Prvi svjetski rat i (hrvatska) glazba

Obljetničko brisanje prašine s Prvoga svjetskog rata rezultiralo je brojnim iznimno zanimljivim i uspješnim projektima, kojima je barem djelomično ispravljena povijesna nepravda da je to važno, brojnim žrtvama skupo plaćeno i zapravo ne tako daleko razdoblje hrvatske povijesti dospjelo gotovo u zaborav. Hrvatsko muzikološko društvo i Odsjek za povijest hrvatske glazbe HAZU dali su doprinos obilježavanju stote godišnjice Velikog rata organiziravši u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest 13. međunarodni muzikološki skup Prvi svjetski rat (1914.-1918.) i glazba. Skladateljske strategije, izvedbene prakse i društveni utjecaji, održan od 24. do 27. listopada 2017. u Zagrebu. Skup je rezultirao bogatim zbornikom radova (ur. Stanislav Tuksar i Monika Jurić Janjik). Zbornik sadrži 41 rad na hrvatskom, engleskom i srpskom jeziku, čiji su autori priznati muzikolozi, povjesničari i povjesničari kulture i umjetnosti iz četrnaest zemalja Europe i Sjeverne Amerike.

Izd. Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb, 2019.

Narativ o Velikom ratu

Osim velikog opsega (776 stranica), čitatelj će prvo zapaziti lijepo dizajniranu naslovnicu izdanja, na kojoj dominiraju secesijski plakat Tomislava Krizmana za koncert održan „u korist slijepih hrvatskih vojnika“ u studenome 1915. i fotografija na kojoj vojnik iz Velikog rata stoji sam u blatu nekog ratišta, vjerojatno u Galiciji. Velik dio radova sadrži i opsežne popise literature, izvorne fotografije, notne primjere i tablice, a na kraju zbornika je i detaljan popis imena kao putokaz u snalaženju kroz opsežnu građu.

Povijest recepcije Velikog rata u nas bitno se razlikuje od one u ostatku svijeta, posebno imajući u vidu velike zemlje pobjednice iz Prvoga svjetskog rata. Narativ o Velikom ratu prvi je put u našoj javnosti došao na svjetlo dana tek o stotoj obljetnici, za što postoji nekoliko razloga. Svi ideali za koje su se borili hrvatski vojnici u Prvom svjetskom ratu, ako ih je uopće i bilo, nestali su s raspadom Monarhije, a nakon akta o ujedinjenju sa stranama koje su se tijekom rata nalazile s druge strane bojišnice nije bilo previše prostora za istraživanje ratnih zbivanja iz hrvatske perspektive.

U sjeni povijesti tako su ostala cijela poglavlja kao što je austrougarska okupacija Srbije 1915–1918, u kojoj su hrvatski vojnici i činovnici (među njima i skladatelj Lujo Šafranek-Kavić) zbog jezične bliskosti igrali važnu ulogu, ali i brojna groblja hrvatskih vojnika. Nije li paradoks da su žrtve Drugoga svjetskog rata dnevnopolitička tema koja i danas redovito puni medijske stupce, dok su npr. nadgrobni spomenici cijelih postrojbi hrvatskih vojnika u Galiciji iz samo trideset godina ranije vođena Prvog svjetskog rata obrasli korovom – kako u doslovnom, tako i u prenesenom značenju? S druge strane, građu iz Prvoga svjetskog rata treba uvijek iznova rasvjetljavati zbog potpunijeg uvida u pravo stanje stvari. Tako se mirogojski spomenik palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu nalazi iznad kosturnice u kojoj leže ostaci vojnika iz čitave Monarhije, koji su u zagrebačke bolnice dolazili najčešće s obližnjeg fronta na Soči.

