Multikulturnost društvenog nasljeđa

Zanimljiva izložba naslova Sedam lica grada traje u riječkoj Galeriji Kortil, kao dio programskog pravca Doba moći – Rijeka EPK 2020, a predstavlja radove sedam mladih umjetnika. Izložba Galerije Kortil i mladih povjesničara umjetnosti, Zlatka Tota i kustosice Katarine Podobnik, interdisciplinarni je umjetničko-edukativni projekt koji spajanjem inovativnih novomedijskih i izvedbenih praksi prezentira i komunicira sadržaje moderne riječke povijesti, postavivši u žarište istraživanja države pod upravom ili okupacijom kojih je Rijeka bila tijekom burnoga 20. stoljeća.

Sedam lica grada istražuje i interpretira etape moderne riječke povijesti kao odraze društveno-političkih, ekonomskih i kulturno-umjetničkih odrednica. Sedam autorskih interpretacija reflektira heterogenost arhitektonskog i multikulturnost društvenog nasljeđa kao glavno obilježje suvremenoga riječkog identiteta, govori kustosica Katarina Podobnik.

Sedam lica grada istražuje i interpretira etape moderne riječke povijesti / Snimio LUCIO VIDOTTO

Mladi su umjetnici, iščitavajući istraživanja koja je proveo kustos Zlatko Tot, pozornost usmjerili na povijesne punktove u gradu, odnosno bitne društveno-političke događaje od kraja 19. do početka 21. stoljeća. To razdoblje riječke povijesti ilustrirano je sa sedam novomedijskih umjetničkih instalacija, koje prate slijed promjena teritorijalnih upravno-političkih konstitucija: Austro-Ugarske Monarhije, Slobodne Države Rijeke, Talijanske Regencije Kvarnera, Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije, Njemačkog Reicha, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije te Republike Hrvatske, a radove su izložili Marina Rajšić, Michel Mesarić, Sara Salamon, Josip Knežević, Dorotea Škrabo, Sandra Ružić i Juraj Milardović. Vizualni identitet izložbe potpisuju Leo Kirinčić, uz asistenciju Tanje Modraković, Ive Matića, Hane Stojaković, Svena Sorića i Zrinke Buljubašić, studenata Likovne akademije, a tekstove na izložbi kustos Zlatko Tot, dok sam kontekst izložbe potpisuju Katarina Podobnik i Zlatko Tot.

Jedan je od povijesnih punktova u gradu, iskorišten u radu Marine Rajšić, hotel Continental iz 1888, dakle iz vremena Austro-Ugarske Monarhije. Naslov je rada Hotel Continental gasi svoja svjetla. Hotel, nakon otvaranja kavane u prizemlju, postaje kultno mjesto za okupljanje građana Sušaka, a kao takav ostao je i do danas prisutan, uz vječno društvo Kamova na ogradi uz Rječinu. Umjetnička instalacija Riječanke Marine Rajšić (1995) preispituje osjećaj sentimentalnosti te nerijetko priznavanje zaslužene važnosti osobama ili objektima u trenucima kada oni više ne postoje. Medijskom objavom Hotel Continental gasi svoja svjetla, koja prethodi kao uvod u sam rad, umjetnički koncept poziva internetske korisnike u galerijski prostor.

Epicentar zanimanja
svjetske politike

Rad slovenskog umjetnika Michela Mesarića (1989) predstavlja vrijeme Slobodne Države Rijeke, koja je svoj status dobila potpisivanjem Rapalskog ugovora, 12. studenog 1920, čime se gradu priznaje neovisnost i samostalnost. Audio-vizualna umjetnička instalacija, nazvana Slobodna Država Rijeka: polifonija interesa ilustracija je razdoblja u kojemu je grad Rijeka bio epicentar zanimanja svjetske politike. Vizualni dio koncepta ne funkcionira bez auditivne podloge, istodobno se referirajući na nemogućnost opstanka i napretka Države unutar raspršenih političkih interesa, polifonije mišljenja i oprečnih političkih vizija.

Kulturno dobro kao polazišna točka umjetničkog rada jest i riječka crkva sv. Romualda i svih svetih, odnosno Zavjetni hram. Potreba za izgradnjom novoga sakralnog kompleksa javila se paralelno s aneksijom Rijeke od strane Kraljevine Italije 1924, a gradio se na Kozali, rezidencijalnom dijelu grada Rijeke. Umjetnički koncept Riječanke Sare Salamon (1991) naslova Talijanska Regencija Kvarnera i njeni odjeci koristi se elementima akustične rezonance i jeke, kao odraza zvuka, koji se u slušatelju pojavljuje s odgodom. U galerijskom postavu snimke su udaljene i fokusirane dva metra od izvora zvuka, s pomoću akustičnog zrcala.

