U potrazi za djelima Ivana Rendića

Kad danas na Googleu upišete Ivan Rendić video, dogodit će se nešto neobično – zatrpat će vas 25 kratkih filmova o njegovim djelima, koje je, s nekoliko suradnika, napravila Ingrid Jerković, članica Fotokluba Rijeka. Na realizaciji filmova pomagali su joj Daina Glavočić, Ranko Starac i Borislav Božić. Meni je najzanimljivija epizoda Grčko i srpsko groblje u Trstu s Lucom Bellochijem (br. 24).

Ingrid Jerković rođena je 1960. u Rijeci, desetak godina živjela je u Melbourneu, Australija, da bi po povratku završila Hotelijerski fakultet u Opatiji. Cijeli je život u turizmu, mnogo putuje, a u posljednjih nekoliko godina obišla je Angkor Wat u Kambodži i Petru u Siriji. Svoju fascinaciju umjetničkim kamenim iskazima vezala je u najnovije doba uz velikog i plodnog hrvatskog kipara Ivana Rendića.

Alegorija Hrvatske, kuća Ružić
na Piramidi, u Rijeci

Ivan Rendić (Imotski, 1849–Split, 1932) najvažniji je moderni hrvatski kipar – do pojave Ivana Meštrovića. Nakon Ivanova rođenja obitelj se seli u Supetar na Brač, gdje mu je otac bio poduzetnik u kamenolomu. Kako je od najranije dobi pokazivao talent za crtanje i kiparstvo, otišao je u Trst 1865. da bi radio kod uglednog drvorezbara Giovannija Moscota. Na nagovor prvog učitelja prelazi na akademiju u Veneciji 1866, a već na drugoj godini dobiva nagradu kao najbolji u klasi. Godine 1870. financijski ga potpomaže biskup Strossmayer. Završivši školovanje na akademiji, prelazi u Firencu kod Giovannija Duprèa, s kojim je radio pet godina. Kratko je djelovao u Zagrebu (1877–1880), no njegov je trag u glavnom gradu dubok, od niza nadgrobnih spomenika na Mirogoju (Dežman, Šenoa, Kumičić...), preko spomen-bisti na Zrinjevcu: Krsto Frankopan, Nikola Jurišić, August Šenoa, Andrija Medulić, Julije Klović do spomenika Andriji Kačiću Miošiću u Mesničkoj, Petru Preradoviću na Cvjetnom trgu te Fontane na Griču.

Najvažnije radove izradio je u Trstu, gdje je imao atelijer četrdeset godina. Tamo je 1889. izveo veliki Spomenik Trstu nedaleko od željezničke postaje, no taj njegov rad bio je uništen nakon propasti Austro-Ugarske. Od 14 metara visoka spomenika ostala je velika metalna glava u Muzeju Diego de Henriquez, kameni reljef plemićkih grbova na kaštelu San Giusto te kandelabri na Ponte Rossu. Jedan od modela za taj spomenik je fasadna Alegorija Hrvatske u niši zgrade obitelji Ružić na Piramidi. U Rijeci je izveo trinaest nadgrobnih spomenika na Kozali te tri na Trsatu.

Na neki način Ivan Rendić bio je dekorater nevjerojatno uspješna razdoblja Rijeke, koje završava s Prvim svjetskim ratom. Rijeka je tada bila osma luka Europe, po broju stanovnika tek malo manja od Zagreba ili Beograda – no mnogo bogatija! Drugi veliki dekorater istog razdoblja bio je, u Rijeci udomaćen, slikar Giovanni Fumi, također školovan na akademiji u Veneciji. Ne iznenađuje da je na groblju Kozala Rendić izveo i grobnicu Giovannija Fumija, tragično stradala prilikom oslikavanja vile Rühr u okolici Rijeke.

Kapitalnu monografiju o Ivanu Rendiću objavio je Duško Kečkemet 1969, odnosno znatno skraćenu, ali s boljim fotografijama 2008. Tragom tih monografija Ingrid Jerković potrošila je mnogo vremena i energije da pronađe i snimi neke Rendićeve radove koji nisu toliko općepoznati.

Spomen-zbirka Ivana Rendića nalazi se u Supetru na Braču i sadrži dvadeset skulptura, pedeset originalnih projekata i nacrta te brojne fotografije i dokumente. Tu je i metalni odljev biste carice Sissy, žene Franje Josipa, prema mramornom spomeniku koji je Rendić izradio 1900. za Varaždin. I Rijeka je tada dobila sličan spomenik u Parku na Mlaci, no nije jasno je li Rendić bio autor. Kako je carica bila ubijena 1898. u anarhističkom atentatu, uz njezin spomenik okupljali su se mladi riječki anarhisti, koje je predvodio Janko Polić Kamov. Spomenik je uništen nakon Prvog svjetskog rata, kao i onaj u Trstu iz 1916. (uklonjen 1921). Kako bi se cijela filmska potraga za Rendićevim djelima zaokružila, tu je i predavanje povjesničarke umjetnosti Daine Glavočić u galeriji Principij Fotokluba Rijeka, na kojem će ona, uz taj niz filmova, iznijeti i svoja opažanja o temi.

Daina Glavočić rođena je 1949. u Rijeci. Završila je Prvu riječku gimnaziju te povijest umjetnosti i engleski jezik u Ljubljani. Magistarski rad obranila je na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu s temom O skulpturi i arhitekturi 19. i 20. st. riječkoga groblja Kozala. Godine 1985. počela je raditi u Modernoj galeriji (danas Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci). Na neki je način sinteza njezina profesionalnog rada knjiga Likovna scena međuratne Rijeke (1920.–1940.), 2017. izdana i na talijanskom jeziku: Le belle arti tra le due guerre a Fiume 1920–1940. Ta knjiga bila je predstavljena u tršćanskom Muzeju istarske, riječke i dalmatinske kulture (Civico Museo della Civiltà Istriana, Fiumana e Dalmata). Kako je cijeli profesionalni život posvetila hrvatsko-talijanskim kulturnim vezama, a kako se bavila i skulpturom i arhitekturom groblja, ne iznenađuje da se u više navrata vraćala Ivanu Rendiću, kao i da je u stručnom pogledu pomagala Ingrid Jerković u realizaciji kratkih dokumentarnih filmova.

Opsežan opus Ivana Rendića sjajan je motiv za kulturno povezivanje Rijeke i Trsta, ali i Zagreba i Dalmacije. Ivan Rendić je, kao veliki hrvatski domoljub, izradio i spomenike Ante Starčevića, Ljudevita Gaja i Ivana Gundulića, a sinovima je dao programska imena: Dunav i Velebit. Umro je u bijedi, no dokumentarno sjećanje na njegov opus čini nam ga nekako bližim – i oživljenim!