Kako uvid u povijest hrvatske glazbe toga vremena u znatnijoj mjeri ne odudara od (ne)rasvijetljenosti tema iz domene opće i kulturne historiografije Prvoga svjetskog rata, nećemo pretjerati ako kažemo da je polovica zbornika koja obrađuje hrvatske skladatelje i glazbene pojave korisniji dio izdanja za domaću znanstvenu zajednicu i zainteresiranu javnost. Zahvaljujući dvadesetak radova s temom skladatelja, skladbi i glazbenih pojava u nas, zbornik Prvi svjetski rat i glazba dosad je najtemeljitiji udžbenik iz povijesti hrvatske glazbe toga razdoblja, uz jasne naznake o pravcima u kojim treba nastaviti istraživanja za još jasniju sliku toga složenog vremena. U tom kontekstu možemo postaviti pitanje bi li simpozij, tj. zbornik pod naslovom Prvi svjetski rat i hrvatska glazba dobio na koherentnosti u odnosu na nedavno objavljeno vrijedno izdanje, ili se projekt uz hrvatski mogao proširiti na prostor K. und K.

Doprinos glazbenoj historiografiji

Bez obzira na ovaj (lokal)patriotizam, radovi koju obrađuju strane teme vrijedan su doprinos projektu (međunarodni karakter simpozija potvrđuju svjetska imena kao što je Taruskin), no kako je ovaj osvrt ograničena opsega, u nastavku teksta koncentrirat ćemo se na doprinose iz domaće kulturne historiografije. Znanstveni radovi kojima je tema domaća povijest (glazbe) mogu se razvrstati u nekoliko skupina, a u nastavku prikaza predstavit ćemo najvažnije od njih u tri kategorije: 1) opći pregled, 2) gradovi i institucije i 3) osobe, skladbe i događaji.

Opći pregled. Iznimno zanimljiv i koristan pregled glazbenih strujanja u nas donijela je Koraljka Kos u plenarnom izlaganju Tradicija i novo u hrvatskoj glazbi u prvim desetljećima 20. st. Autorica široku temu elaborira na nekoliko razina, potkrepljujući svoje zaključke pregledom opusa najvažnijih skladatelja (Dobronić – ideolog nacionalnog stila, Dora Pejačević i Bersa – predstavnici glazbene moderne te Plamenac kao skladatelj suvremenih smjernica), ali i četirima glazbenim primjerima popraćenim zanimljivim komentarom. Naglašavajući ranije spomenutu tvrdnju da 1916. ipak nije prekretnička godina u hrvatskoj povijesti glazbe, nego da je riječ o kontinuitetu pripremljenu prijelaznom generacijom koju je nazvala glazbenom modernom u nas, Koraljka Kos ističe da je vrijeme Prvoga svjetskog rata razdoblje proboja hrvatskih skladatelja na svjetsku scenu. Zanimljive i temeljite prikaze donose Vjera Katalinić (glazbena gostovanja u Zagrebu u prva dva desetljeća 20. st.) i Stanislav Tuksar (međuodnos glazbe, masovnih medija i javnosti).

Tako doznajemo da je u nas početkom stoljeća u tri navrata gostovao Richard Strauss (1902, 1912. i 1916) i da su prve dvije radijske stanice u Hrvatskoj djelovale u Puli, od kojih je prva počela s radom 1909, gotovo 20 godina prije zagrebačke. Zbornik sadrži i zanimljiv pregled popularne glazbe u Zagrebu s početka stoljeća (Kristina Lučić Andrijanić), opis propagandnih izvedbenih praksi na zagrebačkim otvorenim prostorima (Marko Vukičević) i vrlo iscrpan prikaz Saveza muzičara Kraljevine SHS, jedne od središnjih glazbenih institucija međuratnog razdoblja (Ivana Šubic Kovačević).

Gradovi i institucije. Uz niz spomenutih radova koji obrađuju zagrebačku glazbenu scenu, u ovu kategoriju treba uvrstiti doprinos zborniku Nade Bezić o Hrvatskom glazbenom zavodu kao neizostavnom elementu svih glazbenih istraživanja od 1827. naovamo, dok o splitskom glazbenom životu toga vremena svjedoče radovi Ivane Tomić Ferić i Zdravke Jelaska Marijan.

