Zbogom, Chick Corea!

Tijekom prošle godine napustio nas je niz poznatih interpreta jazza, među njima i poznati bubnjar Jimmy Cobb. Nedavno je opet stigla vijest da je 9. veljače u 79. godini umro i jedan od tvoraca fuzijskog jazza, poznati pijanist i skladatelj Chick Corea. Uzrokom je smrti bila vrst rijetkog karcinoma, a poznati glazbenik nije ni znao da od nje boluje.

Tvorac fuzijskog jazza, pijanist i skladatelj / Izvor Wikipedija

Sin jazz-trubača, pravim imenom Armando Anthony Corea, rođen je 12. lipnja 1941. u gradu Chesea. U šestoj godini dobiva prve satove glasovira, a s očevom pomoći 1962. i prve angažmane. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Corea seli u New York te već kao zreo pijanist nastupa u hard-bop-sastavima trubača Bluea Mitchella. Zahvaljujući južnoameričkom podrijetlu kao pijanist odlično će se poslije snaći u stilski bliskim grupama Stana Getza, Herbieja Manna i Monga Santamarije, a potom još bolje u sastavu već afirmirana modernog vibrafonista i skladatelja Garyja Burtona. No pravu će afirmaciju Corea steći svirajući u sastavu tada jednog od najpoznatijih trubača jazza Milesa Davisa, koji će svojom poznatom izjavom i stilskom transformacijom temeljenim na vlastitim glazbenim prosudbama o financijskim dosezima tadašnjih rokera i njihovim enormnim zaradama te sasvim opravdanim izjavama kako svaki iskusniji džezist može svirati rock bolje od njih samih, s Coreom i njegovom uporabom elektronskih instrumenata snimiti dva stilski neočekivana albuma fuzijskog jazza: Bitches Brew i In The Silent Way.

 Ta Davisova krucijalna stilska promjena snažno je utjecala na Chicka Coreu, koji će nastaviti tim stilskim putem napustivši i kao pijanist i kao autor neke temeljne uzance jazza te napose i u jazzu nužan swing, stekavši i naziv „oca novog vala“, odnosno danas u nekim glazbenim krugovima toliko popularna fuzijskog jazza. Napustivši 1970. bend Milesa Davisa, Chick Corea se u tom stilskom ruhu udružuje s tada avangardnim kontrabasistom Daveom Hollandom, multiklarinetistom Anthonyjem Braxtonom i drugim avangardistima, s kojima formira sastav nazvan Circle. Piše sve više sebi svojstvenih skladbi, izvedbe kojih s dotadašnjim klasičnim jazz izričajem imaju sve manje veze. LP-album Return To Forever iz 1975. te nešto kasnije 1975. i My Mystery, pokazuju sve veću Coreinu ovisnost o elektronici pa on sve više poseže za električnim glasovirom, sintesajzerima, pa čak i orguljama, učvrstivši se pristupom glazbi kao jazz-interpret suvremenog jazza odnosno kao svojevrstan džez-avangardist. Tako za album ostvaren sa svojim Electric Bandom dobiva već 1975. prvu nagradu Grammy, a za života ih je, uključivši i njegov posljednji album Antidote, primio čak 28! Snimio je velik broj ploča, a kao skladatelj ostaje stalno u sjećanju velikog broja originalnih tema te napose legendarne skladbe Spin.

Brojni jazz-stručnjaci smatraju da je na Coreino sviranje i namjeru da u jazzu pronađe nešto drugo i novo djelomično utjecalo višegodišnje zanimanje za scijentologiju, no bez obzira na to Chick Corea ostaje u povijesti suvremene jazz-glazbe zapisan velikim slovima kao avangardist i jedan od najvažnijih stilskih transformatora klasičnog u moderniji fuzijski jazz.