Od Jamesove Antigone do Wylerove Meduze

Dva detalja imaju posebno značenje za Washington Square, rani roman Henryja Jamesa, prvi put objavljen 1880. Detalj prvi: kad je James potkraj života sastavljao glasovito njujorško izdanje svojih djela, iz njega je, uz još nekoliko naslova, izostavio Washington Square. Nije mu se želio vraćati; nije se htio ili mogao prisiliti da ga revidira ili poprati predgovorom. Tom gestom kao da je razbaštinio Washing­ton Square: nije ga se izrijekom odrekao, ali ga nije priznao onako kako je to učinio s glavninom svoga korpusa.

Novije izdanje i danas inspirativna Jamesova romana

Detalj drugi: 1949. godine William Wyler, jedan od najvažnijih režisera klasičnoga Hollywooda, prema tome romanu i njegovoj kazališnoj adaptaciji snimio je melodramu Nasljednica (The Heiress). Za glavnu ulogu u Nasljednici Olivia de Havilland nagrađena je Oscarom. Martin Scorsese poslije je izdvojio Nasljednicu kao jedan od svojih formativnih filmova. Tako je Washington Square u povijesti filma dobio ono mjesto koje mu je James htio uskratiti u povijesti književnosti: Hollywood je prisvojio Jamesov razbaštinjeni roman, i to kao književnost koju film zamišlja kao vlastito ishodište, pa čak i kao vlastitu inteligenciju.

Roman o baštinjenju

Jamesova gesta možda ne bi bila toliko zanimljiva da roman ne pripovijeda upravo o baštinjenju. Glavni lik u romanu, Catherine Sloper, sramežljiva je i neugledna kći uglednoga njujorškog liječnika i njegova jedina nasljednica. Obudovjeli otac i kći dijele kuću na njujorškom Washington Squareu; otud ime romana. Kći oca obožava i u njemu vidi neprijeporan autoritet; otac je u kćeri duboko razočaran i promatra je s ljubaznim prezirom. Kad se kćeri počne udvarati Morris Townsend, otac joj zaprijeti da će je razbaštiniti, jer pretpostavlja – s pravom, pokazat će se – da je Morris želi oženiti jedino radi novca.

Kad Morris doista odustane od vjenčanja shvativši da će Catherine ostati bez pola nasljedstva, Catherine shvati da je bezvrijedna obojici muškaraca koje voli. Zato navede oca da je svejedno razbaštini: premda pouzdano zna da više nikad ne bi prihvatila Morrisa, ocu odbija obećati da to neće učiniti nakon što otac umre. Razbaštinjena, nakon očeve smrti posve se povlači u obiteljsku kuću, „reklo bi se doživotno“, kaže James. Time sugerira da se Catherine povlači kao da si je dosudila doživotni zatvor ili samoubojstvo ili smrtnu kaznu.

Pokazuje se tako da je Washington Square Jamesu bio ono što je Catherine bila doktoru Sloperu: da je James u romanu opisao vlastitu kasniju reakciju na roman. Catherine označava nultu točku romana Jamesu romanopiscu – ona je mjesto koje roman još prepoznaje kao sebe, ali ga može nekažnjeno odbaciti; zauzvrat, James je u doktoru Sloperu opisao sebe kao autora. Catherine i svoga oca i Jamesa neugodno podsjeća na taj odbacivi preostatak; ona je romanu ono što je u političkoj teoriji homo sacer, čovjek kojega je dopušteno nekažnjeno ubiti a da se to ubojstvo ne smatra žrtvom.

