Važan prilog proučavanju talijanske povijesti konzervacije

Zaštita kulturno-povijesnih spomenika osnovni je preduvjet izgradnje vrijednosnoga sustava građanske kulture, kao i nosiva linija artikulacije kulturnog identiteta modernoga grada. Na tome tragu, promišljajući zaštitu spomenika kao stručnu, kritičko-znanstvenu, ali i društveno-političku djelatnost, Roberto Pane (1897–1987), arhitekt, urbanist, povjesničar arhitekture i sveučilišni profesor, nezaobilazno je ime talijanske povijesti konzervacije i restauracije. Njegovi ključni eseji, članci i polemike, pisani u rasponu od 1940-ih do 1960-ih, objavljeni su 2020. u izdanju biblioteke Parnas Matice hrvatske pod naslovom Stari gradovi i nova izgradnja u Italiji u izboru i prijevodu, te uz stručne komentare, povjesničara umjetnosti Marka Špikića, redovitoga profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Antologija Paneovih tekstova, skladno upotpunjena akribičnim primjedbama priređivača, donosi pregled izabranih rasprava talijanskoga pisca sa svrhom izgradnje kritičke panorame teorijskih i praktičnih problema iz područja istraživanja povijesti umjetnosti, arhitekture i urbanizma. Novoizišla knjiga što okuplja osamnaest izabranih članaka, odnosno poglavlja, tematizira metodološke i praktične aspekte konzervacije i restauracije spomenika, istovremeno upoznajući čitatelja s povijesnim kontekstom očuvanja kulturne baštine u Italiji: od tragičnog urušavanja zvonika bazilike sv. Marka u Veneciji 1902, preko restauriranja Malatestina hrama u Riminiju nakon bombardiranja 1944, sve do pokušaja uspostave sinteze između modernističke arhitekture i povijesnih ambijenata u razdoblju druge polovice 20. stoljeća.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2020.

Progovarajući o sudbini talijanskih gradova nakon Drugoga svjetskoga rata, Roberto Pane, pobornik tzv. „kritičkog restauriranja“ (il restauro critico), ustrajava na imperativu obnove oštećenih spomenika po načelu „od slučaja do slučaja“, odnosno na stvaranju pojedinačnih kriterija prilikom restauracije povijesnih cjelina talijanskih gradova. Slijedimo li, dakle, autorovu zamisao, zaštita spomenika, kao kritička i stvaralačka praksa stručnjaka, uzima u obzir svaki spomenik zasebno oblikujući metodološki okvir i granice rekonstrukcijskih postupaka sukladno vrijednosti oštećene arhitekture, primjenjujući adekvatne mjere u procesu njezine restauracije i konzervacije.

Zaštita spomenika, barem tijekom 40-ih godina, za Panea je, kako napominje Špikić, poratni „alat demokratske preobrazbe talijanskoga društva“, sredstvo reorganizacije društvenih, moralnih, političkih i estetskih normi nakon raspada Mussolinijeve diktature. Time se, naime, ocrtava idejni horizont Paneovih tekstova u kojima se arhitektura nerijetko tumači kao instrument proizvodnje (i preobrazbe) društvene stvarnosti. To otvara prostor za povezivanje konzervatorsko-restauratorskih i povijesnoumjetničkih fenomena s pitanjima organizacije zajednice i svakodnevnoga života u gradskim sredinama.

Tijekom druge polovice pedesetih i šezdesetih godina, u doba intenzivne transformacije talijanskoga društva po mjeri nagle urbanizacije, stambene izgradnje i razvitka industrije, Pane, kao svjedok i kritičar tzv. „talijanskoga ekonomskoga čuda“ (il miracolo economico italiano), zagovara minuciozno ekonomsko planiranje restauratorskih intervencija u funkciji obrane „ambijentalnih vrijednosti“ civiliziranoga građanskoga života. Kritizirajući, s druge strane, megalomanske projekte arhitekata koji samovoljnim stilskim programom niječu povijesnu slojevitost urbanih prostora, autor dolazi do problema „moralne odgovornosti“ arhitekata i urbanista u pogledu zaštite kulturno-historijskih ambijenata talijanskih gradova.

