Više mi znači što sam u Münchenu izveo Eru nego da sam dirigirao u Metropolitanu

Album kompletno s hrvatskom glazbom: Hrvatski glagoljaški rekvijem Igora Kuljerića i Himna slobodi Jakova Gotovca, u izvedbi Zbora Bavarskog radija i Minhenskog radijskog orkestra pod dirigentskim vodstvom hrvatskog dirigenta Ivana Repušića osvojio je prestižnu Međunarodnu nagradu za klasičnu glazbu, tzv. glazbeni Oscar. Tim povodom razgovaramo s maestrom Repušićem, šefom dirigentom Minhenskog radijskog orkestra.

Snimio Damil Kalogjera / Izvor službena stranica Ivana Repušića

Poštovani maestro Repušić, hvala vam što ste pristali da glavna tema razgovora budu dva kapitalna hrvatska glazbena djela koja su vašom zaslugom ovih dana privukla veliku pozornost svjetske glazbene javnosti. Zbog toga danas nećemo dospjeti porazgovarati o drugim vašim važnim postignućima, kao što su projekt izvođenja i snimanja ranih Verdijevih opera, izvrsne snimke Durufléova Rekvijema i Respighijeva Trećeg violinskog koncerta, povlaštena suradnja sa skladateljskim bardom Pēterisom Vasksom, nova produkcija Puccinijeve Turandot, planirana za Dresden... Znajući da ste još od dječačkih dana posve uronjeni u glazbu, molim vas da se ukratko prisjetite svojih zadarskih početaka, zagrebačkih studentskih dana i osam produktivnih sezona provedenih u Splitskoj operi.

Sa Zadrom, koji je grad moje mladosti, ostao sam pupčanom vrpcom povezan i tijekom zagrebačkih studentskih godina i u osmogodišnjem razdoblju profesionalnog angažmana u Operi Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Kao dirigent redovito sam iz Splita odlazio u Zadar radi koncerata s meni posebno dragim Zadarskim komornim orkestrom, s kojim na obostrano zadovoljstvo surađujem već punih šesnaest godina. Iako je u godinama Domovinskog rata tegoban život u Zadru bio sveden samo na najnužnije, mladi su ljudi i u tim nemogućim uvjetima bili okruženi požrtvovnim profesorima koji su im pružali ljubav i prenosili svoja znanja. Koliko su u tome bili uspješni, najbolje govori podatak da se, u mojoj generaciji, od sedam polaznika Glazbene škole Blagoja Berse nas šestero uspjelo upisati na Muzičku akademiju u Zagrebu. A i moj je dirigentski put zapravo bio zacrtan već u Zadru, gdje sam kao učenik osmog razreda osnovne škole počeo voditi mali vokalni ansambl u crkvi svetog Frane, koji je za tri-četiri godine prerastao u ozbiljan crkveni zbor. Dragi su me franjevci uz to potaknuli da sviram orgulje te počnem i sam skladati, na čemu sam im neizmjerno zahvalan. U mom glazbenom razvoju presudan je, dakako, bio studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje su moji sjajni profesori bili Igor Gjadrov i potom veliki praktičar, maestro Vjekoslav Šutej. Na polovici zagrebačkog studija jedan sam se semestar usavršavao na Indiana University u Pennsylvaniji, što je bila prva takva suradnja Muzičke akademije u Zagrebu s nekom inozemnom visokoškolskom glazbenom ustanovom; danas je to posve uobičajena praksa u sklopu obrazovnog projekta Erasmus.

Potom ste otišli u Split.

