Praznina nije potonula u prazninu

Kazališnu predstavu, pa tako i umjetnost općenito, svatko doživljava na svoj, osobni način. Bez obzira na temu i sadržaj predstave, nikada svi doživljaji ne mogu biti jednaki, ne mogu se poistovjetiti ni sliti u jedan. Na toj je pretpostavci glumac Romano Nikolić koncipirao veoma zanimljiv autorski projekt Pazi na prazninu, koji je i režirao te sada živi na velikoj pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu.

Prizor iz predstave / Snimio Luka Dubroja

Aristotelovski princip po kojem svijet na pozornici nije i stvaran nego zamisliv, jer prikazuje događaje koji se nisu, ali bi se mogli dogoditi, počelo je Nikolićeve predstave, dok dramaturgiju potpisuje Olja Lozica. U njihovoj konstrukciji predstave primarna je dekonstrukcija kazališnog sadržaja. Od toga počinju i na tome skončavaju dramske napetosti i mogući dramski sukobi, koji će u nekom gledatelju proizvesti dramu, a u nekome tek smiješak ili pak prijezir zbog općenitosti koje se nude kao važan segment kazališne predstave.

Predstava se događa u nekom višeznačnom prostoru s četirima narančastim plastičnim stolcima: može to biti čekaonica u bolnici ili ispred neke ordinacije, WC, kuhinja, kolodvor... U tom su prostoru tri glumice: Hana Hegedušić, Iva Kraljević i Beti Lučić, odnosno izvođačice. Beti sjedi nezainteresirana za ono što je okružuje, dok se Iva i Hana, prije nego što sjednu, jedna drugoj smješkaju, zavode se i pokušavaju poljubiti. Kada se ne poljube, počinje priča o pretpostavkama; što se moglo dogoditi, što se nije dogodilo, što bi to moglo značiti, kako bi to tko mogao zamisliti i protumačiti... Primjerice nekomu je to moglo završiti strasnim ljubavnim odnosom, nekomu silovanjem ili ubojstvom, nekomu putovanjem nekom cestom i svraćanjem u neki hotel, lijeganjem u krevet...

Dok je život uvijek iznenađenje, mješavina zamislivoga i nezamislivoga, u kazalištu se stvari i pretpostavljaju i naknadno tumače. Zato izvođači pretpostavljaju da publika pretpostavlja, zato su bezbrojne varijacije pretpostavki i zato su očekivanja bezbrojna. Iva kaže da „svi nosimo pravila u glavi“, koja uvelike određuju očekivanja, koja su opet očekivanja svakog pojedinca, a ne zajednička. Nisu vlasništvo pojedinca niti su zajednička. Dakle, život čovjeka i čovjek u predstavi života može biti ono što pretpostavljamo, što vidimo i što ne mora biti, jer svatko ga od nas vidi i doživljava na temelju svojih pretpostavki, na svoj način.

O tome razgovaraju i to problematiziraju glumci – uz spomenute još Robert Plemić i Spazam Orgazam – odnosno izvođači projekta, kako ih se imenuje. Što je zapravo smisao ideje o pretpostavci, po kojoj izvođači nisu samo glumci nego i autori teksta, dakle vlasnici problema koji su i problemi i svojevrsno zrcalo svijeta. Njima je život pozornica svijeta, kao Shakespeareu, samo se čovjek pokušava etablirati u tom svijetu, nastoji biti svoj, biti svjestan da, što god da jest, „neće izbjeći osudu“. Neće izbjeći smrt! Samo može umrijeti čim se rodi ili kad ostari. Ili može biti „ubijen na metro stanici 15.5.1996. u 14 h, sa svojih 13 godina probijen nožem na metro stanici“.

Na kraju života ostane, kako kaže Hamlet, šutnja. A da tako ne bi bilo, čini se sve što šutnju onemogućuje, što je promeće u govor koji pokušava izgovoriti ono što šutnja ne može, a što svakoga muči. Ili muči pojedinca koji umišlja da govori za vječnost. Pritom se ima na umu da je to možda „nečija neumjesna šala ili prijetnja, da je to priča o ljudima koji se skrivaju iza naroda... da je to priča o jednom frustriranom narodu koji je zaboravio na Holokaust... koji zbog terora političke korektnosti, bezazlene šale shvaća ozbiljno“.

Nikolić i Lozica misle: „Svaki tekst koji tobože tvrdi nešto jednoznačno jest pobačeni svijet“ te „Pravo značenje teksta u njegovoj praznini“. Zato se govori, zato ljudi komuniciraju, zato pretpostavke nisu samo pretpostavke. Zato Čovjek može biti sve i biti ništa, zato svatko ima svoju priču koju nekomu priča... Zato priča ima koliko i ljudi. Priče se pričaju da se ne šuti, otvore oči, da se iznenadi, da se uzbudi, da se živi! Život dovodi do straha, krika, do urlika. Zato svatko od izvođača ima svoju priču i svoj život. Zato će jedan od tih izvođača postati zid, jedan balon, jedan će se ubiti, jedan histerično plakati, jedan jednostavno zgasnuti.

Koliko god se projekt Pazi na prazninu činio općenitim i apsurdnim, koliko god nekomu smetale rečenice i misli izgovorene bezbroj puta u raznoraznim prigodama, koliko god se govor činio suvišnim, taj projekt u sebi sublimira život. U Nikolićevu poimanju života ništa nije nevažno, jer je od nevažnosti nježnim nitima istkan tekst projekta i sadržaj predstave, osobito intimno doživljavanje životne stvarnosti – dramskoga ili tragičnoga, koje nekome istodobno može biti drama i komedija, groteska i satira, opera ili opereta, vodvilj i aktivistički istup... Njemu je primarno pitanje, je li doživljavanje života posljedica straha od života ili vlastitih problema, odnosno problema osjećajnijih osoba – u predstavi su najizraženiji problemi LGBT populacije – koji muče današnji svijet, često lišen osnovnih ljudskih i etičkih normi.

To je važno istaknuti jer se u hrvatskom modernom kazalištu nudi agresivan, fizički teatar, koji malo mari za druge i drukčije. Šteta što veoma dobru ideju nije upotpunio iznijansiran glumački izraz.