Pitanje odgovornosti arhitekta, urbanista ili povjesničara umjetnosti u radu sa spomenicima, kao i problem formalno-pravnog uređenja konzervatorsko-restauratorske struke, označava, dapače, problemski lajtmotiv Paneovih promišljanja, stoga su i njegove kritičke analize, premda povezane s konkretnim arhitektonskim ili urbanističkim temama, često usmjerene na etičke, političke, pravne te sociološke implikacije konzervatorsko-restauratorske djelatnosti u Italiji, kao i na širem europskom prostoru.

Od D’Annunzija i Crocea
do UNESCO-a

Odrastajući u Napulju, premda podrijetlom iz Taranta (Apulija), Roberto Pane u godinama Prvoga svjetskog rata, na zagovor književnoga kritičara Luigija Russa, ulazi u društvo intelektualaca bliskih filozofu Benedettu Croceu. Kao mladi dragovoljac, a potom i satnik talijanske vojske, u rujnu 1919. našao se među D’Annunziovim vojnicima u osvajanju Rijeke. Po povratku u Italiju pohađa predavanja poznatih arhitekata Gustava Giovannonija i Marcella Piacentinija na Višoj arhitektonskoj školi u Rimu.

O njegovim zrelijim intelektualnim i političkim stavovima svjedoči podatak da 1942. pristupa Stranci akcije (Partito d’Azione), koja je u svojemu programu zagovarala vrijednosti parlamentarne demokracije, decentralizaciju, nacionalizaciju industrije, agrarnu reformu, slobodu govora i sindikalnog djelovanja. Ipak, upravo je politički angažman, odnosno javni izgred (oštećenje Mussolinijeve slike), razlog što je Roberto Pane, kako saznajemo iz Špikićeva biografskoga priloga, završio u pritvoru 1943, odakle je pušten tek nakon intervencije mentora i pouzdanika Benedetta Crocea.

Iz vihora ratnih godina Pane izlazi kao cijenjeni arhitekt, intelektualac (sklon polemici) i afirmirani pisac stručnih knjiga i studija: Predavanja o povijesti arhitekture (1936), Ruralna arhitektura Kampanije (1937), Renesansna arhitektura u Napulju (1938), Arhitektura baroknoga doba u Napulju (1939). Najvažnije razdoblje Paneova djelovanja poslijeratne su godine, kada se, između ostaloga, uključuje u raspravu o kontroverznom povratku crkve sv. Klare u Napulju u njezino „izvorno“ (gotičko) stanje te kada predvodi konzervatorsko-restauratorske radove na katedrali u Teanu (Kampanija).

Koncem 40-ih sudjeluje u radu Vijeća za restauriranje Malatestina hrama u Riminiju te preuzima savjetodavnu ulogu u radu Međunarodnoga vijeća za spomenike UNESCO-a. Kao uvaženi stručnjak na području konzervacije i restauracije kulturno-povijesnih spomenika, Pane uskoro internacionalizira svoje akademske interese te tijekom 50-ih i 60-ih putujem diljem Europe i Sjedinjenih Država. Njegovo zanimanje za države iza Željezne zavjese dolazi do izražaja u tekstu Suprotstavljene sudbine Varšave i Praga (1958), koji gradi zanimljiv niz dojmova o poratnoj budućnosti srednje Europe, ali i razotkriva simptomatične ideološke reflekse talijanskog intelektualca u dijalogu sa slavenskom i komunističkom tradicijom.

Koncepcija i praksa
Paneova rada

Od brojnih podataka koji svjedoče o uspješnoj karijeri Roberta Panea valja izdvojiti pripremu revizije talijanske Povelje o restauriranju iz 1931, koja je postala okosnicom međunarodno prihvaćene Mletačke povelje (1964). Osim rada na pravnoj standardizaciji konzervatorsko-restauratorske prakse, Pane je ostao upamćen i po sudjelovanju na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima, gdje je promicao ideju očuvanja starih središta uz plansko uvođenje novih sadržaja u povijesne cjeline. Potkraj 60-ih utemeljuje Školu za specijalizaciju u restauriranju spomenika, a sredinom 70-ih, kako navodi Špikić, vodi Institut za istraživanje restauriranja spomenika i urbanizma u starim središtima sa sjedištem u Ravellu (Kampanija).