Tako je. Nakon zagrebačke diplome uslijedio je prvi profesionalni angažman u Splitskoj operi, gdje sam četiri sezone bio dirigent i zatim četiri sezone ravnatelj Opere, a k tome sam tri godine bio i ravnatelj Splitskog ljeta. Split je, dakle, odigrao presudnu ulogu na početku moje profesionalne karijere: tamo sam kao dvadeset četverogodišnjak dobio priliku da u praksi naučim kako se radi sa solistima, zborom i orkestrom, kako se surađuje s redateljima i osmišljava repertoarna politika te kako se u organizacijskom smislu vodi veliki operni ansambl i ugledna festivalska manifestacija. U Splitu sam ravnao scenskim izvedbama pretežito talijanskih, ali i hrvatskih, ruskih, pa i francuskih opera, kao i dvaju baleta. Zahvaljujući mojim prilično ranim dirigentskim počecima u Zadru, kvalitetnom obrazovanju stečenu u Zagrebu, usavršavanjima u Pennsylvaniji, Sieni i Karlsruheu, a ponajviše dirigentskoj praksi u Splitu, ja sam 2010. u inozemstvo otišao kao poprilično iskusan dirigent. No nemojmo se zavaravati: u Državnoj operi Donje Saske u Hannoveru, u Njemačkoj operi u Berlinu, u Radijskome orkestru u Münchenu – u svakoj od tih uglednih glazbenih institucija bio sam dočekan s velikim očekivanjima koja nipošto nisam smio iznevjeriti. Golemi je to pritisak koji se može izdržati jedino tako da se svakoga dana natječeš sa samim sobom i neprestano sve više i više podižeš vlastitu umjetničku letvicu.

Glazbenici vas vole i neposredni su u ophođenju s vama, ali kad započne zajednički rad na glazbi, njihovo je profesionalno uvažavanje maestra Repušića neupitno. Pojedinim šefovima dirigentima njihovi su glazbenici, nažalost, samo nužno „sredstvo“ za ostvarenje posve osobnih umjetničkih i karijernih ciljeva, dok je njihova empatija rezervirana isključivo za partituru. Podrazumijeva se da svaki karizmatični umjetnik nužno mora biti individualist, pa tako i hijerarhijski vrlo eksponiran dirigent, koji se doista može izraziti samo uz pomoć jako osjetljiva „instrumenta“, a to je – glazbeni kolektiv! Kako se vi odnosite prema tom problemu?

Čim dirigent stane pred pult, on je na neki način iznad tih osamdesetak, ili i mnogo više glazbenika. To je jako osjetljiv odnos u kojemu dirigent mora pronaći način pomirenja mnoštva različitih mišljenja i uspješna završetka projekta na opće zadovoljstvo. Pritom je jako važno da se već na prvom pokusu dirigent pojavi pred glazbenim kolektivom temeljito pripremljen za umjetnički zadatak koji ga očekuje, što ne podrazumijeva samo poznavanje notnog teksta: jednako je važno imati predodžbu o povijesnim, društvenim i stilskim okolnostima koje su utjecale na nastanak i konačni oblik glazbenog djela. Dirigent može mirno stati pred ansambl tek nakon što je na taj način dokučio sve sadržajne i stilske osobitosti djela, a onda te spoznaje i svoje interpretacijske namisli mora na jasan i što jezgrovitiji način približiti glazbenicima.

U tom je procesu ključna komponenta iznalaženje pravoga načina komunikacije s ljudima – orkestralnim glazbenicima, zboristima i solistima. Ispravan psihološki pristup, to jest dirigentov usredotočen, verbalno uravnotežen, a time i produktivan rad s umjetničkim kolektivom od presudna je značenja, pogotovo onda kad se pripremaju djela koja su napisana za veliki izvođački aparat. No odsudni je trenutak sam čin javne izvedbe, tijekom koje dirigent mora biti dovoljno inspirativan da energijom, interpretacijskom vizijom i potpunom predanošću zajedničkom cilju zapravo postane svojevrsnim magnetom koji će privući i skladno sjediniti sve svoje glazbenike, od kojih je ipak svaki – umjetnička individualnost za sebe. I ako se takvi trenuci potpunog suglasja naposljetku zaista i dogode, onda je to najbolja potvrda da je glazbenička profesija vrlo delikatan poziv, a ne tek posao sveden na zanatsku rutinu; tu bitnu razliku Nijemci jasno izražavaju pojmovima Berufung i Beruf. Podrazumijeva se da u našoj izvođačkoj praksi pokatkad ima trenutaka u kojima, iz bilo kakvih razloga, ne uspijemo ostvariti potpuni dosluh i dati baš sve od sebe, ali i to je razumljivo jer smo i mi glazbenici samo obični ljudi koji se u privatnoj svakidašnjici također moraju nositi s raznoraznim problemima. Sve je to normalo i ljudski – krivulja života ne može se postojano uspinjati, a ne može ni stalno padati: nakon kiše uvijek dolazi sunce, a nakon sunca kiša.

Što je u tom procesu najvažnije?