Osobe, skladbe i događaji. Kako je građa koju donose članci dominantno pregledna karaktera barem djelomično otprije poznata, što ni u kom slučaju ne umanjuje njihovo značenje i doprinos projektu, najviše izvorno novih informacija i uvida za rasvjetljavanje glazbenog života u nas nude tekstovi koji obrađuju pojedine skladbe, ličnosti ili konkretne događaje iz ratnog razdoblja i oko njega. Na prvom mjestu treba istaknuti iznimno zanimljiv, pregledan i poučan rad Filipa Hameršaka i Marijane Pintar o skladatelju Šafraneku-Kaviću te o kontekstu nastanka i recepciji njegove simfonijske pjesme Soča/Isonzo, izvedene četiri puta, između ostalog i 1918. u bečkom Musikvereinu. Soča je izvrstan primjer zaboravljene skladbe zaboravljena skladatelja, ali i dokaz da stručnjaci iz drugih područja mogu pridonijeti muzikološkim saznanjima, i to radom koji je metodološki vrlo temeljito postavljen (glazbena analiza svodi se na detaljan opis od strane samog skladatelja, što ostavlja prostor za dalja muzikološka istraživanja).

Nužnost sustavnog pristupa

Na istom je tragu, uz ipak detaljniju glazbenu analizu, rad Rozine Palić-Jelavić o operi Maričon Srećka Albinija, važnog skladatelja s prijelaza stoljeća. Dio rada koji znači golem doprinos domaćoj glazbenoj historiografiji jesu tablice s kronološkim pregledom opera u nas od 1878. do 1918. Vrlo je zanimljiv i poučan rad Lucije Konfic o djelovanju hrvatske primadone Milene Šugh Štefanac u Pragu za ratnih godina, kao primjer monarhijskog umrežavanja usporediva s onim u globaliziranom svijetu. Dva kvalitetna i pregledna rada bave se fenomenom velikih koncerata iz ratnih godina, poglavito 1916. (Sanja Majer-Bobetko i Tomislav Bužić).

No prije nego što završimo ovaj prikaz zbornika sa zaključkom o neupitnoj vrijednosti projekta za domaću kulturnu povijest, treba se posebno osvrnuti na smjernice koje je doajenka hrvatske muzikologije Koraljka Kos ostavila u nasljeđe novim generacijama istraživača glazbe i kulture u nas. U kratkoj „bilješci post festum“, koju je naslovila kao budući Projekt istraživanja hrvatske glazbe u razdoblju Prvoga svjetskog rata, ona naglašava nužnost sustavnog pristupa „stvaralaštvu, analizi i vrednovanju glazbenih djela“, uz potrebno sastavljanje „pregleda izvedaba djela hrvatskih autora“.

Autor ovog prikaza budućem bi projektu svakako dodao i biografski element, jer je traumatično iskustvo Prvoga svjetskog rata ostavilo itekakva traga na živote i opuse skladatelja. Tako npr. u malo poznatim memoarima skladatelj Ivo Tijardović detaljno opisuje trogodišnje sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu, i to kao austrougarski vojnik, prebjeg na talijansku stranu i konačno dobrovoljac u srpskoj vojsci na Solunskom frontu, gdje se susreo s američkim vojnicima, ali i džezom. Tijardović opisuje čuđenje novoj sinkopiranoj glazbi, za koju se smatralo da je „neko prolazno, mladenačko ludilo“, koje će „kada završi rat, nestati i vratiti se stari dobri bečki valcer i češka polka“, no kako i sam kaže, na sreću se prevario. Što su radili Blagoje Bersa i Dora Pejačević za vrijeme Prvoga svjetskog rata relativno je poznato, no ulogu tog važnog razdoblja u životima niza ostalih hrvatskih skladatelja tek valja istražiti.

Zanimljivo je da je i muzikološki simpozij održan 2019. pod naslovom Glazba, umjetnosti i politika. Revolucije i restauracije u Europi i Hrvatskoj 1815.-1860., tematski koncentriran oko Lisinskog i Jelačića, uz niz važnih spoznaja doveo do one da o liku i djelu Lisinskoga treba još mnogo istraživati. Ukratko, na velika poglavlja iz domaće povijesti glazbe i kulture ne možemo staviti točku, nego trebaju (p)ostati permanentni interes znanstvenika iz različitih domena. Postoje samo važni i vrijedni projekti koji rasvjetljuju pojedina razdoblja i ukazuju na područja koja valja dodatno istražiti, kao što su to učinili simpozij i zbornik Prvi svjetski rat i glazba.