Hrvati koji su mijenjali svijet

Intelektualni nomad, kako to sjajno u knjizi L’esprit Nomade bilježi škotski pisac i utemeljitelj pojma Kenneth White, svjestan je činjenice da ni jedna kultura, ni jedan identitet i, samim time, ni jedna baština nisu cijeli te stoga teži cjelovitoj, svjetskoj kulturi. Intelektualni nomad, kakvim ga vidi White, svjestan je granica, uvažava „brzu cestu globalizacije“, no kako bi „umreženost svijeta“ produbio, a ne samo ostavio kao površinski i površan omotač, bira sporije ceste, ponekad stranputice. Za razliku od svojega često spominjana i problematiziranijega suputnika, digitalnog nomada, začahurena u polje vlastite ekspertize, usmjerena na osobne poslovne pomake i određena isključivo dobrom internetskom vezom, intelektualni se nomad vraća osnovama, promišlja dublje i, prenoseći ih, komadićke lokalnog pretvara u važne sastavnice sveobuhvatne slike.

Postavljanje priče o intelektualnim nomadima pozadinska je misao, ali i nit vodilja 12. veljače otvorene izložbe Hrvatska svijetu koja je, u suorganizaciji Večernjeg lista, REAL grupe, Akademije likovnih umjetnosti i Hrvatskog društva likovnih umjetnika, do 15. svibnja postavljena u Meštrovićevu paviljonu. Osim komunikacijskih prednosti i prezentacijskih mogućnosti što ih prostor Doma HDLU-a nudi, Paviljon je kao odabrano mjesto bitan i zbog svoje simboličke važnosti i snage; i sam je posvećen jednom od poznatijih među predstavljenim intelektualnim nomadima.

Cilj je izložbe bio prikazati hrvatske velikane kojima je doseg bio globalan, kaže kustosica izložbe Anita Ruso (na slici u vodstvu izložbom) / Snimio Boris Ščitar / Večernji list / Pixsell  / ustupila Anita Ruso

Na izložbi je, uz četiri dodatno predstavljene organizacije, zastupljeno njih čak trideset i osmero i ono na čemu valja posebno čestitati autoru izložbe Draženu Klariću, glavnom uredniku Večernjeg lista, i njezinoj kustosici Aniti Ruso nenametljiva je jednakost u posvećenosti njihovu predstavljanju. Iako neka od imena, poput Nikole Tesle, odjekuju globalnim ehom dok su druga, poput Antuna Lučića, prepoznatljivost dosegnula u svijetu prije nego u domovini, njihovu se predstavljanju pristupa na posve istovjetan način pa su izrazi poput „najvećih“ ili „najpoznatijih“ u kontekstu onoga što je Hrvatska dala svijetu redundantni. Pohvaliti valja i nevjerojatnu snagu sinergije kojom je cijeli postav, 1200 izložaka raspoređenih na gotovo isto toliko četvornih metara, obavijen; pri njegovu su sastavljanju korišteni predmeti posuđeni iz četrdesetak ustanova posuđivača poput Hrvatskoga školskog muzeja, Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku ili Spomen-sobe Andrije Mohorovičića pri zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a crteže su i popratne ilustracije na zidovima oslikali studenti zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, što, uvjerena je kustosica Ruso, izložbi daje dodatan pečat osobnosti. Takav pečat osigurava i postavljanje kopije friza glava sa sjeverne fasade šibenske katedrale svetog Jakova na sam početak komunikacijskog puta izložbe. „Svi su ti ljudi“, uvjerena je kustosica, „nekoć davno bili gradski uglednici i moćnici, no mi danas ne znamo tko su oni bili ili čime su se bavili. Ne znamo im čak niti imena.“ Stoga ovdje stoje kao opomena. Zaboravili smo postignuća onih dovoljno zaslužnih da im Juraj Dalmatinac posveti svoju stvaralačku pažnju. Ne zaboravimo ni te ljude.

Model za spomenik Tesli Mile Blaževića iz 2006.