Ono što je u našem zajedničkom poslu svakako važno jest međusobno uvažavanje koje se, dakako, postiže samo u profesionalnom odnosu. Orkestar mora prije svega osjetiti da je dirigent dokraja spreman i voljan dati sve od sebe; uz to su jako važne dobre međuljudske veze, uzajamni profesionalni respekt, te prije svega svijest o tome da svaki pojedinac pridonosi našem zajedničkom cilju, a taj je – ljepota stvaranja glazbe. Upitamo li se, najzad, što sâm dirigent može napraviti bez potpunog povjerenja i potpune predanosti svih svojih glazbenika, odgovor je: ništa! Zato dirigent mora biti fokusiran na glazbu, a ne na zadovoljavanje vlastite taštine i samo svoj probitak. Iako sam, naravno, svjestan onoga što sam dosad postigao, u odnosu prema glazbenoj umjetnosti ja sam od početka bio i zauvijek ću ostati njezin ponizni i zavjetovani sluga koji se pritom osjeća jako povlašteno. Svaki čovjek koji se javno bavi nekim stvaralačkim područjem naprosto mora znati tko je i čemu teži, a uz to nikad ne bi smio zaboraviti gdje su njegovi životni i duhovni korijeni. Ja to dobro znam, pa ću stoga mirno izreći nešto što nikako nije dosjetka, nego je naprosto istina: meni mnogo više znači to što sam u Münchenu izveo i snimio Gotovčeva Eru s onoga svijeta nego da sam dobio priliku dirigirati u Metropolitanu.

Domoljublje je, samo po sebi, lijepa i najčešće posve neproduktivna osobina, no kada neki utjecajni umjetnik ima izgrađenu profesionalnu svijest o međunarodno nedovoljno percipiranim vrijednostima kulturne baštine njegove domovine, onda bi ta spoznaja morala prerasti u obvezu da se na tom planu nešto doista učini. Maestro Repušiću, što vas je motiviralo – gotovo bih rekao, nagnalo da u svjetskoj glazbenoj metropoli kakva je München s toliko pouzdanja slavite majstorske dosege Jakova Gotovca i Igora Kuljerića? Naime, u toj nevjerojatnoj priči vi ste za svoju rodoljubnu kulturnu misiju morali bezostatno pridobiti multietnički sastavljene njemačke ansamble i dvoje inozemnih vokalnih solista. Kako vam je sve to pošlo za rukom?

Kada se, kako mi glazbenici znamo reći, u pravom trenutku nađete na pravom mjestu, onda morate znati iskoristiti priliku koja vam se ukazuje. Nakon Hannovera i Berlina, u Münchenu također imam mogućnost sukreiranja repertoarne politike. Kao šef dirigent Minhenskog radijskog orkestra, nastojim da izbor djela koja će se izvoditi u tematski profiliranim pretplatničkim ciklusima bude jednako privlačan kako iskusnim znalcima, tako i široj koncertnoj publici, koja je u bavarskoj prijestolnici također vrlo upućena jer je to grad nevjerojatno bogate glazbene tradicije. Pored projekta izvođenja i snimanja pet ranih Verdijevih opera, u Münchenu smo 2019. koncertno izveli Gotovčeva Eru s onoga svijeta, dok smo u našem ciklusu Paradisi gloria predstavili njemačkoj kulturnoj javnosti Kuljerićev Hrvatski glagoljaški rekvijem i Gotovčevu zanosnu Himnu slobodi, koja je nama Hrvatima navlas ono što je Talijanima zbor Va, pensiero, sull’ali dorate iz Verdijeve opere Nabucco. Poput Ere, Kuljerićev je Rekvijem kod publike i glazbene kritike također pobudio golemo zanimanje, pa čak i oduševljenje. U izvedbi kompleksnog Kuljerićeva djela, uz Minhenski radijski orkestar i Zbor Bavarskog radija, solisti su bili njemačka mezzosopranistica Annika Schlicht i kanadski tenor Eric Laporte, ali i dvoje odličnih hrvatskih pjevača – sopranistica Kristina Kolar i bariton Ljubomir Puškarić, koji je sjajan solist i na snimci Durufléova Rekvijema. U Gotovčevu pak Eri, izuzmemo li Minhenski orkestar, baš je sve drugo – uključujući tu i mene – bilo u pouzdanim rukama hrvatskih glazbenika: članova Zbora Hrvatske radiotelevizije, sopranistice Valentine Fijačko Kobić, baritona Ljubomira Puškarića, mezzosopranistice Jelene Kordić, basa Ivice Čikeša, sopranistice Suzane Češnjaj i naposljetku tenora Tomislava Mužeka, koji je tešku ulogu Ere donio silno sugestivno i na razini pravoga pjevačkog velemajstora, što on i jest. Toliko sam ponosan na sve njih da sam ih naprosto morao poimence navesti, pa vas zato molim da to i u Vijencu bude upravo tako preneseno. No budući da se čak ni u ovom podužem razgovoru nećemo dospjeti dotaknuti mojega minhenskog projekta izvođenja i snimanja ranih Verdijevih opera, ovdje mi je važno napomenuti barem to kako su u majstorovoj operi Luisa Miller dvije važne uloge izvrsno donijeli bas Ante Jerkunica i bas-bariton Marko Mimica, dok na mojoj snimci Puccinijeve opere Lastavica ulogu Lisette pjeva izvanredna sopranistica Evelin Novak, članica Njemačke državne opere u Berlinu.

