Samo bake Srbe spašavaju

Nešto više od petine stanovnika Njemačke stranog je podrijetla pa je shvatljivo da među tim bivšim Ausländerima, strancima, ima i kulturnjaka svake vrste, posebice književnika/ca od kojih neki upravo radi svojih nenjemačkih imena nastoje pisati što njemačkije i za svoje radove izabiru naglašeno njemačke sižeje. Oni nikako ne žele da ih kritičari i publika stavljaju u manje prestižan pretinac književnici s inozemnim korijenima. Ali neki se ni toga ne boje pa ako su vrsni pisci, njihovo podrijetlo više ne igra nikakvu ulogu. Među takve pripada Saša Stanišić (rođen 1978), po ocu Srbin, po majci Bošnjak, podrijetlom iz Višegrada u Bosni i Hercegovini, po književnoj pripadnosti Nijemac.

Život na njemačkoj periferiji

Godine 1992. obitelj Stanišić bježi pred bosanskosrpskim postrojbama u njemački sveučilišni grad Heidelberg, gdje Saša počinje studij germanistike i slavistike, završava ga u Leipzigu, a već kao student upušta se u literarne vode. Od prije stanovitog vremena Saša Stanišić živi sa svojom malom obitelji u Hamburgu. Stanišić unosi u svoj prvi roman Wie der Soldat das Gramofon repariert (Kako je vojnik popravio gramofon) snažne autobiografske elemente, priču kako je mladi Bosanac Aleksandar pobjegao sa svojim roditeljima u Njemačku, u kojoj se nastoji odvojiti od nove sredine bijegom u svijet davnih priča i sjećanja. Roman je naišao na dobar prijem čitatelja i kritičara te je preveden na trideset jezika.

Hrvatski prijevod u izdanju Frakture, Zaprešić, 2019.

Stanišić se u svome drugom romanu osmjelio na izrazito njemačku temu, život u gradiću bivše socijalističke Njemačke, po svemu tipično provincijskom, ali prepunu zanimljivih likova. Riječ je o romanu Vor dem Fest (Prije svečanosti), koji nije bio toliko uspješan kao prvi, što je fenomen opažen u startu mnogih ovdašnjih književnika. No treći roman mladog Stanišića Herkunft (Podrijetlo), Luchterhand, München, 2019, nalazi se na listama najprodavanijih literarnih djela gotovo godinu dana u utjecajnim tjednicima Der Spiegel i Stern, i to pri samom vrhu od prvog do petoga mjesta. Stanišić je bio i dobitnik vrijedne Nagrade njemačke knjige (jedne od desetak koje je dobio), a kad ju je svečano primio tijekom Međunarodnog sajma knjiga u Frankfurtu 2019, nije u govoru zahvale propustio priliku da žestoko napadne austrijskog nobelovca Petera Handkea zbog prosrpskih pozicija u postjugoslavenskim ratovima, kojih je žrtva i obitelj Stanišić, srpsko-bošnjačkoga podrijetla. Pritom je, među ostalim, rekao u frankfurtskoj gradskoj vijećnici: „Imao sam sreću da pobjegnem od onoga što Peter Handke ne opisuje u svojim tekstovima.“ Njegov roman Podrijetlo prepun je opisa likova i situacija koje je Handke brižljivo izbjegavao.

Izd. Buybook, Sarajevo, 2020.

Roman počinje pričom o kratkom posjetu mladog književnika Saše iz njemačkoga Heidelberga rodnom Višegradu, odakle s bakom i nekim susjedima ide na izlet u napušteno selo Oskoruše, odakle potječu Stanišići. Na pradjedovu grobu blaguju donesenu hranu i piće, sjećajući se prošlosti i predaka. Stanišićeva obitelj živjela je životom prosječnih bosanskih Jugoslavena kad nacionalno podrijetlo još nije bilo važno. Onda je došao rat i svi su se nekako morali odlučiti za jednu ili drugu stranu. Ali mladi Saša opaža da njegovoj nacionalno mješovitoj obitelji to nije lako. Dobili su povjerljivu poruku da će kao nacionalni mješanci imati poteškoća pa se odlučiše da otputuju u Njemačku dok se prilike ne smire, što je dakako bila iluzija. Ali ni u ljupkom sveučilišnom gradu Heidelbergu nije im bilo lako, pogotovo nakon što je Saša odlučio uzeti njemačko državljanstvo, dok roditelji nisu odmah dobili stalnu dozvolu boravka, da bi je poslije primili i potom godinama klecali pod teretom manualnoga rada jer njemački im je ostao stran.

Za razliku od sina, koji je ubrzo svladao jezik, školovao se i postao poznati pisac s nagradama i putovanjima po inozemstvu. Onima u Višegradu i Oskoruši to nije bilo važno. Saša opaža da njegova baka, inače bistrija i mudrija u višegradskom konglomeratu ljudi raznih nacionalnih i vjerskih pripadnosti, pomalo gubi pamćenje. To je jedan od snažnijih motiva Stanišićeva romana napisana s bezbrojnim i preciznim detaljima iz bosanskoga i njemačkoga života. Baka je osoba kojoj Saša poklanja najviše pozornosti, a njezino polagano klizanje u demenciju simbolizira njegov oproštaj od zemlje podrijetla. No nikad je neće zaboraviti, ona kao da nadomješta onu „Samo sloga Srbina spašava“ u „Samo baka Srbina spašava“ da naknadno, bez obzira gdje živi, sazna i zapamti gdje su mu korijeni.

