Mattisse u Parizu i u vašem domu

Nacionalni centar umjetnosti i kulture Georges Pompidou u Parizu, zvan i Beaubourg po istoimenoj četvrti u kojoj se nalazi, obnavlja se. Radovi na fasadi traju već više od godine dana. Poznata piazza (Trg Georges Pompidou), okupljalište mladih, uličnih svirača, žonglera i karikaturista, koja čini sastavni dio vizure zapadne strane Beaubourga, ograđena je visokim metalnim panelima i time je postala zatvoreni dio gradilišta. Ulaz u Centar Pompidou s te je strane već duže vrijeme zatvoren. I dok pošast COVID-19 nije zatvorila sve kulturne institucije, u Beaubourg se ulazilo sa stražnje strane zgrade, iz Ulice du Renard. Iako zakinuti šarma neizostavne vreve s pročelja, jednom kada se ušlo u unutrašnjosti Centra, sve je djelovalo kao i prije: suvenirnica u prizemlju bila je otvorena, kao i knjižara puna najnovijih izdanja o suvremenim umjetničkim zbivanjima. Na nižim etažama čitaonica knjižnice bila je po običaju dupkom puna, dok su studenti i dalje pušili na vanjskim terasama, sad zaklonjeni postavljenim skelama. Vanjske pomične stepenice, taj toliko prepoznatljiv simbol Centra, vodile su posjetitelje do viših katova, gdje se još mogao obići stalni postav Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti (Musée National d’Art Moderne), kao i tekuće izložbe na šestoj, najvišoj etaži.

Obnova muzeja, vrijedna 200 mil. eura, trajat će tri godine  / Snimio Bardos Florent/ABACA/PIXSELL

Pitanje kako će se radovi obnove provesti do kraja, djelomičnim ili potpunim zatvaranjem zgrade, dugo je stajalo otvoreno. Globalna epidemiološka kriza vremenski se poklopila s obnovom te dodatno otežala već ionako otežano stanje održavanja kulturnih događanja unutar institucije. Potkraj siječnja javnosti je priopćena odluka o potpunom zatvaranju pariškog Centra Pompidou. „Nemamo izbora, zgrada pati“, objasnio je sindikatu ravnatelj ustanove gospodin Serge Lasvignes, prenio je 26. siječnja francuski list Les Echos. Beaubourgu su potrebni sveobuhvatni zahvati na infrastrukturi, koji će stajati 200 milijuna eura, a trajat će tri godine. Radovi će započeti potkraj 2023. i trebali bi biti završeni krajem 2026. kako bi zgrada u punom sjaju dočekala pedeseti rođendan. „Ovi su radovi jamstvo za budućnost. Riječ je o očuvanju našeg remek-djela – zgrade koja nije podvrgnuta većoj obnovi od 1977, kako bi ostala svjetska ikona modernosti i suvremene arhitekture koja svake godine privlači milijune posjetitelja“, dodao je gospodin Lasvignes.

Potpuno zatvaranje zgrade koju su dizajnirali arhitekti Renzo Piano i Richard Rogers ne znači i obustavu rada ustanove. To je prilika da 120.000 djela koja posjeduje pariški Centar Pompidou budu izložena u njegovim podružnicama u gradovima Metzu, Malagi i Šangaju, a uskoro i u Bruxellesu i Massyju, kao i u muzejima partnerima institucije. Prema ravnateljevim riječima, zatvaranje treba iskoristiti kao demonstraciju velike kulturne decentralizacije muzeja. Budući da je to i politički prioritet, neće se čekati 2023. godina. Djela iz pariške zbirke trebala bi krenuti prema privremenim izložbenim prostorima već iduće godine.

Zbog svega rečenog izložbe koje su u tijeku čine nam se još dragocjenijima. Doduše, osim iznimno, i one su trenutno zatvorene iz epidemioloških razloga. Ipak, Centar Pompidou se pobrinuo da publika bude što manje zakinuta trenutnom situacijom. Stoga je svoju internetsku stranicu opremio neusporedivo bogatije.

Najveća retrospektiva od 1970.

