Sjećanje, nasilje, strah i stih

Među intrigantnije knjige prilično bogate pjesničke produkcije 2020. svakako valja uvrstiti ­Autobus za Trnavu Sanje Baković (1976). Riječ je o autorici koja ustrajno piše i promiče poeziju, organizira pjesnička čitanja, govori o pjesnicima i njihovim stihovima. Spomenimo samo da je Baković pokretačica višelikog projekta Odvalimo se poezijom te da je 2019. preuzela zapaženu tribinu ­Poezija u dvorištu.

Rodna perspektiva

Autobus za Trnavu druga je njezina zbirka. Čini ju 45 pjesama razvrstanih u cjeline Južni uroci, Razmještanje interpunkcija, Ubodne rane, Autobus za Trnavu, Nakon ciklona i Iznova. Prvi se ciklus otvara dvodijelnom pjesmom Rod. Lirska se protagonistica vraća u djetinjstvo i govori o iskustvima šišanja. U prvom dijelu pjesme majka ju na prevaru odvodi u otočku brijačnicu gdje ju stanoviti Mote Amerikon šiša na muško. I to tako traje sve do početka devedesetih kada stereotipizirani lokalni brijač stavlja „ključ u bravu brijačnice“ jer „sreo je ženu izbjeglicu/ i mještanima rekao ko vas šiša“. U drugom dijelu pjesme otočke djevojčice, pa i protagonistica Sanje Baković, odlaze u  „pravi frizeraj“ koji vodi žena. Užitak je zamijenio frustraciju, umjesto jednoobrazne muške frizure otvorilo se pravo malo carstvo mogućnosti. Pjesnikinja je već u tom tekstu pokazala važne elemente svoje poetike. Na idejnoj je razini podcrtana rodna perspektiva, na izvedbenoj izrazita sklonost lirskoj naraciji, fragmentarnom prikazivanju i posezanju za elementima dosjetke kao prikladnim načinima posredovanja, razigravanja i relaksacije lirske teme. Na stilskoj razini ističe se antitetičnost kao obilježje koje karakterizira odnos dvaju dijelova te kao način da se prispije do lakoće izlaganja.

Izd. MeandarMedia, Zagreb. 2020.

Semantički potencijal zbirke veoma je precizno i sugestivno sažela njezina urednica Nada Topić: „Perpetuiranjem svojevrsnog ženskog višeglasja kroz različite dobne i socijalne kategorije, Autobus za Trnavu vozi strmim i vijugavim otočkim cestama, zagrebačkim ulicama i prašnjavim putevima daleke Indije donoseći prizore života i smrti, grubosti i nježnosti, straha i sjaja. Svjedočeći vlastito, ali i tuđe prvenstveno rodno i tjelesno iskustvo, u pjesmama Sanje Baković manifestira se osjetljivost za drugog i drugačijeg (…) Taj interes do izražaja najviše dolazi u pjesmama posvećenim stvarnim ženama, žrtvama društvene i obiteljske opresije i brutalnog nasilja kojima se obraća intimno, pišući im poetska pisma, vodeći imaginarne monologe ili im posuđujući vlastiti glas.“

Ciklus Južni uroci najvećim se dijelom oslanja na sjećanja lirske protagonistice, priče koje je čula i prizore koji su joj se urezali u pamćenje. Okvir događanja je obitelj, mjesto otok, a tematizirano vrijeme rasteže se od četrdesetih do devedesetih godina prošloga stoljeća. Stihovi uz ostalo podsjećaju na otočkog nona na prisilnom radu u Srijemu ’41, nonu udovicu i mrak koji se iz nje više nije dao istjerati, kapitulaciju Talijana u 2. svjetskom ratu, očevo predano gledanje televizijskih vijesti ili majčinu strast prema sapunicama. Protagonistica Sanje Baković o tim motivima i temama govori s mješavinom ljubavi, nostalgije i humora, kadšto s distance, s ironijom kojoj je prva zadaća otrgnuti se egzistencijalnoj rutini i stalnom ponavljanju istih obrazaca. U ciklusu Razmještanje interpunkcija protagonistica se okreće sebi i svojoj svakodnevici. U stihove prodiru kratkotrajni ushiti i nervoze, intima, odnos s partnerom. Ona progovara o strahu i traumatičnom iskustvu svijeta, o želji da se skloni pred ljudima i događajima, zaštiti od dnevnih novosti i posve uvuče u svoju samoću.

