Glazbeni dućani: paralelni svjetovi sakupljača ploča

Ono što je započeo digitalni prevrat, skidanje glazbe s interneta i streaming, dovršio je produljeni pandemijski udar. U povijest je tako nedavno otišao najstariji glazbeni dućan s ovih prostora: nakon 57 godina vrata je zatvorila Croatia Records, nekadašnji Jugoton u Bogovićevoj ulici u središtu Zagreba. Ipak, nije to neopoziv kraj: preostali ovisnici o fizičkim nosačima zvuka – a vinilni je preporod srećom još u punom zamahu – omiljene izvođače na LP-u i CD-u mogu potražiti u Gundulićevoj ulici, nadomak Ilice, u zgodno uređenu, ali prostorno reduciranu ambijentu nove prodavaonice. Usput, uz dućane Dancing Beara i Aquariusa, smještene na istom potezu na međusobnoj udaljenosti od nekoliko desetaka metara, Croatia Records jedno je od tri prostorno zbijena preostala glazbena mjesta kakvima je veliko urbano središte poput Zagreba nekad bilo zatrpano.

Glazbene prodavaonice nisu bile tek mjesta za kupovanje ploča nego i točke okupljanja / Izvor Arhiva Croatia Recordsa

Kao što glazba nije običan proizvod, tako ni glazbene prodavaonice nikada nisu bile tek obični dućani. O njihovu emocionalnom učinku na život strastvenih sakupljača ploča i CD-ova dosta se moglo saznati sa stranica knjige Hi Fidelity Nicka Hornbyja. Stoga se ni njihovo polagano odumiranje ne treba promatrati samo u svjetlu čiste ekonomije. Zatvaranje dugovječnih, većih ili manjih glazbenih dućana na globalnoj je razini posljedica promjene slušateljskih navika i korjenite transformacije uzrokovane premještanjem glazbe u sferu virtualnog. No te promjene sa sobom donose i ozbiljne kulturne posljedice. Jugoton / Croatia Records, kao i Virgin Records na londonskom Oxford Streetu, ili primjerice Tower Records na Sunset Stripu u Los Angelesu (ili onaj u New Yorku), nisu bila tek mjesta kupovanja ploča. Bile su to ključne točke društvenog okupljanja određene vrste ljudi, poprišta razmjene iskustava ljubitelja glazbe i samih glazbenika.

Ondje su se i dijelili autogrami; Tereza Kesovija nedavno se prisjetila kako je 1976. obožavateljima u Bogovićevoj potpisivala (tada svjež) LP Stare ljubavi. Dolazak članova Bijelog dugmeta u Jugotonov dućan u ožujku iste godine izazvao je potpunu blokadu Bogovićeve, zakrčene ljubiteljima benda. Sredinom devedesetih, Valjak je dućan napunio vlastitom „sljedbom“ u povodu izlaska koncertnog unplugged-albuma Bez struje. Bio je to sastavni dio promotivnih akcija, način održavanja zajedničkog života umjetnika i publike u vrijeme dominacije CD-a i (dakako, mnogo više) vinilnih ploča.

Iako se današnjim generacijama, naviklima da im je sva glazba dostupna nadohvat prsta, to može učiniti neobičnim, u neka druga i sporija vremena ploče su imale poseban, simbolički status. Skrivene u pomno dizajniranim omotima, oblikovale su identitet, svrstavale nas u urbana plemena s obzirom na žanrovske ili kulturološke afinitete. Hard-rock- ili blues-fanatici, reggae-frikovi, ljubitelji soula ili disca, metala ili punka... svi su se oni, osim u klubovima ili na uličnim punktovima, formirali u supkulturnim ritualima kupovanja ploča. U živim, a ne virtualnim susretima.