Na estetsko-teorijskome planu, kako je već nagoviješteno, Pane sazrijeva u krugu intelektualaca okupljenih oko Benedetta Crocea, čija je osebujna filozofska misao višestruko odredila razvoj moderne talijanske i europske estetike. Ipak, u razdoblju između 60-ih i 70-ih talijanski konzervator pronalazi oslonac i u drugim teorijsko-filozofskim uporištima: od jungovske psihoanalize do socioloških radova Theodora Adorna i Herberta Marcusea. Paneov interes za književnost, koju je i predavao na napuljskome fakultetu, ostavio je traga na njegovo bavljenje zaštitom spomenika. Formulirajući, primjerice, distinkciju između arhitektonske „književnosti“ i „pjesništva“, Pane je, opet na tragu kročeanskih formula, tvrdio da ambijente talijanskih starih gradova ne stvaraju malobrojni iznimni spomenici (usporedivi s najvećim pjesničkim ostvarenjima), nego mnogobrojna arhitektonska djela čija heterogenost, odnosno, nastavimo li (književno)teorijsku usporedbu, žanrovska raznolikost, gradi strukturu urbanoga životnoga prostora.

Usredotočujući se na konceptualni prijelaz s ideje zaštite spomenika na ideju zaštite ambijentalne cjeline grada, Pane naglašava važnost definiranja granica povijesnoumjetničkog središta, zalažući se da unutar spomenutih granica ne bude dopušteno podizanje građevina koje nadmašuju srednju visinu okolnih građevina. Osim toga, ubrzanim razvojem turizma, spomenici su postali, kako podcrtava talijanski autor, sastavni dio potrošačke ekonomije, što pak ne znači da bi restauratorske zahvate trebao motivirati komercijalni interes ili tržišna potražnja, već realna potreba.

Uz nužnost očuvanja zelenih gradskih (privatnih i javnih) površina, Pane apostrofira i važnost planske regulacije prometa kako bi povijesna središta, usprkos agresivnim modernizacijskim procesima, ostala dostupna i prohodna za pješake. Pored takvih, uvjetno rečeno, praktičnih detalja, antologija Stari gradovi i nova izgradnja u Italiji nudi niz konkretnih, gotovo udžbeničkih naputaka za konzervatorsko-restauratorsku analizu kulturno-povijesnih ambijenata, što knjigu čini izrazito korisnom za studente povijesti umjetnosti i likovnih akademija, kao i za stručnjake iz tih područja.

Naposljetku treba dodati da nakon Antičke povijesti i antikvara (2012) Arnalda Momigliana te Spomenika i ambijenata (2018) Gustava Giovannonija, hrestomatija Paneovih tekstova označava još jedan u nizu važnih priloga proučavanju talijanske povijesti konzervacije u izdanju Matice hrvatske. Štoviše, tom je knjigom profesor Marko Špikić upotpunio svoju bogatu uredničku bibliografiju, uzorno pokazavši što znači pedantan i precizan istraživačko-filološki rad.

 Knjiga Stari gradovi i nova izgradnja u Italiji nadograđuje našu predodžbu talijanske tradicije konzervacije spomenika, ali i poziva na dijalog, zapodijevajući raspravu o očuvanju kulturno-povijesnih spomenika i urbanih ambijenata u suvremeno doba. Nadamo se da će antologija Paneovih tekstova naići na dobar prijem kod zainteresirane publike, kao i da će akademska zajednica prepoznati vrijednost ovakvih i sličnih kritičkih antologija, koje uvelike prinose razvoju proučavanja konzervatorsko-restauratorske prakse te trasiraju budućnost hrvatske povijesti umjetnosti.