Lijek od duhovne distance

Dok glavnina opernog svijeta šuti ili pjeva bez publike u gledalištu, čini se čudesnim da u prvim mjesecima godine riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca niže uspješne premijere. Nakon što je provela opernu (re)formu kroz najstrože epidemiološke mjere jednočinkom u režiji Dražena Siriščevića (Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija), utrt je put za novo glazbenoscensko uprizorenje.

Operna prvakinja Anamarija Knego u ulozi Violette / Snimio DRAŽEN ŠOKČEVIĆ

Bez držanja ustaljenih obrazaca, iz središnje tzv. latinske trilogije Giuseppea Verdija, autorski je tim produkcije otišao korak dalje. Eventualne akustičke zamjerke koje su se u gledalištu mogle čuti među publikom Cavallerije s obzirom na nedostatnost akustičkog dojma zborskih glasova iz zvučnika, sada su riješene odlukom da se zbor svede na osmero pjevača u bočnim ložama, a da zborske dionice „podebljaju“ svi tumači epizodnih likova, tvoreći cjelovito zborsko tijelo. Tako je scena ostala slobodna za Violettu, njezina voljenog Alfreda, te njegova oca, Giorgia Germonta. Dok je neki gorljiv sljedbenik odluka stožera mogao Cavalleriji zamjeriti odveć blisko pjevanje bez maske, u slučaju Traviate to je riješeno pleksiglasima između pjevača, koji su tvorili zanimljivu prozirnu scenografsku konstrukciju pred orkestrom.

Za početak, Rijeka nije daleko od Venecije, gdje je remek-djelo praizvedeno 1853. i samo nakon četiri godine izvedeno u Rijeci. Riječka je publika odgojena na talijanskom belkantu i osobito Verdiju, a nova je produkcija opere zadovoljila najviše umjetničke kriterije te stvorila predstavu dostojnu najvećih opernih kuća. Intendant Marin Blažević bira ponajbolje mlade dirigente i u radu s Riječkom operom nudi im uvjete koje ne mogu odbiti. Tako dobivaju prigodu da se u gradu – za koji vjerojatno prije dolaska nisu ni čuli – razvijaju zajedno s ansamblom u željenom opernom repertoaru, kojim će se poslije predstaviti u svijetu.

Nakon što se formula pokazala dobitnom s Fincem Villeom Matvejeffim – iz čijeg je mandata kao vrhunac uspješne suradnje snimljen naš nacionalni hit Nikola Šubić Zrinjski za diskografsku etiketu njemačkoga nakladnika (CPO), početkom ove sezone mjesto šefa dirigenta Riječke opere preuzima Nijemac Valentin Egel. Poznajemo ga kao pobjednika 7. međunarodnog dirigentskog natjecanja Lovro pl. Matačić godine 2019. S ublažavanjem mjera pozvan je u Rijeku na audiciju gdje je i pobijedio zahvaljujući iznimnom talentu, finoći komunikacije i dubinskom iščitavanju partitura.

Sve se to očitovalo i u njegovoj prvoj Traviati s ansamblom koji mu se prepušta bez zadrške. Orkestar je svirao besprijekorno u maniri bilo kojega svjetskog ansambla, iako su mu pjevači iza leđa. Vizualni moment i cizelirana interpretacija svih sekcija uz neprestanu nazočnost dirigenta u vidnom polju učinio je njegovu ulogu dominantnom. Jednako tako, scenska ograničenja u konceptu, dramaturgiji i režiji intendanta Marina Blaževića pokazala su se kao dodatni kreativni poticaj; predložak je rastumačio iz današnje perspektive pandemije, izolacije i umiranja u osami, za što se naslov pokazao idealan.

Zatvoreni boksovi svojevrsne su simboličke bolničke sobe u kojima su posjeti zabranjeni, a cijela se radnja opere odvija dramaturški kroz razinu sjećanja glavnih likova. Scenografija idealno projicira glasove, a zbor u ložama otkriva savršenstvo akustike prostora koji daje efekt pojačala. Divni su momenti komunikacije Violette i Alfreda preko pleksiglasa, njihovi dodiri i zajednička crtanja ruže ružom za usne koja će „uvenuti” u trenutku kada se prvi put trebaju naći. U dramaturškoj razradi redatelju su od velike pomoći bili koreografi Mila Čuljak i Michele Pastorini iz različitih plesnih svjetova (ona majstorica suvremenog plesa, on klasičar, prvak Riječkog baleta), koji su radili na pokretima glavnih uloga u boksovima.

I naposljetku, ono najvažnije: Rijeka ima novu Violettu, sjajnu opernu umjetnicu i prvakinju Anamariju Knego, koja je još jednom ulogom u karijeri pokazala da može iskočiti iz okvira. Dok onim Violettama koje proizlaze iz koloratura nedostaje liričnosti, a onim odveć lirskima snažne kolorature, ona ima sve, zahvaljujući kristalno čistu tonu koji se itekako može zaobliti u predivnim nosivim pianima i izraziti cijelu paletu osjećaja i boja. S podšišanom dječačkom frizurom nije izgubila na ženstvenosti po kojoj prepoznajemo tu ulogu, a krhkom je liku bolesnice dodatno osnažila karakter i uvjerljivost.

Za njom nisu zaostajali ni njezini partneri, u prvom redu u Traviati već iskušan Alfredo (pedeseti nastup u toj ulozi) slovenskog tenora i opernog prvaka Riječke opere Aljaža Farasina, osunčana glasa i srčanih zapjeva. U skladu s lirskim karakterom mladoga para logičan je izbor Amerikanca Kevina Greenlawa koji je Alfredova oca Giorgia opisao toplim tonom lirskog baritona te tako debitirao u nekoj Verdijevoj operi. Čestitke cijelom timu; s nestrpljenjem iščekujemo nove produkcije jer Rijeka je grad u koji se dozama opera odlazimo liječiti od „duhovne distance“, u skladu s porukom izvješenom na pročelju njezina središnjeg kazališta.