KNJIŽEVNOST IZDVAJA

Prešućeni Luka Brajnović

­­U Hrvata damnatio memoriae nije kazna, nego stil života, „filozofija hrvatske palanke“. Uočio sam to već mnogo puta, a najzornije priređujući i uređujući nedavno tri knjige autora posve različitih stvaralačkih i svjetonazorskih profila, ali i recepcijskih sudbina. Što je, dakle, zajedničko Mirku Božiću, Luki Brajnoviću i Ivi Runtiću?

Luka Brajnović

Mnogo i ništa. Luka Brajnović zasigurno je bio antikomunist, ali i mnogo više od toga. Pjesnik, književnik, znanstvenik, publicist, novinar, zaslužan je za razvoj novinarske deontologije i suosnivač Instituta za novinarstvo Navarskog sveučilišta, koje je po njemu ustanovilo međunarodnu nagradu Premio Luka Brajnović de la Comunicación. Hrvatske enciklopedije i leksikoni vrlo ga uredno zaobilaze. Kao što su desetljećima prešućivali jednoga Borisa Marunu ili Milu Budaka. Posljednji je bio ustaška glavešina, pozivao na linč Srba, itd. itd., ali kakve to veze ima s jednim od najvažnijih opusa hrvatske proze? Je li s opravdanom kaznom fašističkom ideologu bilo opravdano prešutno zabraniti njegovo u nekim aspektima sjajno pripovjedalaštvo?

Propisano zaboravljen Mirko Božić

Mirko Božić bio je uvjereni komunist. Meni bliski i stariji naraštaji čitali su njegova djela čiji je lektirni izbor ponekad neopravdano stvarao sliku ruralne naracije, zaobilazeći njegove sjajne psihološke studije urbanih likova i atmosfere. No i njegove kurlanske kronike proza su velike težine, da ne spominjem Slavuje i šišmiše, jedan od najboljih hrvatskih romana, izišao, međutim, u „krivom“ trenutku, početkom devedesetih. U tim smo trenucima proklinjali komunizam (doduše, nerijetko jednako hrvatski „iskreno“ kao što smo ga do jučer slavili) pak smo s komunizmom prokleli i neke komuniste.

Mirko Božić / Izvor Leksikografski zavod M. Krleža

Jesu li ti komunisti bili, poput Božića, i zaslužni za hrvatski javni i kulturni život, o književnom da i ne govorimo, manje je bitno. Doduše, piše se o Božiću pokoji stručni članak, kakva solidna studija, ali ga u lektiri nema. Božić je pisac propisano zaboravljen, kao što je zaboravljen i primjerice Miroslav Feldman i ini pisci „pogrešna“ svjetonazora. Zapravo, zaboravljen je i Mile Budak, kada ga danas slave kao ideologa, a ne književnika.

Dobar-loš-pisac

Ivo Runtić druga je priča. Ideološki neobojen, marljiv i kompetentan germanist, sjajan esejist i odličan prozni pisac. Imao je jedinu manu, za naše prilike veliku zapravo. Bio je potpunoma nezainteresiran za politiku. Volterovski je obrađivao svoj vrt i u njem odnjegovao neke od najkvalitetnijh stranica hrvatske stručne publicistike i esejistike, a ni proza mu nije zaslužila blaže epitete. Profinjen slog, diskretno nazočna erudicija, užitak pripovijedanja osobine su njegova pisma. No tko, osim knjiških sladokusaca, zna za Ivu Runtića?

Ivo Runtić

Konačno, hoće li hrvatska književnost zaista ostati nepročitana? Bila bi šteta, osvjedočio sam se radeći Znamenja / Izbor iz proze Mirka Božića, Mjesečinu u uljiku / Izabrane pjesme Luke Brajnovića i Okušaje / Izbor iz eseja i putopisa Ive Runtića.

Dobar će pisac i od osrednje teme napraviti remek-djelo, loš će upropastiti i najzanimljiviju. Marko Gregur zasigurno nije loš, ali nije ni dobar, on je vrhunski književnik. Ne tiče me se nagrada koju je opravdano dobio, no uspio je postići da me se u njegovu romanu Vošicki tiče sve, od najmanjeg fizičkog detalja i sporednog lika, do velikih i tragičnih sudbina prikazanih bez patetike, empatijom dostatnom da nas gane i potakne na razmišljanje. Dovoljno da ga vidim uz bok s prethodno spomenutom trojkom i poželim mu ono što je zaslužio, sudbinu sretniju od njihove.