U zabavnoj, informativnoj i poučnoj knjizi Čudesan izum (A Fabulous Creation) veteran britanske rock-kritike David Hepworth piše da je LP-u bilo namijenjeno mnoštvo različitih uloga. „Bio je to predmet (polu)obožavanja, znak sofisticiranosti, mjera bogatstva, način edukacije, sredstvo plaćanja, barjak koji smo nosili da bismo ga pokazali nekomu na ulici, poster čiji je sadržaj govorio ono što se mi sami nismo usudili izreći, način privlačenja suprotnog spola i – stotinama tisuća mladih ljudi – najdragocjeniji predmet u životu.“

Jugotonov je dućan prvi put otvorio vrata 1964., u razdoblju u kojemu su ritam diskografskoj utakmici još uvijek diktirale singlice. Beatlesi su bili mlad sastav u punom naletu. Arsen Dedić te je godine objavio dva epohalna singla, Moderato Cantabile i Kuća pored mora. Matt Collins prepjevao je Peggy Sue Buddyja Hollyja, a Bijele strijele klasik Lennona i McCartneyja Please Please Me (Oprosti što sam opet tu). Zahvaćena novim, optimističnim vjetrovima prevratničkih šezdesetih, koji su nezaustavljivo dopirali sa zapada, domaća publika bila je zasuta kombinacijom autorskih zgoditaka i obrada s područja ranog rock and rolla, twista, beata, ili, još češće, onoga što se obično nazivalo zabavnom glazbom. Bio je to svojevrsni žanrovski melting pot, mjesto križanja talijanskih, angloameričkih, meksičkih i autentično domaćih glazbenih utjecaja, sve dok potkraj šezdesetih, dolaskom Grupe 220, nije nastupila era albuma. Singlice su počele ustupati mjesto long-playu kao zaokruženu djelu. Trendovi su se krojili na radiju, televiziji, ali i u dućanima s pločama, gdje su se potencijalni kupci nerijetko prvi put susretali s novom, tek objavljenom glazbom.

Nešto kasnije stasala je neka nova generacija koja je klasični rock upoznavala uz pomoć čarobne formule Radio Zagreb + Jugoton (i ostali dućani) i koja se obrazovala slušajući probrane „licencne“ albume koji su putem domaćih izdavačkih kuća nalazili put do izloga prodavaonica. Potpisnik ovih redaka zauvijek pamti davno subotnje popodne, mogla je biti školska godina 1978/79, kad je u Bogovićevoj uspio nagovoriti roditelje da mu „financiraju“ kasetno izdanje Bowiejeva mračnog (polu)remek-djela The Man Who Sold The World – u superiornijem, vinilnom formatu album je, nažalost, bio rasprodan.

Naši vršnjaci u Parizu, Londonu ili L.A.-u prolazili su slična iskustva, ali u mnogostruko većem opsegu, jednostavno zato što su uvijek bili na izvoru događaja. Bez obzira na to što se mnogo intimniji osjećaj pripadnosti supkulturnom plemenu postiže u manjim, nezavisnim dućanima, kakvi su danas, primjerice, londonski Sister Ray i Rough Trade, ili pak američki Amoeba Music, čak je i veliki lanac trgovina ploča poput Tower Recordsa mnogima pružao mjesto društvene pripadnosti. O tome je Colin Hanks (Tomov sin) snimio zanimljiv film All Things Must Pass (Sve mora proći) u kojemu autor oživljava duh vremena kad je glazba, čini se, svima značila sve. Ili barem mnogo više nego danas.

No kupci ipak ne zaboravljaju ono što vrijedi. U SAD-u je vinilni revival doveo do toga da je 2020. prvi put nakon 1980-ih udio ploča u ukupnoj prodaji fizičkih nosača zvuka nadmašio prodaju CD-ova. Prema svjedočenjima nekih hrvatskih diskografa, domaće tržište prati globalne trendove – i u nas potražnja za longplejkama neprekidno raste. Dva nepomirljiva svijeta, analogni i digitalni, još se miješaju u neobičnim omjerima. Ponadajmo se da će tu činjenicu znati iskoristiti i novi dućan Croatia Recordsa. Ali i svi koji su (pre)ostali u ovim nemirnim vremenima.