Nikola Šubić Zrinski na slici Bele Čikoša Sesije iz 1895. / Snimio Boris Ščitar / Večernji list / Pixsell

Otkrivanje zaboravljenoga svijeta

S provođenjem projekta očuvanja od zaborava Večernji je list započeo još u ljeto 2013. angažiranjem suvremenog intelektualnog nomada Bože Skoke na kolumnama o hrvatskim velikanima, a njegovi su tekstovi iduće godine ukoričeni u knjizi Hrvatski velikani. Time je započelo otkrivanje zaboravljenoga svijeta, rođena je ideja o istraživanju dosega što su ih hrvatska kultura, znanost i umjetnost ostavili svijetu, ali i vanjskih utjecaja koji su tu kulturu, unutar njezinih geopolitičkih granica, oblikovali. Projekt je ponovno aktualiziran serijom od dvanaest feljtona o Hrvatima koji su mijenjali svijet, lani objavljivanih u Večernjem listu i objedinjenih u monografiji jednakog naslova. „Veliki finale projekta“, kazao je Klarić, „trebala je biti za lipanj zakazana izložba unaprijed naslovljena Hrvatska svijetu ili Hrvati koji su mijenjali svijet. Trebao je to biti i umjetnički doprinos hrvatskom predsjedanju Vijećem Europske Unije“. No pandemijska su zbivanja onemogućila taj, kao i mnoge druge (ne samo kulturne) planove i lipanj je prešao u listopad, a listopad, konačno, u veljaču. I premda su se mogla čuti pitanja o opravdanosti postavljanja tako sveobuhvatna projekta i otvaranja velike izložbe u zdravstveno najnepovoljnijem trenutku što ga suvremena povijest pamti, možda je baš zato važno da izložba, kao poruka nade, bude dostupna i podsjeti, osim na iscjeliteljsku snagu umjetnosti, i na nesalomljivost kreativne energije i neprekinutu protočnost ideja. Najvažnije, na pronalazak prednosti u svakoj neprilici, na pretvaranje prepreke u mogućnost.

Odlijevi glava sa šibenske katedrale Jurja Dalmatinca posuđene su iz Gliptoteke HAZU / Snimio Boris Ščitar / Večernji list / Pixsell

Ne smijemo, naime, zaboraviti da se hrvatski identitet na globalnoj karti ističe višeslojnošću pomnjivo izgrađenom od brojnih vanjskih, ne uvijek i sasvim prijateljskih, utjecaja pa se među sedimentima hrvatske baštine mogu pronaći fragmenti izvanjskih kultura, od rimske i ilirske do austrougarske i, u najnovije doba, dijeljene kulture europskih naroda utkane u suvremenu identitetsku nadgradnju. Dražen Klarić i Anita Ruso prema toj su se činjenici, slažući narativ, odnosili s najvećim poštovanjem pa u uvodnom dijelu, okupljajući velikane poput Marka Marulića, postavljaju i svetog Jeronima. Premda svečevo rodno mjesto još nije s posvemašnjom sigurnošću utvrđeno, najizglednije je u pitanju mjesto Stridon na granici ondašnje Dalmacije i Panonije, a i sam ga je Marulić nazvao „rođenim na našim stranama“ pa nije bilo povijesnog ni kulturološkog utemeljenja njegovu izostavljanju s lente vremena i izbacivanju iz lančanog prijenosa znanja kao čimbenika hrvatskog identiteta. Sa svetim Jeronimom ulančan je i papa Siksto V, sin Hrvata iz Kruševica nedaleko Boke kotorske, koji je, pod svjetovnim imenom Felice Peretti, odrastao u naselju moliških Hrvata Grottamare, a za svojeg je petogodišnjeg pontifikata dao izgraditi samo jednu crkvu, onu posvećenu svetom Jeronimu. Kaptol te crkve, kao i onaj Zavoda svetog Jeronima, prema papinskoj uputi mogao biti sačinjen isključivo od Ilira. S papinskim je dvorom povezan i Gjuro Armeno Baglivi, Dubrovčanin armenskoga podrijetla i liječnik dvaju papa, Inocenta XII. i Klementa XI, pasionirani vizionar čije se teze uzimaju kao začetak suvremene kliničke medicine i specifične kemoterapije. Iako rođen u Dubrovniku, Buglivi je najveći dio života proveo, i najveća postignuća ostvario, izvan granica tadašnje Hrvatske. Kao i drugi hrvatski zaslužnici, poput Ruđera Boškovića ili Fausta Vrančića, najvažnija je svoja djela postigao u onodobnim metropolama. Cilj i jest, govori nam kustosica, bio prikazati takve velikane. „Mi u Hrvatskoj imamo mnogo velikana, no neki su djelovali usko, lokalno. Naš je cilj ovdje bio prikazati one čiji je doseg bio globalan, koji su doista na neki način promijenili svijet, neovisno o tome je li njihov utjecaj bio vidljiv odmah ili se širio i razvijao godinama pa i stoljećima.“

