STRUJA

Dugo se već raspravlja o odnosu između automobila i moderne civilizacije. Svi se slažu oko toga da veza postoji, a sporan je jedino njezin karakter: jedni misle da je ta veza metonimijska, a drugi da je metaforička.

Metonimijska veza sastojala bi se u tome što su civilizacija i automobili u nekoj pojmovnoj ili logičkoj vezi, pa kako se razvija jedno, tako se razvija i drugo. Metaforička veza pak bila bi u tome što je jedno u drugome sadržano; što je, da se kaže izravno, u razvoju automobila slikovito prikazan razvoj moderne civilizacije.

Osobno sam skloniji ovome drugom, metaforičkom rješenju, pa vjerujem da se po automobilu – po njegovu razvoju, izgledu, funkciji – može sve znati o stanju naše uljudbe. Da bih vam to argumentirao, moram najprije ispričati pričicu.

Razvoj automobila, točnije njihove strujne komponente, pokazuje nam da će u budućnosti sve biti na struju

Nedavno mi se dogodila ovakva nezgoda. Bila je jesen, kraj listopada, upravo ono vrijeme kad se pomiču kazaljke na satovima i kad automobili moraju imati i danju upaljena svjetla. Imao sam ih i ja, i zato sam nadrljao. Jer, bio je sunčan dan, a mene je, upravo u času kad sam parkirao i ugasio motor, netko nazvao na telefon i ja sam se javio. Tako sam izašao iz auta i ne opažajući da mi svjetla gore, i otišao sam kući. Što je dalje bilo, jasno je: kad sam se sutradan vratio do svojega vozila, nisam ga mogao ni daljinski otključati, a kamoli što drugo: u njemu više nije bilo ni trunčice struje. A to me ne samo bacilo u zdvojnost nego me i natjeralo da se stanem pitati o ulozi struje u funkcioniranju automobila, a onda i o naravi međusobnoga odnosa tih dvaju tako važnih pojmova.

Prvo što sam zaključio bilo je ovo: da mi se sve to sa svjetlima dogodilo prije, recimo, trideset ili četrdeset godina, ne bih se mnogo brinuo. U to se vrijeme često događalo da auto ostane bez struje, jer sve je bilo nesavršenije, pa smo zato svi u prtljažniku nosali kabele: kad bi nas nevolja zadesila, zamolili bismo slučajnog namjernika da nam dade malo struje, i on bi – po liniji vozačke solidarnosti – redovito pristajao. Mi bismo one kabele priključili na njegov i na svoj akumulator, pa bismo zaverglali, i čim bi motor prihvatio, bili bismo na konju: akumulator će se već i sam napuniti. E, ali danas malo tko još ima te kabele, pa ih nisam imao ni ja, i nije mi preostalo drugo nego da zovem servisnu službu. Ona je brzo došla, ne mogu se požaliti, ali meni su one napasne misli o odnosu automobila i struje ipak ostale, pa sam počeo razmišljati i o povijesti toga odnosa.

Prvo što sam zaključio bilo je da smo prije bili bolje opremljeni za borbu protiv nevolja sa strujom nego sad: sad – kao i kod svake druge vrste kvarova – ne možemo ni mrdnuti bez stručnjaka. A to znači da smo sve veći i veći robovi svojega vozila, ili ako hoćete, sve veći robovi njegove električne komponente.

Da sam u pravu, uvjerio sam se onda kad sam krenuo još dublje u prošlost, nešto dalje nego što seže moje osobno iskustvo. Ustanovio sam tada da se povijest automobilizma može opisati i kao povijest postupne invazije struje i njezina sve očitijeg gospodarenja nad vozilom i nad nama.

Ispočetka automobili, naravno, niti su imali struju, niti ih je za nju bilo briga. Palili su se oni uz pomoć ručke koja se zvala kurbl, a služila je tome da se mehaničkom silom pokrenu klipovi u motoru i da se tako dobiju prve eksplozije zbog kojih će motor proraditi. Još se i ja mogu sjetiti takvih automobila. A još prije – kod onih pionira automobilizma – nije struja bila važna čak ni kao izvor svjetla, jer imali su fenjere kao fijakeri.

