Krik u prazno

Damir Karakaš dramu Avijatičari napisao je prije nekoliko godina. Nije objavljena, stoga je njezino prvo predstavljanje publici praizvedba u Teatru &TD u režiji, adaptaciji i dramaturgiji Tamare Damjanović. Ipak, sadržaj se čini poznat. Stanje je apokaliptično, siromašni i oni bez zaleđa svedeni su na preživljavanje. Obitelji se skrivaju u domovima, koji sliče skloništima gdje emocije prelaze u tenzije, a tenzije u otvorene navale bijesa. Sin u obitelj dovodi partnera i predstavlja ga roditeljima, istodobno namjeravajući domoći se, milom ili silom, novca koji je roditeljima još preostao. U tom trenutku ono što je sve vrijeme na rubu pucanja okida i dolazi do tragičnog raspleta.

Robert Španić i Doris Šarić Kukuljica, koja je na sceni Teatra &TD nakon petnaestogodišnje pauze    / Izvor Teatar &td

Umjetnost često reagira na okruženje, stvarnost u kojoj nastaje. Karakaš nije reagirao, već anticipirao. Stoga teško može biti aktualnijeg teksta u vremenu epidemije i potresa, kada se budi nada da će to ostati refleksije bliske prošlosti, no nesigurnosti nisu prošle. Pitanje je i hoće li. No put od prepoznavanja predloška do predstave je dug, posebno u vremenu kada tekst sve više postaje tek tema za varijacije, a sve manje partitura izvedbe. Avijatičari u &TD-u, sudeći prema viđenom, izgubili su se na tom putu i nisu našli registar u kojem bi stvorili smislenu izvedbenu cjelinu.

Posrijedi je neka vrsta ugrožavanja građanske situacije sa svih strana. I izvana, iz svijeta obilježena apokaliptičnošću i unutar obitelji, jer roditelji prvo ne žele vidjeti, a poslije, suočeni oči u oči, ne mogu prihvatiti stvarnost raspada svijeta oko njih i sinovu preobrazbu. Malo je od svega toga na sceni značenjski osmišljeno. Umjesto prilagođavanja sceni Karakaševa teksta, Tamara Damjanović odlučuje se na scensko destruiranje. Glumci izgovaraju rubno smislene replike, vrijeme se troši na nepovezane prizore obilježene tričarijama, viče se i infantilno karikira, svodi likove na bizarne pojave razmrvljena karaktera, ubacuju nejasne referencije na Lorcu ili skupinu Gorgona. Glas iz offa pokušava mikroesejima pojasniti određene referencije, upisati nešto konkretno u gledateljsko iskustvo, dati smisao posvemašnjem kaosu na sceni, ali sve se to doima pretenciozno u neartikuliranosti.

Scena je pretrpana raznim elementima skeletne, otvorene konstrukcije. Kreveti na kat sazdani od građevinskih skela, elementi namještaja čiji se smisao ne može dokučiti, čudna naprava otvorena mehanizma čije pokretanje rukom proizvodi zvuk mlina ili drobilice, dok je u središte smješteno platno za videoprojekcije, koje se vrte tijekom dobra dijela predstave. Zanimljivo je vidjeti dokumentarne snimke obnove zagrebačkog HNK-a s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća, koja je vjerojatno znatno pridonijela da središnja nacionalna kuća ima tek neznatna oštećenja od potresa. No problem je u povezivanju, nalaženju smislenog značenja koje bi spojilo taj video s onim što se događa na sceni. Slično vrijedi i za scenografske elemente, primjerice spomenuti stroj za vrtnju ili elemente namještaja. Pohabani, isprani kostimi vjerojatno evociraju siromaštvo i nesigurnost, a prigušeno svjetlo bojama pridonosi teškoj, oporoj atmosferi.

Roditelje igraju Doris Šarić Kukuljica i Ozren Grabarić, kojem je ovo, zanimljivo, prva uloga u &TD-u, dok se Doris Šarić Kukuljica na njoj pojavljuje nakon petnaestogodišnje pauze. Inače nosioci vlastitih ansambala, posebno Grabarić, koji je u posljednjih nekoliko sezona ostvario više pamtljivih uloga, u Avijatičarima su vlastitu igru radi cjeline predstave sveli na karikaturalno pretjerivanje, bizarne kreacije opterećene banalnim i uvelike nepovezanim tekstom. Dvojicu mladića utjelovljuju Robert Španić i Sven Jakir, opet bez ikakve suptilnosti i naglašenije karakterizacije, kao persone svedene na manijakalnu, mehaničku tjelesnu bliskost čiji se rasplet ostvaruje u završnom tragičnom činu.

Kada je Tamara Damjanović 2017. u atriju Gavelle režirala Srce veće od ruku Elvisa Bošnjaka, mogla se uočiti sklonost nagrizanju dramske strukture. Bošnjak je javno izjavio kako se u proces njezina nastanka nije htio uključivati, iako ona nije bila neuspješna, naprotiv. Damir Karakaš od Avijatičara se nije distancirao, štoviše, na premijeri je izašao na naklon zajedno s ansamblom. No predstava nije uspjela jer je postala žrtvom interpretacije, nejasnih ideja. Rezultat je konfuzni krik u prazno, koji u mnogočemu podsjeća na drugu nedavnu &TD-ovu neuspjelu predstavu, Prikradatelja Nenada Glavana.