Stanišićevi ne stanuju u prelijepom središtu grada Heidelberga, nego na mnogo skromnijoj periferiji, gdje mladi Saša nalazi prijatelje sudbina sličnih njegovoj, djecu bivših gastarbajtera, ali i rijetke Nijemce, s kojima provodi slobodno vrijeme pokraj benzinske postaje tvrtke Aral, nečega što je izvanjski tužno da tužnije ne može biti, ali to došljaci tako ne osjećaju, oni su tu svoji na svome u tuđem svijetu koji prihvaća samo najuspješnije bez obzira što su bili prije dolaska u tu zemlju punu stranaca. Svi su oni na neki način svoji, pripadnici bivših zemalja, ali i dio suvremene Njemačke. Saša se dobro osjeća među njima. Nakon što je dobio potrebne njemačke dokumente Saša ipak čezne za bakom i Oskorušom, seocetom iz kojega potječu Stanišićevi. U Podrijetlu susrećemo mnoge ljude sadašnje, ali i bivše Bosne, primjerice Ivu Andrića na Mostu u Višegradu, kojem su Bošnjaci odrubili glavu i bacili je u hladnu Drinu. To je Andrićevo poprsje na glasovitom mostu, dakako.

Sjajni roman Saše Stanišića nije klasičan, zgusnute radnje i s uzbudljivim junacima, to je tekst s opisima običnih ljudi i lijepih krajolika, s esejističkim pasažima u kojima ima i političkih poruka (srpske bosanskohercegovačke generale naziva ratnim zločincima) pa čak i citatima njemačkih klasičnih pjesama kao i originalom i prijevodom jugoslavenske himne Hej Slaveni. Rečenice su kratke, mnoge stranice poetske, pojedini dijalozi filmski. Roman Saše Stanišića Herkunft zgodna je mješavina raznih stilova, i u tome je njegova privlačnost. U intervjuu Süddeutsche Zeitungu (15/16. lipnja 2019) na novinarevu primjedbu kako čitatelji kažu da piše lijepo, a kritičarima nedostaju proturječnosti, Stanišić odgovara: „Jedan dobar prijatelj jednom mi je rekao da su moji tekstovi previše bezazleni jer u njima nema ništa zla... Ne želim u pričanju biti voajer. No razumijem što misli moj prijatelj. Mene više zanimaju milosrđe i toplina srca nego njihove suprotnosti.“ Možda je to najveća tajna uspješnosti Stanišićevih književnih radova jer se po tome razlikuju od dubokoga pesimizma romana mnogih europskih autora.

Snovi o odlasku u veliki svijet

Takvima pripada Srbin po nacionalnosti ali austrijski književnik Marko Dinić, čiji prvi roman Die guten Tage (Dobri dani), Zsolnay, Beč, 2019, izaziva divljenje zbog sadržajne zrelosti i jezične virtuoznosti. Dinić je rođen 1988. u Beču, odrastao u Beogradu i od 2008. živi u Austriji, gdje je u Salzburgu studirao germanistiku i povijest židovske kulture. Objavljivao je pjesme u brojnim časopisima, sve dok prvim romanom nije izazvao pozornost čitatelja i vrlo dobre kritike u medijima. Roman Dobri dani opis je putovanja u tzv. Gastarbaiterexpressu, autobusu koji noću prometuje od Salzburga do Niša prepun Srbijanaca, koji svaki na svoj način sramoti sebe i svoj narod nedoličnim ponašanjem, a sve vrlo kritički promatra i u unutarnjim monolozima žestoko osuđuje ich-pripovjedač iz Beograda koji je pobjegao iz Jugoslavije da bi se oslobodio, kako piše u romanu, „nacionalizama, šovinizama, mržnje prema drugima i samomržnje prema sebi samima“.

Dinić ne štedi nikoga, a posebno ne svoj narod, koji je prijelazom od zla u gore, od Miloševića na Vučića, postao karikatura sama sebe. Došavši u Srbiju, glavni junak svraća u porodični stan u urušenom neboderu Novog Beograda, gdje susreće svoje rođake i bivše kolege koji jedva životare i sanjaju o odlasku u veliki svijet. Jedina svijetla točka u njegovoj raštimanoj obitelji (primjerice, stričevi su „otišli na klanje u Bosnu i Hrvatsku“!) jest njegova baka, koja je sačuvala moral i mudrost živeći osamljeno u sobičku maloga stana. Ponovno „baka Srbina spašava“! Rječnik koji koristi Dinić u opisivanju pojedinaca i društva u Srbiji drastično je krležijanski, upravo nemilosrdan i krajnje bolan za junake romana i čitatelje. Ne znam je li ova knjiga prevedena u Srbiji, a ako nije, trebalo bi je prevesti – no isto tako i u Hrvatskoj, jer se njihove i naše (ne)prilike mnogo ne razlikuju.