Maraton, pisanje, život

U početku mi se činilo da bi se nova knjiga Nebojše Lujanovića Maratonac mogla u ponečemu dodirivati s „memoarima o trčanju i pisanju“ Harukija Murakamija naslovljenima (Carveru u počast) O čemu govorim kada govorim o trčanju (2007). Danas u svijetu najpoznatiji suvremeni japanski pisac govori u toj knjizi o svojim pripremama za Njujorški maraton 2005. i općenito o ljubavi prema trčanju, o tome što mu ono znači u životu i u književnom radu. Upravo tih godina, početkom novog milenija, kad je Murakami prebacio pedesetu i imao već više od dva desetljeća maratonskog iskustva, mladi je Lujanović, u ranim dvadesetima, počeo trenirati i trčati maratone te je sada, nakon petnaestak godina sudjelovanja u tim utrkama, o tome napisao knjigu. I da odmah raščistimo: neke labave dodirne točke između tih dvaju trkačkih i spisateljskih iskustava, po prirodi stvari (tema), postoje, ali ništa više od toga (što čitatelji vrlo lako mogu provjeriti usporede li Lujanovićev roman s Murakamijevom knjigom, koju je u hrvatskom prijevodu Voje Šindolića s japanskoga originala u nas objavila nakladna kuća Vuković&Runjić još 2012).

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2020.

Murakamija je na trčanje, a poslije i na bavljenje triatlonom – kako je izjavio u intervjuu – motivirala prije svega briga za vlastito zdravlje: kad se posvetio književnom radu, koji zahtijeva dugotrajno sjedenje, znao je da mora održavati fizičku formu, prestao je pušiti, a s vremenom je shvatio da je ta fizička komponenta iznimno važna i za održavanje usredotočenosti i kreativnosti na potrebnoj visokoj razini. Motivacija protagonista Lujanovićeva romana, ujedno njegova pripovjedača u vrlo rijetko rabljenu drugom licu jednine, drukčije je prirode. Na jednome mjestu on kaže da bi knjiga u kojoj bi opisao povijest svoga života morala nositi odbojan naslov Povijest puzanja: „Ona [tj. povijest], seže i dalje, dokle god pamtiš svoje pretke. Egzistencije potrošene u trpljenju i čekanju trenutka kada će se srećom ili tuđom milošću podići na noge. To si dobio u nasljedstvo. Čekaš, moliš, priželjkuješ... Usađeno ti je, sve što bi želio uzeti sam, a nije ti došlo po sebi, vjerojatno ti i ne pripada. Takvi kao ti, kažu, uspjet će jedino ako prođu ostalima ispod radara. Neprimijećeni. Puzajući. To je samo jedna od brojnih stvari koje odbijaš prihvatiti. Zato si odrođen, iskorijenjen. Zato je povijest tvog života, umjesto Povijesti puzanja, postala Povijest trčanja.“ Pri čemu je „maraton [= trčanje] poligon za vježbanje života“, a „život jedna neglamurozna periferijska utrka bez publike i nagradnog fonda.“

O čemu govori Lujanovićev Maratonac? Odjeven u sportski dres, roman ipak ne pripovijeda o natjecateljskim dražima sporta, nego prije svega o nezadovoljnom mladom čovjeku punom nedoumica, sumnji i strahova, koji je trpio od malih nogu, koji je neprestano u nevolji i koji vidi da su mu sva vrata zatvorena. Rat u Bosni, bijeg u Hrvatsku, stalna seljenja, razvod roditelja, socijalna pomoć, fakultet uz desetke poslova. Nakon čak dviju diploma desetogodišnja nezaposlenost, što ga silno muči jer se od njega očekuje da preuzme odgovornost za majku i mlađu sestru i brata; uvijek je stranac, na svakom mjestu na koje pretendira „imaju nekog svog. A ti nikad nećeš biti njihov.“ „Ništa posebno ni veliko ne tražiš, svoje malo mjesto za mirno trajanje, i nigdje ga ne nazireš.“ Unatoč svemu tome, unatoč socijalnim, psihičkim, identitetskim i drugim zidovima protagonist se romana ne predaje, ponavljajući: „Uvijek se isplati boriti. Pa čak i kad znaš da ćeš biti poražen.“ Traži izlaz u trpnji („to je tvoja struka“), u logici izdržljivosti. Maraton je metafora samoće i snažnih bolova, kupka kroz koju se mora proći da bi čovjek spoznao svoje mogućnosti.

Maraton, pisanje, život tri su ključna pojma u romanu, između kojih se povlače brojne paralele i gradi priča o njegovu glavnom junaku koji je, među ostalim, (i) pisac. „Bol je trčanje, ali što je uspjeh u trčanju? Bol je pisanje, ali što je nagrada na kraju toga? Bol je život, a gdje su onda ti trenuci između koji opravdavaju sve?“ Odgovori se moraju pronaći na sva tri pitanja, inače nema motiva i snage za dalje. Na prvo pitanje odgovor se možda i može naći, ali kako naći na ostala dva? Jedan od razloga što netko trči maraton jest da će prvi odgovor povući za sobom ostale. „Nikakve razlike između trčanja maratona i pisanja romana nema. (…) Nitko se ne odlučuje na maraton ili roman preko noći. Ili, ako se odluči, to neće biti baš neko prolazno vrijeme. Oboje nameće dugi period isposničkog života. Ima nešto privlačno u tom odricanju, svođenju cijelog bića na minimum želja i interesa. Pretvoriti se sav u jednu misao. Izdržati, dovršiti.“ Izdržati – upravo je to zaključak protagonistove potrage: „Jer, ako započinješ putovanje, započni ga samo ako si siguran da ćeš ići do kraja. U trčanju. U pisanju. U svemu. Do kraja. Sve drugo osim toga je poraz.“

Lujanović je roman, u kojem je vjerojatno dosta autobiografskog materijala, manje ili više izmijenjenoga u odnosu na zbilju, komponirao iznimno brižljivo. U fragmentarnu strukturu njegovih šest poglavlja, koja dinamiziraju elementi različitih žanrova te vremenska i prostorna skokovitost, odlično su se uklopile kratke priče o nekolicini čudaka, neobičnih likova iz tog posebnog, malo poznata svijeta. Evo dobre knjige koja nam je donijela dašak tematske i formalne svježine.