Posebnu pažnju privlači izložba Matisse, poput romana (Matisse, comme un roman) kojom Centar Pompidou od 21. listopada 2020. do 22. veljače 2021. odaje počast Henriju Matisseu (1869–1954) u povodu sto pedesete obljetnice rođenja. Izloženo je više od 230 djela i sedamdeset drugih artefakata, što ovu izložbu čini najvećom izložbom Matisseovih radova od velike retrospektive održane u pariškom Grand Palaisu 1970. Predstavljena djela dolaze iz Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti kao i iz dvaju francuskih muzeja posvećenih Matisseu, onoga iz Nice te onoga iz mjesta Cateau-Cambrésis na sjeveru Francuske, koji je osnovao sam Matisse 1952. Izložbu upotpunjuju radovi pristigli iz muzeja u Grenobleu te iz drugih javnih i privatnih zbirki. Koncepciju izložbe potpisuje gospođa Aurélie Verdier, konzervatorica u Centru Pompidou. Ona nas ujedno vodi u virtualnu šetnju kroz izložbu u trajanju od desetak minuta, dostupnu na mrežnoj stranici i društvenim mrežama.

Izložba je podijeljena u devet poglavlja koja prate Matisseovo stvaralaštvo. Iako koncepcijski kronološka, izložba je daleko od klasične retrospektive; ona ukazuje na povezanost književnosti i umjetnikova kreativnog stvaralaštva. Stoga su poglavlja upotpunjena literarnim referencijama, bilo da je riječ o Matisseovim ilustracijama Mallarméovih pjesama ili pak upućuju da je sam Matisse bio predmetom Aragonova pisanja (Louis Aragon, Henri Matisse, roman). Matisse je bio zaljubljen u riječi, a mnoge su nadahnule njegove slike. Veza književnosti i slikarstva može se otkriti i u zvučnoj šetnji oblikovanoj u niz podcasta dostupnih na mrežnoj stranici izložbe.

Izložbu otvara slika Žena koja čita iz 1895. Iako slika ima jasnu kompoziciju, ostvarenu dubinu naslikanog prostora vrlo uske kromatske skale, već se na njoj mogu zapaziti oni elementi koji će postati okosnica kasnijih djela i cjeloživotna tema Matisseova slikarskog istraživanja: motiv ljudske figure u interijeru te naglašeni dekorativni elementi koji zauzimaju velik dio slike, što su u ovom slučaju šarene zidne tapete. Na samu početku umjetničkog stvaralaštva Matissea je uz slikarstvo podjednako okupirala i skulptura. Stoga se nasuprot Ženi koja čita može vidjeti djelo Kmet (1900–1903), puna plastika, Matisseova posveta Rodinu, koji je mladom umjetniku bio od silne važnosti. Međutim, Matisse će se ubrzo odmaknuti od utjecaja velikog francuskog kipara kako bi krenuo svojim putovima. Danas možda manje poznato široj publici, istraživanjem kiparskih mogućnosti Matisse će se baviti do kraja života.

Interijer u Collioureu, 1905.

Lica fovizma

Na početku 20. stoljeća pod utjecajem neoimpresionista Paula Signaca Matisse će 1904. naslikati sliku nazvanu po stihu Beaudelaireove pjesme Poziv na putovanje (Charles Beaudelaire, L’Invitation au Voyage) – „Luxe, calme et volupté“. Boje su žarke, a svaki potez kista jasno vidljiv. Izložba nam jasno daje do znanja da je ovakva slikarska manira u kojoj su crtež i boja odvojeni jedan od drugog bila tek Matisseovo kratkoročno eksperimentiranje koje u daljnjem stvaralaštvu neće imati većeg odjeka. Uz navedeno djelo stoji slika Interijer u Collioureu, koja pokazuje sasvim druge slikarske smjernice. Slika je nastala u ljeto 1905. u Collioureu, malom ribarskom mjestu na jugu Francuske podno istočnih Pirineja, gdje je Matisse radio zajedno sa slikarom Andréom Derainom na novoj koncepciji slikarstva. Sliku su promatrali kao „svjetlosni blok“, kao što će to poslije nazvati Matisse. Interijer u Collioureu bit će test fovizma, kako će kritika poslije prozvati taj način slikanja. Pariška izložba također jasno daje do znanja da fovizam nije samo uporaba žarkih boja na platnu. Na to ukazuju Matisseovi izloženi drvorezi, koji pokazuju u kojoj mjeri monokromne crne linije mogu postići da djelo zrači svjetlošću. Nakon 1906. Matisse se nametnuo na pariškoj likovnoj sceni kao velik i moderan umjetnik, naravno uza svog dobrog prijatelja, ali i velikog umjetničkog rivala, Pabla Picassa, kojeg upoznaje iste godine. Izložba prati radove iz tog razdoblja kao i uzastopno portretiranje Matisseove kćeri Marguerite.