I razlozi zbog kojih je James izbacio Washington Square iz njujorškoga izdanja odgovaraju razlozima zbog kojih je doktor Sloper razbaštinio kćer. Neprivlačna i naoko priprosta, Catherine Jamesu nije mogla poslužiti kao fokalizacijska svijest, čije će intenzivno obrazovanje posve obuzeti priču romana, uvijek donekle na račun pripovjedača a na ponos i korist autora. James će postati poznat upravo po takvim svijestima, svijestima koje su spektakularne; sam će ih opisivati kao reflektore. Doktor Sloper od kćeri očekuje točno ono što James očekuje od reflektora, spektakularnu svijest po kakvoj je sam na glasu, no od Catherine isprva dobiva samo neosviještenu privrženost, a potom poluosviještenu upornost. Kad Catherine naposljetku prispije u svijest i jezik pod očevim uvjetima, to je u času kad mu odbije dati svoju riječ – što je i čas kad otac umire, ali zapravo čas kad Catherine poništi oca.

Catherine, moderna Antigona

Zato Catherine – ako govorimo o romanu devetnaestoga stoljeća – dolazi možda najbliže ulozi koju u grčkoj tragediji, ali i zapadnoj filozofiji, ima Sofoklova Antigona. Ako njezin odnos s ocem počinje kao odnos Antigone i Edipa, u kojemu je Antigona predana kći, on se postupno pretvara u odnos Antigone i Kreonta, u kojemu je Antigona prijestupnica, ali zapravo razlaže uvjete predanosti i prijestupa. To je i jedan od najzanimljivijih aspekata Jamesova romana: u doktoru Sloperu dodiruju se Edip i Kreont, otac i vladar.

I doista, James na početku opisuje doktora Slopera kao predstavnika ranoga američkog republikanizma, s ishodištem u Američkoj revoluciji, koja Americi više nije samorazumljiva u vrijeme kad je roman objavljen. James zapaža da je doktor zamišljao kćer kao svećenicu republikanizma; uostalom, nije slučajno što se roman zove Washington Square, prema trgu u New Yorku koji nosi ime Georgea Washingtona, jednoga od otaca utemeljitelja američke republike. Zato je Washington Square i politički roman, jer se kroz obiteljski odnos reflektira promjena koju će u devetnaestome stoljeću pretrpjeti Amerika kao laboratorij političke modernosti.

I Catherinin prijestup usporediv je s Antigoninim. Kao što se Antigona ne odriče mrtvoga Polinika unatoč Kreontovu sudu, Catherine se ne odriče Morrisa, premda je on za nju mrtav, unatoč prijetnjama i kaznama doktora Slopera. Kao Antigona, ona očitovano i neprekinuto žaluje za mrtvacem koji je doktoru Sloperu uvredljiv, i upravo je to čin kojim Catherine na kraju prispijeva u očev jezik, samo zato da bi mu odbila dati traženu riječ. Istina, Morris joj nije brat, ali bi, oženivši je, bio isključivi nasljednik doktora Slopera i tako zaposjeo mjesto koje bi pripalo sinu, i to zakonitome sinu kojega je doktor Sloper imao ali je on umro.

Edipski gledano, Morris je stoga doista Polinik, a Jamesov New York podsjeća na Sofoklovu Tebu. Usto, kao Polinik, i Morris je svojevrsni probisvijet, netko tko je prvo otišao iz New Yorka da bi se u njega vratio sa željom da ga osvoji. Na to upućuje i njegovo prezime: on je Townsend, onaj koji je poslan u grad ili na grad. Najzad, kad se Catherine na kraju zatvori u kuću kao u grobnicu, ona ponavlja uvjete Antigonine smrti, koja ima završiti živa zakopana, ali se ubije vješanjem. Nicole Loraux s pravom upozorava da između tih dviju smrti i nema razlike.

Odbivši dati riječ ocu i doživotno se zatvorivši, Catherine odbija dati riječ i Jamesu, romanopiscu, te postati njegov reflektor. I njezin jezik nalik je na jezik Antigone. Judith Butler napominje da Jamesova Catherine govori zbunjeno, oskudno i nesadržajno. Kritičari i filozofi, među njima i Judith Butler, odavno su primijetili da Antigonu opterećuju zamuckivanja, negacije i ponavljanja. Zapravo, ako itko najavljuje reflektore kasnijih Jamesovih romana, to je doktor Sloper. Zato ne čudi što je James odbio uvrstiti Washington Square u njujorško izdanje: jer je romanu kakvu je težio namijenio nezavidan položaj Sofoklova Kreonta.

