Dubok emotivni trag

„Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti“ – Ustav Republike Hrvatske, članak 35. To je ispisano na prvoj stranici programske knjižice za dokumentarnu predstavu naslova Bakice nastalu prema svjedočanstvima siromašnih starih žena koje preživljavaju skupljajući plastične boce. Izvršnu produkciju potpisuje umjetnička organizacija Kolektiv Igralke iz Rijeke, a izvodi se kao dio programa Europske prijestolnice kulture – Rijeka 2020. Profesionalne glumice Kolektiva Igralke završile su fakultete komparativne književnosti, rusistike, socijalne antropologije, menadžmenta u kulturi i logopedije, pa samostalno provode vlastite projekte kao autorice i producentice. Posebno ih povezuje ljubav prema društveno angažiranu kazalištu. Bakice su im drugi autorski projekt, nakon kazališnog crtića s radionicom Plastika fantastika iz 2019.

Žene starije od 65 godina u Hrvatskoj su najugroženija skupina u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti (Državni zavod za statistiku) / Snimila Gloria Fabijanić Jelović

Premijerno predstavljanje Bakica dogodilo se potkraj prosinca godine iza nas, a u siječnju ove godine odigrano je još pet izvedbi, koje su odmah bile rasprodane. U prostoru riječke Filodrammatice, uz minimalnu svrsishodnu inscenaciju, četiri mlade glumice, diplomantice studija Glume i medija u Rijeci, u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički – Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić – osvojile su publiku svježinom i iskrenošću glume kroz koju su prenijele sve svoje osjećaje, brigu, ljubav i pitanja o ženama, poznatim i nepoznatim, koje se u ruhu siromaštva uporno i hrabro probijaju kroz život. Glumice pitaju tko su te žene u gradu u kojem živimo, koje su njihove životne priče, što im je bitno u životu, što im daje snagu i kako pridonose društvu, iako to možda nije vidljivo i priznato?

Autorice predstave, pod vodstvom redateljice i dramaturginje Tjaše Črnigoj, radeći na predstavi, povezale su se sa četiri siromašne riječke žene koje su same sebi odabrale imena – Albina, Ljudmila, Marta i Suzana. Slušajući njihove životne priče, glumice su ih povezale s pričama njihovih vlastitih baka i drugih poznatih žena, a publici su ih približile opisujući svoje susrete s njima, govoreći kako su postale dio populacije koja sakuplja plastične boce, i ispisujući njihove minimalne mirovine, a jedna od njih je i bez ikakvih primanja. Toliko je pitanja proizašlo iz ove dirljive i istinite predstave koja istražuje poziciju žene u današnjem vremenu, gorko oslikavajući žensku neravnopravnost, socijalnu isključenost i nemogućnost dostojanstvena života. I, naravno, nije pitanje obrazovanja ono što ruši bilo kakvu mogućnost napredovanja i zaposlenja, već čudnovate i nerazumljive okolnosti koje sposobne i duhom jake žene srozavaju na dno društvene ljestvice.

Autorice kažu da je ovo predstava o radu, dostojanstvu, mladosti i starosti, preživljavanju i životu žena starijih od 65 godina, i o svima nama danas, kada je postalo „normalno“ prolaziti pored ljudi koji kopaju po kontejnerima, ne osvrćući se na njihovu tugu i nemoć. Jer, kako piše u Malom vodiču sakupljača boca autora Dražena Perušića: „Boce. Prvi korak, ujedno i najteži, jest krenuti prema prvom kontejneru za smeće... prvi par očiju koji vas ugleda znači potpuno i sigurno rušenje vašeg ugleda i ponosa, ma koliko prije toga bio izgrađen... nakon gubitka dostojanstva, više ne možete puno izgubiti.“

Predstava nema klasičnu dramsku formu, nema toliko glume koliko je sama tema raznovrsno isprepletena sadržajem života četiriju žena s ulice s kojima su glumice sazdale zanimljiva i neobična prijateljstva. Izvedbom se provlače video- i audiosnimke govora žena koje pričaju o sebi i svom životu, kao i glazba koja ilustrira temu, ali i priča o plastičnim bocama koje su početak i kraj ove zanimljive predstave. Zanimljiva je i interakcija s publikom, jer izvođačice postavljaju pitanja na koja traže odgovore iz gledališta. Gledajući izvedbu, mnoge se žene mogu pronaći u pojedinim dijelovima predstave, koja ih snagom istine i težine koju osjećate slušajući taj neprekinuti niz tamnih i nesretnih situacija, dovodi gotovo do suza, da bi u sljedećem trenutku zabljesnula nevjerojatna duhovitost koju u sebi nose te napaćene žene koje se ipak trude vidjeti svjetlost iza samo malo odškrinutih vrata nade.

Da, pitamo se znamo li koga oko nas komu možemo pomoći toplim pogledom, prijateljskom riječju, razumijevanjem. Jednu sam ženu i ja upoznala pokraj kontejnera za smeće i, da, postale smo prijateljice. Svoje boce skupljam za nju, a ona me zove da me pita kako sam i jesam li zdrava u doba korone. Moramo biti ljudi, moramo se zapitati zaista ono što i autorice i glumice pitaju u predstavi – gdje smo i kamo idemo, kao pojedinci i kao društvo. Možda ćemo pronaći i odgovore, ako pogledamo predstavu Bakice, koja u nama ostavlja dubok emotivni trag.