E, ali onda je struja počela sve više osvajati. Najprije valjda upravo kod farova, gdje se to rješavalo uz pomoć dinamomotora. A kad je jednom krenulo, onda su se pomalo elektrificirale i druge komponente: žmigavci, stop-svjetla i sve ostalo. U nekom trenutku uveden je akumulator, i tada struji više ništa nije stajalo na putu: ona je samo osvajala i osvajala, i čovjek se ne može načuditi što sve o njoj ovisi. Čak se i jedan prosječni vlasnik automobila poput mene može zadiviti kad se osvrne za sobom i kad konstatira koliko je komponenata njegova vozila danas ovisno o struji i koliko je tih istih komponenata još u nedavnoj prošlosti bilo mehaničko, te dakle i autonomno u odnosu na akumulator i na alternator koji puni taj akumulator. A uvjeravam vas da ništa ne pretjerujem: danas bez struje ne samo da vam neće raditi brisači nego nećete moći spustiti ni prozor, daljinski otključati vozilo ili otvoriti poklopac rezervoara za gorivo. A o takvim dostignućima kao što je radio, grijanje sjedala ili uređaj za orijentaciju na cesti bolje da i ne govorimo.

Mislim da se sad već pomalo naslućuje zašto sam prije rekao da mi se auto čini kao metafora naše civilizacije. Jer, kao što je u vozilu struja sve više osvajala, tako se događalo i na svim drugim mjestima; procesi su tekli usporedo i bili su međusobno komplementarni. Eto, recimo, kućanstvo: ondje se događala navlas ista stvar kao i u autu, to jest sve je više dijelova toga složenog organizma bilo ovisno o struji.

Jer ispočetka je elektrifikacija značila samo svjetlost i njezin simbol bila je žarulja. Ali nije prošlo dugo, a utvrdilo se da se struja može koristiti i za ventilatore i za štednjake, za grijalice, za miksere i tostere, za hladnjake, klima-uređaje i usisivače, za radioaparate, televizore i kompjutere. I, kad danas pogledate oko sebe, postane vam jasno da se ne možete pomaknuti ni milimetra bez električne struje, o čemu najbolje svjedoči činjenica da je ta spoznaja ušla i u narodno stvaralaštvo: znamo onu šaljivu narodnu Majka Muju šišala na struju. Pa ako vam sve to u kućanstvu još i izgleda logično, jer ste se s tim srodili, auto vam dobro pokazuje kamo stvari idu i kako se razvijaju. Osobito uvjerljivo ilustriraju to onakve situacije u kakvoj sam se našao ja, jer tada čovjek uviđa da je bez struje potpuno bespomoćan, te mu se počinje činiti da ta struja dolazi i odlazi onako kako joj šune, po svojoj volji: čekajući servisnu službu i ja sam bolje razumio smisao izreke lud ko struja.

A ako u svemu tome ima nečega logičnog i utješnog, onda je to spoznaja da je proces o kojem govorimo – proces postupnog uspona struje na prijestolje i u automobilu i u životu – zapravo zakonit, nezaustavljiv i nesumnjiv. Za nekoga to može biti i utjeha, kad vidi da se moralo dogoditi upravo onako kako se dogodilo. Jer proces je tekao i tekao i na kraju je dao logičan rezultat: struja je u automobilu postajala sve važnija, da bi na kraju istisnula i sam motor: umjesto njega sad autići imaju akumulatore koji se mogu puniti na prikladnim stanicama. Od pomoćne sile struja se u autu pretvorila u glavni izvor energije i u ključnu komponentu. Pa, ako doista postoji analogija s razvojem civilizacije (kao što se meni čini da postoji), onda se možemo upitati kada će se u životu – u kućanstvu, na radnom mjestu – dogoditi ono što se dogodilo u automobilu, to jest smjena vlasti, i u čemu će se ona sastojati.

A bojim se da nam i to dobro pokazuje razvoj automobila, točnije, razvoj njihove strujne komponente. Sad se već govori o uvođenju taksija bez vozača, pa se zato kod kuće može očekivati i ručak bez kuhara i brak bez žene ili muža. Sve će biti na struju i ona će nas u svemu voditi i određivati našu sudbinu. A mi joj nećemo moći ništa, jer bi nam i za borbu protiv nje trebala struja.