Kritički mimetizam

U središnjem dijelu zbirke nižu se pjesme koje tematiziraju fizičko i psihičko nasilje nad ženama. Ciklus Ubodne rane   otvara pjesma o svirepom ubojstvu djevojke, nožem, koje je počinio njezin dečko. Pjesma počinje kao naizmjenični kolaž novinarskog izvještaja i krajnje afektivnog svjedočenja lirske protagonistice. Time se u okviru istog teksta sučeljuju udaljene pozicije i diskurzi – žurnalistički, koji nudi tipiziranu informaciju i na stanovit način egzemplificira ravnodušnost zajednice, i naglašeno individualni iskaz, koji obilježavaju bol, suosjećanje i empatija bliske osobe. Lirska se storija nastavlja izravnim obraćanjem mrtvoj prijateljici. U tekstovima koji slijede pjesnikinja se koncentrira na sudbine djevojaka i žene koje zlostavljaju njihovi očevi, muževi, partneri, žénā koje ne uspijevaju izaći iz začaranih krugova nesreće, primjerice na život skupljačice boca koju je udario moped, na živote prevarenih i poniženih žena itd.

U pitanju je kritički mimetizam, lirsko prikazivanje stvarnosti s namjerom da se osvijetle njezine crne rupe, da se individualnim uvidima p(r)okaže  kolektivna ravnodušnost i prešutno toleriranje zlostavljanja. Autorica usredotočeno ispisuje katalog nasilja nad ženama. Pritom mijenja prikazivačke perspektive – govori iz vizure žrtve, empatične prijateljice ili s distance, iz trećeg lica jednine. Nerijetko posegne za naturalističkim slikama kako bi upozorila na razmjere pojedinačnih patnji i društvene bešćutnosti, npr.:

iz zatvora su na slobodu

pustili mladića koji je svojoj ljubavi oblik lica izmijenio

šakama, a cipelama od bokova skuhao ljubičasti džem. (Peta nedjelja kroz godinu)

Premda naslov Autobus za Trnavu upućuje na domaći teren, kako zbirka odmiče, Sanja Baković širi temu i pokazuje da je problem posvudašnji, da se nasilje nad ženama događa na svim meridijanima te da iza njega vrlo često stoje tradicija, vjera i(li) politika. Mondijalizaciju teme izvodi uz ostalo tekstom o djevojčici Viajay Lakshmi koja je poginula u ciklonu 2108. jer je zbog prve menstruacije, prema lokalnoj indijskoj tradiciji, bila osuđena na samovanje u kolibi. Iza stihova autorica stavlja fusnotu, koja upućuje na stvarni događaj i pjesmi pribavlja  status dokumenta. U zbirci ima još fusnota, koje naglašavaju referencijalnost i aktivističku usredotočenost tog pjesništva. 

Sanja Baković stilizira razgovorni jezik, s vidljivim nagnućem da lirske iskaze poentira jakim slikama, koje ponekad aforistički sažimaju iskustvo teksta, ponekad podcrtavaju osnovnu misao, a ponekad čitatelja ostavljaju bez riječi. Povremeno posezanje za kolokvijalnom frazeologijom (odjebao je psihijatra, svjedoci su kenjali debela govna, kurčio se hrvatstvom i sl) istodobno ujedinjuje želju za jasnoćom i odmak od uglađenih, artificijelnih, standardnih idioma iza kojih nerijetko proviruje nasilje. Politika tog lirskog pisma i njegov kritički potencijal sažeti su u katrenu pjesme Ženski zid:

Zemlja je uigrani arhiv progonjenih:

Židove u logore, Indijance u rezervate,

Srbe na vrbe, ženske demone u kavez,

menstruirajuće žene u štale!