Godine 1911. Matisse će naslikati četiri interijera koja se nazivaju Simfonijski interijeri, od kojih je na pariškoj izložbi predstavljen Interijer s patlidžanima. Prema riječima gospođe Verdier, kustosice, to majstorsko djelo ujedno je i najvažnije Matisseovo djelo koje se danas čuva u francuskim zbirkama. Stoga mu je na izložbi posvećen zaseban odjeljak kako bi se dodatno naglasila njegova važnost. Djelo predstavlja umjetnikov atelijer, a patlidžani su tek jedan među ostalim naslikanim motivima. No čitava slika preplavljena je motivom plavog klematisa (biljke penjačice poznate i kao plava pavitina), što kompoziciju približava dekorativnom tepihu, a promatrača uvlači u sliku.

Rumunjska bluza

Nakon Interijera s patlidžanima izložba prati veliki zaokret u stvaralaštvu koji će Matisse doživjeti 1917. Te će se godine preseliti u Nicu, grad na Azurnoj obali, u kojem će živjeti do kraja života. Izložena djela iz tog razdoblja prikazuju ženske likove u interijeru. Dekorativni elementi kompozicije i dalje ostaju sastavni dio djela u kojima Matisse istražuje kako uklopiti velike ženske figure s jako ukrašenom pozadinom.

Tridesetih godina Matisse pročišćuje formu. Na to najbolje upućuje zajedno predstavljena serija od četiri skulpture Leđa, koja u tom dijelu izložbe ponovno stavlja naglasak na važnost skulpture unutar Matisseova stvaralaštvu. Ciklus reljefa Leđa bio je rađen u različitim trenucima umjetnikova života, što se očituje i u pristupu temi. Prikaz Leđa iz 1909. još ukazuje na elemente naturalističkog izričaja, dok sljedeći radovi jasno ukazuju na postupno pročišćenje forme, sve do onoga iz 1931, u kojem kao da je riječ o muralu, motiv se utiskuje u pozadinu i s njom je gotovo u potpunosti sljubljen.

Djelo Rumunjska bluza iz 1940, inače jedna od ikona Centra Pompidou, također je našlo mjesto i na ovoj izložbi. U poslijeratnim godinama mnogi će u prikazu mlade žene vidjeti oslobođenu Francusku. Međutim, naslikana žena, svedena na nekoliko poteza, zapravo je za samu sliku mnogo manje bitna od košulje koju nosi i koja je dala naslov slici. Četrdesete godine ujedno su posljednje u kojima će Matisse slikati svoje djela na štafelaju. Predstavljenim djelima iz toga razdoblja ponovno dominira svjetlost. I to ne samo na onima žarkih boja, poput kapitalnog djela Crveni interijer, mrtva priroda na plavom stolu iz 1947. nego i na crtežima crnom bojom na svijetloj podlozi. Četrdesetih godina Matisse započinje s radom u originalnoj tehnici izrezanih gvaševa. Primjena nove tehnike zaokupit će ga do kraja života. Među izloženim radovima nalazi se i amblematska serija Plavih aktova, kojima izložba i završava.

Biografska izložba osmišljena poput romana pruža nam priliku za ponovno iščitavanje cjelokupnog stvaralaštva jednog od najvećih likovnih umjetnika 20. stoljeća. Ona nam daje uvid u umjetnikov život, prati mijene na kreativnom putu, upućuje na uspone i padove, neuspjehe i vrhunska ostvarenja. Također osvjetljava kako se slikarski jezik prilagođavao promjenama koje su Matissea pratile na životnom putu, bilo intimnima, bilo društvenima. Godine 1942. Matisse je rekao: „Važnost umjetnika mjeri se količinom novih znakova koje je unio u likovni jezik.“ Količinom i kvalitetom djela ostvarenih u raznim tehnikama koje predstavlja izložba je pokazala da su Matisseova neumorna stvaralačka traganja rezultirala iskoracima iz dotad uobičajene umjetničke prakse. Bilo da smo među onim rijetkim sretnicima koji su imali priliku vidjeti izložbu uživo, ili smo ju doživjeli iz vlastitog doma zahvaljujući mogućnostima interneta, ona je u nama stvorila lijep osjećaj koji nas prožme u doticaju s velikim umjetničkim djelima.