U svijetu opatica

Forma opernog pasticcia bila je raširena između 17. i 19. stoljeća. Riječ je o operi sastavljenoj od najuspjelijih arija, dueta ili većih prizora preuzetih iz različitih opera jednog ili više autora te prilagođenih novom libretu. Svrha takvih djela bila je zabavljanje publike iskorištavanjem popularnih melodija i produciranje pjevačâ u popularnim arijama.

Nov pogled na pasticcio donijela je nova glazbenoscenska produkcija studenata Muzičke akademije u Zagrebu Suor Angelica et autres soeurs (Sestra Angelica i druge sestre) što su je osmislili umjetnički voditelj projekta Mladen Tarbuk te autor ideje, koncepta i režije Mathias Behrends s Visoke škole za umjetnosti u Bernu.

Glazbenoscenska produkcija studenata Muzičke akademije u Zagrebu donijela je nov pogled na pasticcio / Snimio Marko Pletikosa

Polazište pasticcia je roman Što stane između dva kofera Veronike Peters, u kojem spisateljica iznosi iskustva dugogodišnjeg života u samostanu. Koristeći ulomke iz raznorodnih glazbenih opusa Poulenca, Barbera, Puccinija, Klosea, Hildegard von Bingen, Messiaena, Tarbuka, Mozarta i Ravela, Mladen Tarbuk načinio je osebujnu obradu tj. instrumentaciju za komorni orkestar od devet glazbenika (gudački kvartet, flauta/piccolo, udaraljke, harfa, orgulje i pozitiv) i dvadeset ženskih glasova. I to uspješno jer su tako različiti glazbeni idiomi kao što su, primjerice, srednjovjekovni misterij Ordo virtutum Hildegarde iz Bingena, iz 12. stoljeća, i ulomci iz opera Poulenca i Puccinija Razgovori Karmelićanki i Sestra Angelica, opera 20. stoljeća, bili svedeni na zajednički stilski nazivnik koji jedini zapravo omogućuje i opravdava zamisao o takvu djelu. Studentice pjevanja i jedan kontratenor dobili su, pak, priliku da se na jednome mjestu okušaju u različitim izrazima vokalnih stilova.

Redovnički život zasigurno je zanimljiva i intrigantna tema, a zanimljiv je i materijal od kojega je predstava satkana. Dramaturški jasan sadržaj četiriju opernih prizora iz Karmelićanki i Sestre Angelice protkan je s nekoliko pjesama iz Barberova ciklusa Pustinjakove pjesme i Messiaenova ciklusa Pjesme za Mi. Arija Fra l’oscure ombre funeste iz Mozartove kantate Davide penitente temelji se na psalmima iz Staroga zavjeta, dok Messiaen stihove iz Novog zavjeta parafrazira u nadrealističku poeziju. Srednjovjekovno ozračje donose i Barberove pjesme irskih redovnika, nastale od 8. do 13. stoljeća. Poulenc, Barber, Ravel i Friedrich Klose pripadaju 20. stoljeću, s čijeg je kraja i pjesma iz ciklusa Mjerenje vremena različitim satovima Mladena Tarbuka, na stihove španjolskoga baroknog pjesnika Luisa de Gongore.

Je li život unutar samostanskih zidina reduciran ili je intenziviran nekom višom razinom duhovnosti? Kako za koga, što iznosi Mathias Behrends logičnim, čitkim uprizorenjem, a najbolje što mogu tumače studentice pjevanja, mlade djevojke kojima svijet opatica zacijelo i nije baš blizak. Možda su lakše mogle osjetiti tragediju mlade osramoćene majke izvanbračnog djeteta, Puccinijeve sestre Angelice, i njezinu dodatnu tragediju kada doznaje da joj je dijete umrlo, što nije znala, negoli kompleksnost gubljenja osobnosti u potpunom predavanju vjeri i ekstazi sjedinjenja s Bogom. Predstava prikazuje poniranje u vlastitu dušu pojedinih opatica u procesu iskazivanja grijeha, priznanja, žaljenja i oprosta; složenost odnosa među sestrama, razumijevanje ili nerazumijevanje njihovih pobuda da se zarede; ritualno ponižavanje pojedinca pred zajednicom.

Predstavu je glazbeno postavio Pavle Zajcev; izvedbu 11. veljače dirigirao je Mateo Narančić. Izvedbe su se mogle pratiti i na kanalu YouTube. Muzička akademija ostvarila je suradnju s Akademijom likovnih umjetnosti i, prvi put, s Fakultetom strojarstva i brodogradnje, čiji je profesor Milan Kostelac osmislio jedini simbolički scenografski element, veliki viseći križ (kostimi Barbara Repe). Od izvođača valja istaknuti Dariju Auguštan i Emiliju Rukavina iz prve podjele te Patriciju Žudetić i Ines Grubišić iz druge, a uz njih Barbaru Pijetlović, Teu Zec, Mariju Salečić, Maju Sremec, Anu Majdak, Lauru Marincel Haller i Josipu Bilić.