Strastvena ljubav ratnih fotografa

Djevojka s Leicom, naslov romana Helene Janeczek koji je u prosincu 2020. objavila Naklada Ljevak u Zagrebu u tečnom prijevodu s talijanskog izvornika (La ragazza con la Leica, 2017) Ite Kovač, upućuje na popularni fotoaparat koji donosi prevrat u fotografiranju 1925, kad Leica, s rolom filma od trideset i pet milimetara, dobiva priliku mijenjati stvarnost. O tome 2006. piše i Jasmina Lukić, uspoređujući prozu Dubravke Ugrešić i Daše Drn­dić, njihove imaginarne geografije egzila s Berlinom i Rijekom kao fikcionalnim toponimima. Roman talijanske autorice, dobitnik talijanske nagrade Strega 2018, nastavak je njezina istraživanja vlastite egzistencije, povijesti i povijesne fikcije, kojoj žanrovski i diskurzivno i pripada.

Prev. Ita Kovač, izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2020.

Helena Janeczek, rođena u Mũnchenu u Njemačkoj u obitelji poljskih Židova, koja od devetnaeste godine, seleći se s roditeljima, živi u Italiji, svojom prvom knjigom, Lezioni di tenebra (Lekcije o tami), iz 1997, narativno konkretizira obiteljsku povijest i vlastiti odlazak u Auschwitz, u mjesto majčina zatočenja u ratu, a u romanu Le rondini di Montecassino (Lastavice Montecassina) pripovijeda o skupini vojnika za vrijeme Bitke za Monte Cassino u Drugome svjetskome ratu, čijim se korijenima posvećuje i u svojoj trećoj prozi, usredotočujući se na fikcionalizaciju života i sudbine Gerde Taro, njemačko-židovske ratne reporterke, umjetnice i aktivistice u borbi za antifašizam, koja je u Španjolskome građanskom ratu kao prva ratna i politička fotoreporterka ubijena na bojnom polju. Neizravno slijedeći mišljenje Linde Hutcheon (A Poetics of Postmodernism, 1988), medij fotografije tretirajući kao političan oblik diskursa koji nije „nevin“ u oblikovanju kulture, autorica u prološkim i epiloškim tekstovima političnost spaja s intimnošću, objavljujući fotografije zaljubljenoga para, uz pripovjedačko obraćanje s Ti primatelju, upravo u tim segmentima ispisujući najimpresivniju i najviše poetsku naraciju.

Autorica Helena Janeczek rekonstruira kratak život Gerde Taro, pravim prezimenom Pohorylle (Stuttgart, 1910–Brunete, 1937) u obliku svjedočenja triju likova strukturiranih u odvojenim poglavljima. U Prvom dijelu (od 19. do 105. stranice u hrvatskom izdanju) svjedočenje iznosi Willy Chardack, Buffalo, N. Y., 1960., njemački Židov, emigrirao zbog Hitlera u Sjedinjene Američke Države, koji je jedno vrijeme proveo s Gerdom Taro u Berlinu, kasnije postavši ugledan znanstvenik. U Trećemu dijelu (od 197. do 298. stranice), Rim, 1960., svjedok je i nositelj pripovjedne perspektive Georg Kuritzkes, također Gerdin ljubavni partner, ali i protagonist Međunarodnih brigada. Njihov telefonski razgovor o Gerdi jednoga dana šezdesetih nastavlja se kao dug dijalog na daljinu. Između tih dvaju svjedoka i poglavlja u Drugom dijelu (107. do 196) narativni je iskaz Ruth Cerf, Pariz, 1938., Gerdine prijateljice u Leipzigu i u Parizu. Tim se svjedočenjima, iznesenim u obliku svakodnevnoga pripovijedanja i specifičnim varijacijama storytelling, koje autorica uspješno strukturira kao tzv. muška i tzv. ženska pripovijedanja, tj. kao pripovjedne strategije s dobro razrađenim stilovima znanstvenoga, intimističkoga i skrbničkoga tipa, formira narativna fotografija, točnije pripovjedni fotografski album kao odraz skokovite pripovjedne niti između triju dijelova i u svakom dijelu posebno, iz kojega izvire figura, portret i osobnost Gerde Taro i njezina strastvena ljubavnog odnosa s Mađarom Andréom Friedmannom, kojemu daje pseudonim Robert Capa i koji ju je naučio služiti se Leicom.

Pripovijedanje Helene Janeczek vjerojatno nema magičnu snagu kakvu smo osjetili čitajući, npr., prije nekoliko mjeseci roman izraelskog književnika Davida Grossmana Kad je Nina znala, o Čakovčanki Evi Panić Nahir rođenoj Kelemen, koja je pobjegla od Titovih komunista nakon što su je kao navodnu informbiroovku mučili na Svetom Grguru („Goli otok bio je gori od Auschwitza“, piše Grossman), u epicentru pakla, koji je slično strukturiran, kao kaleidoskop i mozaik višeperspektivnih svjedočenja i dokumentacijskoga slikovnoga materijala (filma). Nema ni snagu romana fuge Leica format iz 2003. riječke spisateljice Daše Drndić, s indikativnim epilogom i uvodnim poglavljem koje spajaju sudbine Antonije Host i Lee Moser, a nema ni lucidnu snagu suspenzije dijegetičkoga trajanja romana u arhetipskoj vremenskoj poenti.

Ipak, roman talijanske književnice dobar je i suptilno emotivan unatoč povremenoj razvučenosti. Preporučujem ga svim čitateljima koji su spremni ući u atmosferu Pariza tridesetih godina, u utočište za izbjeglice iz Njemačke i Italije, u organizaciju Međunarodnih brigada i Španjolsku tridesetih godina, i supostaviti hrabre Židove životima i avanturama novinara, reportera i boema, svijet nacizma svijetu nade, ekonomsku depresiju našoj današnjici i ljubavi prema fotografiji. Čini mi se da je njegova najjača strana dobro ispričana ljubavna priča koja se ugasila nekoliko dana prije Gerdine tragične smrti, tj. 27. rođendana i sprovoda 1. kolovoza 1937. koji predvodi Friedmann, nastavljajući priču fotografiranih zločina fašista u Španjolskom građanskom ratu i vlastite strastvene ljubavi.

„Možda je bio puki plod slučaja to što je Gerda Taro uspjela snimiti smijeh u trenutku njegova vrhunca, dok je Robert Capa izgubio nekoliko sekundi, možda podešavajući širokokutni objektiv“, zapisano je na početku romana; a na kraju: „Parovi se rastaju ili ostaju zajedno iz nedokučivih razloga, možda i zato što te muškarac koji te tako lako baca u očaj unatoč svemu uspijeva i nasmijati.“