Multimedijalna izložba spaja umjetnost i znanost / Snimio Boris Ščitar / Večernji list / Pixsell

Kovčeg na kotačićima
Fausta Vrančića i prvi
nadzorni uređaj

Stoga su i neki od predstavljenih eksponata, poput minijature visećeg mosta, kovčega na kotačićima ili turbine iz Porscheova motora, postavljeni u službi boljeg razumijevanja važnosti izuma koji nisu zaglavili u ropotarnici povijesti pa ih se danas tek s poštovanjem prisjećamo, već su poslužili kao temelj bitno olakšanom, suvremenom načinu života. „Vrančić je u knjizi Machinae novae prikazao kako je moguće teret smanjiti tako da se vuče samo uz pomoć šipke na kotačićima. Taj je princip nazvao jedan vuče za dvojicu i preteča je današnjeg kovčega na kotačićima“, objašnjava Anita Ruso nastavljajući da su mnogi izlošci osmišljeni tako da u posjetitelja potaknu svijest o svojoj važnosti u suvremenom trenutku ili ih praktičnom primjenom navedu na taj zaključak. Isprobati se može inačica prvoga nadzornog uređaja na svijetu, velocimetra istarskoga matematičara i fizičara Josipa Belušića. Predstavljen na Svjetskoj izložbi u Parizu 1889, iste godine kad i Eiffelov toranj, Belušićev je izum služio za precizno mjerenje brzine, što je uključivalo i ostale parametre poput duljine vožnje, broja putnika te njihovih ulazaka i silazaka s kočije, iduće godine proglašen najboljim među 127 patenata i ugrađen u sve kočije pariške komune kao pokušaj dokidanja sive ekonomije, a praktičnu primjenu ima i u suvremenim taksimetrima i tahografima. Na sličan će način posjetitelji isprobati i izum pionira izvan mrežne tehnologije, Križevčanina Marcela Kiepacha, dinamo. Kao izvan muzejskih zidova, vrtnju pedala pokretat će u bicikl ugrađen dinamo, a kako bi se naglasak postavio na snagu proizvedene energije, pedalama će se aktivirati svjetlosni snop i kratka videoprojekcija na zidu.

Izložba ima poučnu dimenziju, što će privući školske ekskurzije / Snimio Matija Habljak / Večernji list / Pixsell

Tesla – otac zelene energije, Šibenik – prvi elektrificiran grad na svijetu

Anita Ruso ističe da je to samo malen dio interaktivnosti koja se izložbom želi dodatno naglasiti. Element je posebno prisutan u kutku posvećenu Nikoli Tesli, gdje će se moći isprobati princip rada Tesline zavojnice, a osim zabavno-interaktivne, posjetitelji će s posjeta Hrvatskim velikanima ponijeti i pregršt novih, malo poznatih činjenica. Tako će o Tesli promisliti kao o ocu zelene energije, a saznat će i da je Šibenik prvi u svijetu postao elektrificiran. Naime, iako je hidrocentrala na Niagarinim slapovima izgrađena prva, izgradnja infrastrukture do gradića Buffala potrajala je nekoliko mjeseci dok su izgradnja hidrocentrale na rijeci Krki i infrastrukture za dovod električne energije do Šibenika tekli usporedno, što je dalmatinskom gradu donijelo prednost.