Album nagrađen uglednom međunarodnom nagradom

Sve o čemu ste dosad govorili nije se dogodilo kao tek slučajan dvostruki dobitak na Eurojackpotu, nego je rezultat vaših dugogodišnjih, tvrdoglavo upornih nastojanja da se Gotovčev Ero ponovno vrati na europske operne scene te da Kuljerićev Rekvijem jednako zasluženo zaživi na inozemnim koncertnim podijima. Kako ste se uspjeli izboriti za realizaciju tih i financijski zahtjevnih projekata?

Šansa da jednoga dana ipak ostvarim zamisli koje su godinama tinjale u meni počela se ukazivati prije pet ili šest godina: tada se za Gotovčevu operu jako zainteresirao Burkhard Schmilgun, direktor njemačke diskografske kuće CPO, koja prednjači u prezentiranju vrijednih i na međunarodnoj glazbenoj sceni još nedovoljno percipiranih opusa manje poznatih skladatelja. Kad sam postao šef dirigent Minhenskog radijskog orkestra, u svome repertoarnom konceptu naveo sam i nekoliko hrvatskih djela, među kojima je bila i Gotovčeva opera, za koju se gospodin Schmilgun zauzeo kod gospođe Veronike Weber, doista sjajne menadžerice orkestra. I naposljetku sam ja gospođi Weber rekao „Veronika, CPO želi objaviti snimku Ere s onoga svijeta, a sad ovdje imaš i mene koji to djelo do u tančine poznajem, pa onda izvedimo i snimimo tu predivnu operu!“ Ona se s time otprve suglasila, ali ja unatoč tomu nisam smio biti brzoplet, nego sam projekt ostvario tek u svojoj trećoj minhenskoj sezoni jer sam tek tada bio posve siguran da imam na raspolaganju idealnu pjevačku ekipu. Pritom je presudan bio pristanak Tomislava Mužeka, koji se poduhvatio uloge Ere, što je, usudio bih se reći, jedna od najtežih tenorskih uloga u sveukupnoj opernoj literaturi. Za sve pokuse i koncertnu izvedbu, koja je ujedno i snimljena, imali smo na raspolaganju samo jedan tjedan; poseban je pak podvig napravio Minhenski radijski orkestar, kojemu je Gotovčev skladateljski rukopis bio potpuna nepoznanica. No kako je naš rad bio vrlo produktivan i usredotočen, naposljetku se dogodila jako dobra izvedba.

Golemi je pothvat bila i vaša izvedba Hrvatskoga glagoljaškog rekvijema: uz Kristinu Kolar i Ljubomira Puškarića, vrlo zahtjevno uglazbljene glagoljaške tekstove morali su dikcijski besprijekorno iznijeti minhenski zboristi i dvoje inozemnih solista, a svi su se zajedno suočili s drevnom inačicom hrvatskog jezika, koji im je također bio potpuno nepoznat...