U filmskoj verziji Wyler je ulogu Slopera dao slavnom Ralphu Richardsonu, a u ulozi Morrisa je mladi, ali već poznati Montgomery Clift. Dvojica glumaca vidno se nadmeću za dominaciju. Olivia de Havilland kao Catherine doima se njihovom žrtvom; Hollywoodom su kružile glasine da su je njih dvojica otvoreno omalovažavala na setu. Wyler znalački pušta Oliviju de Havilland da glumi uglavnom očima; tek u času kad uđe u očev jezik njezin se govor mijenja i glas joj padne za oktavu – to je ujedno čas kad film do kraja postaje melodrama.

Zametak filozofije filma

Tako se stječe dojam da filmska Catherine isprva ne zna ništa osim gledati, usrdno i s obožavanjem, prvo oca, a onda Morrisa. Paradoksalno, ona je zato filmu bliža od dvojice spektakularnih glumaca: jer gleda bez ostatka i zadrške i ne pravi razliku između gledanja i života, pa onda ni između života i filma. Zato se u Wylerovoj Catherine krije zametak filozofije filma; Wyler kao da sugerira da filozofija filma počinje ondje gdje se preispituju uvjeti fokalizacijske svijesti u romanu.

I doista, Catherine je Wyleru poslužila da istraži specifičnu pripovjednu inteligenciju filma. Kad Catherine prestane oca gledati s obožavanjem, jasno će reći da ga više nikad ne želi vidjeti; time potvrđuje da odbija gledati osim do kraja i bez ostatka, onako kako se gleda film. Ipak, priča zahtijeva da Catherine ostane s ocem do njegove smrti, u istoj kući, i da s njim i dalje govori, iako ga ne želi pogledati. Wyler će tomu doskočiti opremivši mizanscenu strateški razmještenim zrcalima, pa Catherine doista više nikad neće pogledati oca, osim u ogledalu. Film time kao da poručuje da bi Catherine mogla ubiti pogledom, i tek zrcalo stoji između nje i ubojstva.

I stoga, ako je u romanu i za roman Catherine Antigona, u filmu je Meduza: ne naprosto ona koja pogledom skamenjuje i oduzima život, nego ona koja pokazuje da je zrcalo, ili pokretna slika, zbog toga uvjet života. Wylerovo majstorstvo krije se možda ponajprije u tome što njegova melodrama razotkriva kontinuitet između onoga što je Antigona romanu i onoga što je Meduza filmu: Wyler razotkriva da se u Jamesovoj Antigoni krije zametak holivudske Meduze. Najzad, Antigona i Meduza i u antici dijele kontinuitet: obje su nositeljice htonskoga, podzemnoga – nositeljice nepodnošljive razmjene između živih i mrtvih, živoga i neživoga.

Zbog toga se na kraju vrijedi vratiti kući na Washington Squareu, u koju se Jamesova Catherine zatvara: reklo bi se, doživotno. Jamesov naslov imenuje zapravo htonski moment u romanu, ono mjesto gdje se ulazi u podzemlje. Također, vrijedi razmotriti pretpostavku da je Jamesova Amerika i kasnije oznaka za htonsko, onako kako to nije svojstveno Europi, i da zbog toga htonsko trajno opterećuje političku modernost, ako pretpostavimo da je Amerika njezin laboratorij. S tim u vezi nije nevažno što je James transatlantski pisac: on je Amerikanac koji je opetovano napuštao Ameriku u korist Europe.

Wyler je njegova obrnuta slika: Europljanin koji je napuštao Europu u korist Amerike. Scenografi svjedoče da je Wyler vrlo promišljeno pristupio izgradnji filmskoga seta za Nasljednicu: film je snimao pazeći da se postupno demontira interijer kuće na Washington Squareu dok na kraju pred kamerom nije ostalo samo mračno stubište, u posljednjem kadru, kojim se Catherine penje kao na smaknuće.