Faust Vrančić u svom djelu Machinae novae prvi je opisao žičaru / Snimio Matija Habljak / Večernji list / Pixsell

Kao vizionar čije izume ne prepoznaju niti najpoduzetniji suvremenici predstavljen je Splićanin Antun Lučić, otac naftne industrije čijem izumu preventera Amerikanci duguju preuzimanje prevlasti na tržištu nafte. No, osim činjenice da je u domovini gotovo potpuno nepoznat, zanimljiv je i podatak da je Lučićevo zemljište u saveznoj državi Teksas, kao potencijalno ulaganje, bilo nezanimljivo i samu Rockfelleru. „Američki profesor koji nam je posudio ovaj preventer kazao nam je kako Amerikanci misle da smo mi na Lučića izrazito ponosni“, kazala je kustosica izrazivši nadu da ćemo, nakon izložbe, to doista i postati.

Teško bi, naravno, i posve izlišno bilo svakog od 38 velikana i velikanki izdvojiti. Zanimljivo je samo spomenuti zastupljenost trojca posebno važna u protekloj godini; Ruđera Boškovića, koji je, među mnogim stvarima, bio i otac matematičke statike, Andriju Mohorovičića, čije ime danas nose moho-slojevi, najveća po nekoj osobi nazvana površina na Zemlji i utemeljitelj prve službe točnog vremena u Zagrebu, i Andrija Štampar, zagovaratelj preventive prije kurative i prvi promicatelj narodnog zdravlja. Štampar je, zanimljivo, bio i filmski entuzijast, vlasnik maloga filmskog studija u kojem je, svjestan važnosti i širokih mogućnosti filmskog medija, snimao filmove o važnosti preventive. Budući da je bio dobar prijatelj Ivana Meštrovića, snimio je i cijeli proces izrade i prijevoza Indijanaca do Amerike, gdje je skulpturu vidio Tesla i, ganut njezinom porukom mira, zamolio kiparskog majstora da, po njegovoj smrti izradi bistu „koja će ostati na ponos hrvatskom narodu“.

Odjeljak posvećen izumitelju Slavoljubu Penkali  / Snimio Boris Ščitar / Večernji list / Pixsell

Današnji velikani

I tako je petnaest stoljeća duga priča zaokružena sinergijom znanosti i umjetnosti. No je li doista i može li to ikad biti? „Nije to“, naglašava Dražen Klarić, „bitno drukčije ni danas kad veliki hrvatski umovi stvaraju izvan domovine, a drugi, kao nekoć Slavoljub Penkala, izabiru Hrvatsku za svoje profesionalno i privatno odredište.“ Njima će, tim novim velikanima, posvetiti za ožujak planiranu konferenciju čiji će cilj biti pokazati da isprepletenost svijeta nastavlja vrtnju i da je razmjena ideja ono što je ljudskoj vrsti, u srži, nasušno potrebno. Ta je intelektualna razmjena, uz migracijsku potku, najdublje upisana u hrvatski identitet. Kako bi to nenametljivo prikazao, autorski je tim u početno-završni prostor izložbe, takozvanu Galeriju Bačva, postavio skulpture robusnih muškaraca, rad kipara Marina Marinića, predstavnika Tarara, hrvatskih iseljenika na Novi Zeland i njihovih potomaka koje su Maori, zbog brza govora i čestog izgovaranja glasa r nazvali tarare. Kao nekoć Rimljani barbare. I Tarare, baš kao Maori, plešu oko postavljenog Sunca i pozdravljaju ga, simbolizirajući tako da svi izumi svijeta u konačnici teže jednom postignuću.

Skrivena je poruka, i možda manje draga, da smo svim izumima unatoč pred prirodom nemoćni. Podsjeća na to i eksponat na ulaznom dijelu, dekonstruirani križ s južnog tornja Zagrebačke katedrale stradao u potresu 22. ožujka prošle godine. Stoji tamo, kao opomena ili zalog za budućnost, a stihovi Šimićeve Opomene, umjesto legende, nasušno mu nedostaju.