Što reći nego da je Zbor Bavarskog radija najvjerojatnije najbolji koncertni zbor današnjice, silno uvjerljiv i u izvedbama opernih djela. U Njemačkoj se naprosto podrazumijeva da već na prvi pokus zborski pjevači i solisti dolaze potpuno spremni jer je nezamislivo da se vokalna dionica i njezin tekstualni predložak počnu učiti tek na zajedničkim probama. Probe protječu u dorađivanju raznoraznih detalja koji puni smisao dobivaju tek unutar organskog konteksta glazbene cjeline, a upravo se na tome najviše radi tijekom pokusâ kompletnog ansambla. Slojevita partitura Kuljerićeva Rekvijema podrazumijeva najvišu profesionalnu spremu svih izvođača, kakvu sam i imao u minhenskom zboru i orkestru te u hrvatsko-njemačko-kanadskom kvartetu solista. No za razliku od Gotovčeva Ere, kojim sam mnogo puta dirigirao, Kuljerićeva je skladba za mene kao dirigenta zapravo bila novum, premda sam je prethodno imao priliku čuti. Iako sam u nekoliko usputnih susreta s Igorom Kuljerićem mogao naslutiti njegovu snažnu umjetničku ličnost, kad sam se napokon prihvatio njegova Glagoljaškog rekvijema, ja sam – uz danonoćno studiranje partiture – o maestru Kuljeriću i njegovu djelu često telefonski razgovarao s njegovom suprugom Vanjom Kuljerić i njihovom kćeri Ivanom Bilić, koje su upotpunile moje dotadašnje spoznaje o tom velikom skladatelju. Nakon što smo u veljači prošle godine Hrvatski glagoljaški rekvijem predstavili u Münchenu i u Zagrebu, diskografska kuća Bayerische Rundfunk Klassik promptno je objavila snimku minhenske izvedbe, koja je u siječnju osvojila francusku nagradu Diapason d’or u kategoriji najvažnijeg otkrića godine, a potom i prestižnu Međunarodnu nagradu za klasičnu glazbu (International Classical Music Award), dodijeljenu nam jednoglasnom odlukom svih članova prosudbene komisije. Pravu težinu te nagrade otkrit će nam podatak da su našoj izvedbi Kuljerićeva Rekvijema takmaci bili Giovanni Antonini s Haydnovim oratorijem Stvaranje svijeta, Marc Minkowski s Mozartovom Misom u c-molu, Dmitrij Kitajenko s Rahmanjinovljevom kantatom Zvona, Kent Nagano s Mukom po Luki Krzysztofa Pendereckog i još petnaest odreda respektabilnih diskografskih izdanja. Ushićen sam takvom percepcijom Kuljerićeva Rekvijema i jako ponosan na svoje ansamble i soliste, dok je meni osobno, bez lažne skromnosti, u svemu najvažnije to što se potvrdilo da sam bio u pravu kad sam tvrdio kako ta Kuljerićeva snažna partitura, kao i Gotovčev Ero i njegova Himna slobodi itekako zaslužuju da postanu standardnim repertoarnim djelima svjetske glazbene scene.

Nakon važnih i nama u Hrvatskoj posebno dragocjenih tema, naposljetku vam želim postaviti barem jedno Allegretto scherzando pitanje, koje glasi: što radi Ivan Repušić kad maestro Repušić ne radi – dakle, čime se bavite u slobodno vrijeme?

Moje slobodno vrijeme posvećeno je supruzi Katji i našim trima kćerima, a onda – izletima, bicikliranju, u ljetnim mjesecima i plivanju. Iako mi je supruga nedavno sa smiješkom rekla: „Tebi je bila potrebna korona da bi uopće imao godišnji odmor!“, ona dobro zna da sam ja najsretniji kad, makar i nakratko, bacim sidro u svojoj matičnoj splitskoj luci; vjerujte mi, nije lako biti uspješan glazbeni raseljenik jer su privatna odricanja nezamislivo velika.

Još od vaših studentskih dana pa sve do danas nastojim pratiti sve što kao glazbenik radite; stoga mirno mogu reći da se u vašoj dirigentskoj praksi uvijek iznova potvrđuje pravi smisao dobro nam znane stare uzrečice „Gdje ima dima, ima i vatre“. Neumorni maestro Repušić, neizmjerno vam hvala što tako svesrdno izgarate za hrvatsku umjetničku glazbu.

Hvala vama i hvala našem Vijencu na mogućnosti da progovorim o onome što mi kao dirigentu, uz opuse velikih svjetskih majstora, također leži na srcu, a to je nekolicina posebno važnih djela hrvatskih autora, koja zavređuju da u koncertnoj ili pak u opernoj praksi trajno zažive na svjetskim glazbenim pozornicama.