U vrijeme Kraljevine Italije sagrađen je i impozantni Riječki neboder, Visoka kuća Albori. Visok trinaest etaža, neboder unosi sjevernoameričku tendenciju gradnje visokih nebodera opremljenih stanovima visoke udobnosti u središte Rijeke, a u prizemlju su smještene trgovine i uslužna djelatnost. Na Sušaku je 1936. započela gradnja jedne od najboljih arhitektonskih realizacija hrvatske modernističke scene 30-ih godina 20. stoljeća, zgrada Hrvatskog kulturnog doma i hotela Neboder. Samo dan prije no što je odobren kredit za realizaciju projekta projektant Josip Pičman počinio je samoubojstvo. Njegov projekt preuzeo je Alfred Albini, koji donekle mijenja Pičmanove izvorne ideje. Tako je Sušak dobio svoj neboder s kojega se gleda na talijansku Rijeku i njezin neboder. Umjetničkim konceptom Kraljevina Italija – Kraljevina Jugoslavija: pandani moći, čije je polazište suprotstavljanje dvaju nebodera kao simbola podijeljene Rijeke i Sušaka, prvenstveno istražujući kontekst i povijesne činjenice unutar kojih to arhitektonsko nasljeđe nastaje, autor, Šibenčanin Josip Knežević (1997), rekreira „nešto što je bilo, a čega više nema“ i „nešto što je moglo biti, ali nije ostvareno“.

Nakon kapitulacije Italije 1943. nacistička njemačka vojska okupira Rijeku i Sušak, a nacističko zapovjedništvo dvije je godine djelovalo sa Sušaka iz zgrade koja je danas poznata kao Rektorat Sveučilišta u Rijeci. Ideja za izgradnju te monumentalne i reprezentativne zgrade započinje 1926. Videoigrokazom kao rekreacijom popularnoga monologa hrvatske pop-ikone Josipe Lisac o bizarnosti smisla i načina (su)života smještenim u zagrebačkoj Gajevoj ulici, riječka umjetnica Dorotea Škrabo (1992) u radu naslovljenu Njemački Reich: Kako se živi u našem društvu? promišlja apsurd nacističke ideologije Njemačkog Reicha. Priča o „djevojci s pizzom i čovjekom s pivom“ ilustrira motivom rastezanja mozzarelle riječkom Gajevom ulicom do točke nekadašnjeg Sjedišta civilne uprave njemačkih okupacijskih snaga, a na križanju Gajeve i Gunduliće današnja je zgrada Rektorata.

Izgradnja popularnih nebodera na riječkim Rastočinama započinje tijekom 70-ih godina 20. stoljeća, odnosno 1973. To je desetljeće u kojemu započinje trend masovne produkcije novoga stambenog prostora u nekadašnjoj SFRJ. U stručnoj literaturi neboderi su nazvani Š1, Š2 do Š5, a danas se kolokvijalno nazivaju Eševi. Umjetničkom instalacijom SFRJ: stambena arhitektura kao ljudska košnica, koja se sastoji od pet postamenata smještenih u galerijski prostor, metodom videomapinga, riječka autorica Sandra Ružić (1983) rekonstruira nastanak Eševa i proces gomilanja njihove populacije konstrukcijom „ljudskih košnica“.

Ideologija konzumerizma

Zadnji fokus u umjetničkim instalacijama neobične i poučne izložbe stavljen je na posljednje poglavlje riječke arhitektonske povijesti, u 21. stoljeću, preciznije u 2002. godinu, kada započinje izgradnja poslovno-trgovačkog kompleksa poznatog kao Tower Centar Rijeka. Na suprotnoj strani grada 2012. otvoren je Zapadni trgovački centar u Rijeci, nasuprot sušačkom Toweru. Gledajući kroz povijesni kontekst dva odvojena grada, Sušaka i Rijeke, može se vidjeti kako stalno u jednom dijelu grada pronalazimo arhitektonski pandan onomu u drugom dijelu grada. Postavljajući u središte umjetničkog istraživanja konzumerističku ideologiju suvremenih estetskih trendova, umjetnička instalacija RH: WTC i ZTC kao pandani potrošačkog mentaliteta suprotstavlja dva trgovačka centra kao pandan povijesne distinkcije riječkog istoka i zapada. Prenaglašavanjem vizualnih i auditivnih elemenata instalacije kao simbola kapitalističkog nasljeđa i njegovih normi, riječki umjetnik Juraj Milardović (1993) ukazuje na hedonistički konformizam suvremenog društva i njegovo globalno nasljeđe.

Stanovnici Rijeke vrlo malo znaju i čitaju o sebi i svojoj povijesti, posebno o modernoj riječkoj povijesti u razdoblju od posljednjih stotinu godina, pa izložba Sedam lica grada u tom smislu predstavlja odličan edukacijski putokaz svima koji dođu u prostor Galerije Kortil na Sušaku, da kroz radove mladih umjetnika i njihove vizije upoznaju sebe i svoju povijest, bilo kao stanovnici grada na Rječini ili kao posjetioci iz drugih gradova.