Brseč i Berseč – isto ili različito?

Bersečka ulica moja je prva susjeda, odmah iza ugla. To je jedna od onih ulica u kojima se još vidi starije stanje u jeziku (pisanje popratnoga vokala uz slogotvorno r). Kvart je to obiteljskih kućica, s natpisom Pazi, oštar pas na plotu, ispred kuće obično je ružičnjak, a iza nje kadšto voćnjak i povrtnjak. Upravo su ti bogati voćnjaci dali ime našoj četvrti – Trešnjevka. Naravno, nitko nije mogao znati da mi je to najdraže voće. Danas su ta dvorišta već znatno sužena. Potreba za smještanjem automobila otfikarila je dobar dio vrta za izgradnju garaže (za jedan auto ili više njih), jer su se i obitelji – poput ameba – diobom širile, a povećao se i broj automobila po glavi stanovnika, pa je i autima – kao i ljudima – trebalo dati „krov nad glavom“. No ta su zdanja još nekako i uklopljena u okoliš, ne strše, neka se jedva i zapažaju, dok nalet nezgrapnih i ružnih „interpolacija“ u režiji i izvedbi novopečenih građevinskih „poduzetnika“ bez imalo ukusa ubrzano ruši sve pred sobom. I izgrađuje „neopisivu ljepotu“, s koje za koju godinu već sve otpada do ogoljenosti.

Grad Zagreb je, zbog neznanja, počastio mali Brseč u Istri dvjema ulicama / Izvor: Wikipedia

Osim moje Baštijanove ulice, i okolne otkrivaju vezu s Istrom: Spinčićeva, Fiaminova, Mandićeva, Dobrilina, Gortanova (po zaslužnim Istranima), ili Pazinska i Puljska po istarskim gradovima. Sve se te ulice nalaze blizu ZET-ove remize na Ljubljanici (dugo i jedine u gradu) i tako se zovu već desetljećima. Ni to nije slučajno. Dok su Istrom vladali Talijani, ni izdaleka tako dobrodošli kao danas njihovi potomci kad nastupi ferragosto, od kojih očekujemo da napune našu uvijek gladnu turističku blagajnu, mnogi su hrvatski rodoljubi bježali pred talijanskim terorom u matičnu zemlju Hrvatsku. Čim bi se jedan bjegunac malo snašao u novom gradu, povlačio bi za sobom drugoga, a posao su nalazili ondje gdje se i danas često zapošljava prva generacija došljaka, u gradskom tramvaju. Vozači (tada i kondukteri) vukli su se u gluho doba noći ili u cik zore s posla i na posao, pa je bilo najpraktičnije da potraže kakvu podstanarsku sobicu blizu trešnjevačke remize. Tako su ti Istrani živjeli u „istarskim“ ulicama, što je mnogima bila i jedina veza sa zavičajem.

Nazivi Bersečka i Puljska ulica pokazuju, osim veze s Istrom, i veliku starinu. Bersečku ulicu danas svatko tako i čita, no ona je dobila ime po Brseču, rodnom mjestu Eugena Kumičića (podno brda Sisola, pa je i Kumičićev pseudonim bio Jenio Sisolski). Oblik Berseč i toliki drugi (npr. kerv, karv, terg, Gertovec, pa hrvatsko prezime u Mađarskoj Gergics – krv, trg, Grtovec, Grgić) sadrži tzv. slogotvorno r s popratnim vokalom, pa se takvim pisanjem željelo istaknuti da je to r slogotvorno (ima funkciju vokala, tj. čini slog slogom). No to je popratno e ili a bilo samo znak koji se nije izgovarao. „Krivci“ za takvo pisanje skrivaju se u starim zemljišnim knjigama i na zemljopisnim kartama, koje su često bile i vrelo podataka. Znamo i to da su zemljovide za naše zemlje izrađivali mahom Austrijanci, koji su još dodatno mogli iskriviti imena naših lokaliteta. Naši informanti često bi im govorili smiješna imena, npr. Babina guzica, što bi oni vjerno zapisivali.

I Puljska ulica (nekoć duža, a danas u jednom svom dijelu skraćena za Vitezićevu; Puljska je ostala samo od Ozaljske do Zagrebačke avenije) svjedoči o starini. Danas kažemo Pula, pulski (npr. arena, festival), a starije ime toga grada bilo je Pulj (ni Puljani nisu samo tako pali s neba). Premda su mnoga stara imena gradova danas ponešto drukčija, upravo su u starom obliku vrlo stilogena, pa stoga upotrebljiva u pjesništvu jer odišu pasatizmom i nostalgijom. Tako je i Tin Ujević sigurno znao da se grad zove Split, a ipak je o „zelenoj grani s tugom žuta voća“ sanjario u „kakvom starom, spljetskom perivoju“. Duh i dah starine može se, eto, prizvati i minimalnim izražajnim sredstvima.

Dinku Viteziću (Vrbnik, 1822–Krk, 1904), odvjetniku i preporoditelju u Istri i na Krku, koji nije imao svoju ulicu, dodijeljen je dio Puljske ulice. Vitezić je pravo doktorirao u Padovi, a bavio se i politikom. Nakon povlačenja istarskoga biskupa Jurja Dobrile iz javnoga života i politike zastupao je istarske Hrvate u Bečkom parlamentu. Službovao je i u Zadru, gdje se povezao s još jednim narodnim preporoditeljem, Mihovilom Pavlinovićem, s kojim je osnovao Maticu dalmatinsku, zadarsku čitaonicu i sl. Ljetujući godinama na Krku, uvijek smo na ulazu u Vrbnik zastajali pred Vitezićevom kućom i knjižnicom, a na samom ulazu u taj grad stoji i Hrvatski dom (koji narod zove Vitezićev dom), svečano otvoren 4. kolovoza 1901. Ostavština je to Dinkova brata, dr. Ivana Vitezića, krčkoga biskupa, koji je sve to oporučno ostavio rodnom gradu.

U negdašnjoj Puljskoj na broju 76 stanovala je moja prijateljica Marina. Iz njezine kuhinje pucao je pogled na Sljeme, na kojem često počivaše moj pogled. Danas više ne bi. Ispriječila se jedna interpolacija i zastrla svaki pogled. Dok je još tu stanovala, nisam znala da će ona otići u Kanadu, a ja se doseliti baš u taj kvart.

Iz miloga snatrenja trgnuo me Turistički vodič po Zagrebu (1994/1995). U njemu sam imala što vidjeti: grad Zagreb, zbog neznanja, počastio je mali Brseč kao ni jedno drugo mjesto – dvjema ulicama! Jedna je Bersečka, a druga Brsečka. Tipovi koji daju imena ulicama i trgovima očito nisu dokučili da se Brseč već smjestio u Bersečkoj ulici, pa mu još jedna ulica u modernijoj grafiji na drugom kraju grada (između Borongajskog luga i Vukomerca) ne treba. Ako se nađe koji nevjerni Toma, lako može provjeriti: Bersečka se u tom vodiču nalazi na str. 34 (H5), a Brsečka na str. 38 (G3). Sada znamo i zašto.