Posljednja uloga Chadwicka Bosemana

Dok se u domaćim kinima prikazuje triler Male stvari s Denzelom Washingtonom u glavnoj ulozi, na platformi Netflix dostupna je glazbena drama Ma Rainey: Majka bluesa koju Washington potpisuje kao producent. Dvostruki oskarovac vrlo je produktivan jer se trenutno, unatoč svim otegotnim pandemijskim okolnostima, u različitim fazama produkcije nalaze dva njegova projekta. Jedan je adaptacija glasovite i najkrvavije Shakespeareove Tragedije Macbeth, u kojoj će pod redateljskom palicom Joela Coena tumačiti glavnu ulogu, a drugi drama Journal for Jordan, koju će osim kao producent potpisati i kao redatelj.

U naslovnoj ulozi Chadwick Boseman glumi hornista Leveeja

U posljednjem slučaju riječ je o obradi istinitih događaja opisanih u novinskom tekstu i memoarima Pulitzerovom nagradom ovjenčane novinarke Dane Canedy, koja je u njima objavila dnevnik pokojnog supruga, narednika američke vojske koji je godinu prije pogibije u Bagdadu počeo pisati dnevnik namijenjen njihovu sinu. I na temelju filma Journal for Jordan, kao i na temelju aktualne glazbene, a dijelom i biografske drame Ma Rainey: Majka bluesa, snimljene prema istoimenom kazališnom komadu Augusta Wilsona, te na temelju nekih njegovih ranijih producentskih i redateljskih projekata kakvi su nagrađivana biografska drama Antwone Fisher i drama Ograde, također snimljena prema istoimenoj drami Augusta Wilsona, lako je zaključiti da Washingtona kao autora privlače priče temeljene na istinitim događajima, kao i provokativne drame te storije obilježene rasnim kontekstom i rasnim angažmanom.

Napokon, on je i u prvom desetljeću glumačke karijere tijekom 80-ih nizao takve uloge, konkretno u Vojnikovoj priči Normana Jewisona, u Kriku za slobodom Richarda Attenborougha, kao i u ratnoj drami Rat za slavu Edwarda Zwicka, za rolu u kojoj je osvojio prvi Oscar.

Priča film Ma Rainey: Majka bluesa, koji je zasad osvojio dvije nominacije za Zlatni globus, a očekuju se i nominacije za Oscar, polazi od stvarne osobe Gertrude Ma Rainey, uz Bessie Smith, Ettu James i Big Mamu Thornton, jedne od najvećih blues-pjevačica, da bi se ispričala fikcijska priča o snimanju njezine možda i najpoznatije pjesme Ma Rainey´s Black Bottom, kako glasi i izvorni naslov filma. Dramatičar August Wilson napisao je 1982. kazališni komad o snimanju pjesme u studiju u Chicagu 1927, u vrijeme u kojem su Afroamerikanke i Afroamerikanci mogli biti glazbene zvijezde, no zbog rasizma nisu smjeli ulaziti u trgovine i barove. Nešto od toga vidimo i u filmu, u kojem Ma Rainey (vrlo uvjerljiva, ali i ponešto preglumljivanju i manirizmu sklona Viola Davis, dobitnica Oscara za sporednu ulogu u Washingtonovim Ogradama) nižerangirane bjelačke djelatnike i osoblje studija autoritativno i s jasnim ponižavajućim gardom šalje da joj kupe Coca-Colu. Takvo ponižavanje i demonstriranje moći nad bijelcima, koji kako Rainey kaže „žele samo njezin glas, a za nju ih uopće nije briga”, u dobroj je mjeri prikazano kao svojevrsna osveta za rasističke nepravde.

Ma Rainey naslovni je lik i možda formalna protagonistica, no središnji je dramski lik hornist Levee, kojeg sjajno interpretira potkraj kolovoza prošle godine preminuo Chadwick Boseman. On je gledateljima najpoznatiji po liku Marvelova superjunaka Crnog pantera, a energičan je i kao protagonist sasvim solidna trilera 21 most, no u ovom je filmu ostvario maestralnu ulogu, najbolju u čitavoj prerano prekinutoj karijeri. Već upadljivo mršav zbog bolesti, Boseman kao da iz pete izvlači posljednje atome snage u interpretaciji izvrsnog glazbenika, ali i nesretnog mladića frustrirana tragičnom obiteljskom prošlošću i rasizmom zbog kojeg je duboko u sebi svjestan da nikad neće uspjeti ostvariti svoj san – formirati vlastiti bend i postati popularan barem kao Ma Rainey.

Taj sudar snova i grube stvarnosti Leveeja najprije dovodi u sukobe s kolegama, a naposljetku će ga odvesti i do tragedije. Ma Rainey: Majka bluesa ostvarenje je koje ne uspijeva, niti se osobito trudi, izbjeći i nadići ograničenja kazališnog predloška. Osim uvoda i sama kraja sve se odigrava u interijerima glazbenog studija, u svega dvije prostorije, a premda redatelj George C. Wolfe (Olujna ljubav u Rodantheu) optimalno iskorištava i razigrava ograničeni prostor, i zahvaljujući snimatelju Tobiasu A. Schiessleru (oskarovac Dreamgirls, igrani Ljepotica i zvijer), gledatelj je sve vrijeme svjestan da gleda adaptaciju kazališne predstave. To je ujedno i najveći nedostatak elegantno i sugestivno režirana filma koji je i odlično glumljen te koji dosta polaže na dojmljivo scenografsko, kostimografsko i ikonografsko rekonstruiranje razdoblja. No ipak ne može u potpunosti opravdati sve nagrade koje mu se smiješe, od Zlatnih globusa nadalje.