Je li poezija Andaluzija?

Potkraj knjige autorica se okreće odnosima s ljudima,  različitim aspektima stvarnosti, problematizaciji promjena na koje čovjeka potiče protok vremena. Lirski glas i dalje združuje bliskost i ironično distanciranje, istančanu osjećajnost i jasno pozicioniranje prema događajima i stvarima. U pjesmi Mojim prijateljima rastu porculanski zubi taj diskurzivni amalgam izgleda ovako:

desetljeće je neprimjetno iscurilo,

kriza još traje, hrabri napuštaju zemlju.

mojim prijateljima rastu porculanski zubi.

zajedno klizimo u stanje paranoje,

google nas manično prati oglasima za kućne aparate.

moji prijatelji piju zdrave masti, omegu i kokos,

prelaze na nove dijete,

odbacuju kruh i vino,

stara pravila više ne vrijede.

nitko više u zoru ne jede bureke nakon diska,

zbog glutena, i općenito, nitko ne izlazi,

samo soleri u intemezzu između dvije veze,

zaneseni novom mladosti, utopijom novog početka.

Poetiku ove zbirke Sanje Baković karakteriziraju među ostalim dva postupka: razvijanje iste teme u više pjesama i česta upotreba apostrofe. Prvi postupak omogućuje poliperspektivno prikazivanje, fragmentarnu poetsku naraciju i kompozicijsku „čvrstoću“. Spomenuti ciklus Južni uroci može se tako čitati kao poema nastala izdvajanjem i mistificiranjem simptomatičnih prizora iz obiteljskog života. Autorica je njegovu poematičnost naznačila naslovima – nakon pjesme Južni uroci. dobra narav, slijede pjesme . ­djeca, . kapitulacija, . dvoje i . blato pod jezikom. Grafostilistički postupak stavljanja točke i razmaka na početak prilično je jasna sugestija da te pjesme treba čitati kao dio niza i da se ispred svakog od tih naslova podrazumijeva sintagma Južni uroci.

Apostrofa pak otvara vrata uprisutnjavanju odsutnog. Poništavajući granicu između doslovnosti i figurativnosti, ona postaje temelj govora koji u prvi plan ističe emocionalno stanje subjekta i oblikuje svijet u kojemu se može komunicirati s bilo kim i bilo čim. Apostrofe Sanje Baković najčešće oslovljavaju žrtve nasilja. Pjesme organizirane kao dijaloške replike upućene sugovornicama koje su mrtve ili odsutne pridonose neposrednosti prikazivanja, naglašavaju samoću subjekta koji govori i utječu su afektivnosti čitatelja.

Potkraj citirane pjesme Mojim prijateljima rastu porculanski zubi, koja je jedan od estetskih i spoznajnih vrhunaca zbirke, Sanja Baković progovara i o prirodi i funkciji poezije:

moji prijatelji misle da je poezija

otvoren balkon,

da je poezija Andaluzija,

da je poezija brod iz Šibenika za Zlarin,

moji prijatelji ne znaju da su oni poezija

i ovo šizofreno stanje nesigurnosti,

i ovaj strah od promašenosti,

sav taj strah,

od svih stihova najveći stih.

Za Sanju Baković poezija je stalno suočavanje subjekta sa samim sobom i svijetom oko sebe, jezik u kojemu misao dolazi do sebe, jezik pomoću kojega se ne bježi od života nego odgovara na njegove izazove. Autobus za Trnavu zorna je potvrda takvog shvaćanja. Načelno, po domišljenosti, izravnosti kazivanja i osviještenoj feminističkoj perspektivi, ta zbirka slijedi putokaze koje su primjerice slijedile Monika Herceg u ­Lovostaju ili Olja Savičević Ivančević u zbirci Divlje i tvoje.