Žrtvenici i žrtve

U jučerašnjem svijetu Stefana Zweiga, pred izdisaj germanske Carevine, podanici iz osvojena Alzasa vladaru su darovali ruševine plemićkoga grada. U doba moderniziranoga kulta ruševina careva je odluka pratila krilaticu: čvrsti grad – čvrsto Carstvo! Stoga je restaurator Bodo Ebhardt od 1901. do 1908. u čast Vilima II. iz ruševina podigao izdaleka vidljiv Hohkönigsburg. Dvadesetak godina prije, u novoj prijestolnici talijanske monarhije, na rimskom je Kapitolu započela izgradnja Nacionalnog spomenika kralju Viktoru Emanuelu II, poznatog kao Oltar domovine. Golemi je žrtvenik Giuseppea Sacconija žrtvovao slojevitost mitskoga brežuljka, integrirajući Romulovo i preporodno doba.

Brojni su primjeri stjecanja nacionalnih energija u spomenike te vrste koje je Alois Riegl 1903. nazvao namjernima. Nakon preobrazbe monarhijskih sustava Njemačke i Italije u diktature te nakon nanesenih i pretrpljenih ratnih trauma, koje su postale izvor katarze i otuđenja, prošlost se u poraćima dviju zemalja počela gledati uz odmak i sumnju.

Spomenici u pretvorbi

Građani Hrvatske u poraću nisu proživjeli autentično suočavanje, pa tako ni dovršetak preporodnoga projekta. Zato ne čudi da je tri tjedna od međunarodnoga priznanja vodstvo nove države započelo aktualizirati svoje vizije. Historičar-državnik predao se preporodnom, vizionarskom historicizmu. To je jedna od tema knjige Drage Miletića o nametnutu braku konzervirana Medvedgrada i nove političke domovine.

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb, 2020.

Spoj trijumfa i mučeništva prvoga je predsjednika doveo do zamisli o stvaranju trajnog spomena na dosege i žrtve novoga doba. To je činio u doba demontiranja socijalističke i restauriranja nacionalne prošlosti. Zahvaljujući jednoj budničkoj izložbi u staroj zagrebačkoj vijećnici, Medvedgrad je postao laboratorij komemorativnih maštarija. Posjet Predsjednika iskopanom i konzerviranom nalazištu povrh nove prijestolnice zbio se početkom veljače 1992, nekoliko tjedana prije no što su hrvatski vojnici na brežuljku Blažuju kod Kamenske dinamitom raznijeli Bakićev Spomenik pobjedi naroda Slavonije. Društvo je tako ušlo u pretvorbu, razgradnjom socijalističkoga i poboljšanjem nacionalnoga. Na odjednom omraženim mjestima Hrvatska je u stvaralačko razaranje ušla gubitkom polovine spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi, u kojoj je sudjelovao i prvi predsjednik.

Trinaest godina prije, u eri posljednjega jugoslavenskog ustava i reformi Stipe Šuvara, na zaraslu su se visoravan, s potporom Samoupravne interesne zajednice, uspeli istraživači Restauratorskoga zavoda Hrvatske. Tko god je od kraja sedamdesetih do početka devedesetih zastao na lokalitetu Medvedgrada mogao je pratiti strpljiv rad konzervatora. Više od desetljeća ondje je vladala riječ stručnjaka, koji su do nagrade Ljubo Karaman 1986. spojili njegovanje ruševina s načelima anastiloze i rekonstrukcije. Medvedgrad je postao priznato djelo koje je pred oči javnosti iznijelo bedeme, grabu, ostatke kula i palasa, a u rekonstruiranoj su kapeli Filipa i Jakova od konca osamdesetih održavani nedjeljni obredi. Konzervatori su o radu izvješćivali u dnevnim i stručnim publikacijama te na lokalitetu. Pratio ih je sustav koji je vjerovao njihovoj prosudbi, tumačenju i predviđanjima.

U političkoj i ekonomskoj zbilji države osuđene na propast, u životnom ritmu redukcija struje, čokolade i goriva, galopirajućoj inflaciji, na Medvedgradu su djelovali ljudi koji su, poštujući govor relikata i ljepotu prirode, prakticirali slobodu znanstvenog i stručnog mišljenja. Radili su na tome da građanima dekadentne države nakon dnevnih briga koncem tjedna pruže viđenje prošlosti utemeljeno na činjenicama. Erudiciju prvaka hrvatske medievistike upotpunjavali su arheološkim nalazima, a za prezentaciju sklopa pitali su vodeće planere tadašnje republike. Nastupom selektivnog pamćenja u Hrvatskoj su ti standardi pretvoreni u relikte još jednoga jučerašnjeg svijeta.

Miletićeva knjiga ne donosi konzervatorske memoare ogorčena veterana. Takva forma u našoj zemlji zasad ne postoji, pa je teško govoriti o pripadnosti žanru, koji je želio potaknuti Ivo Maroević svojim Zrncima životnog mozaika. Riječ je o djelu koje postaje figura konzervatorskog rada (bilježenjem, sabiranjem, interpretiranjem glasova izvornih autoriteta), ali i zrcalo vremena u koje mnogi neće rado pogledati.

Autor je najavama podizanja namjernoga državnog spomenika odgovorio protumjerom. Vrlo je rano uvidio da upletanje političkih silnika u brižno vođen posao valja zabilježiti. Poput iskopanih nalaza na Medvedgradu, Miletić je brižno sabirao građu za svoj protuspomenik. On će mnogima prisjesti. No taj je spomenik, upravo takav kakav jest, nasušno potreban građanima ove zemlje.

U knjizi je pisac postavio tezu o simboličnosti žrtvovanja Medvedgrada u političkom pripitomljavanju konzervatorske službe ove zemlje. Knjiga od početnih stranica suočava slike slijeda i loma: restauratorsku želju za poštovanjem slijeda (posvetom osnivaču Restauratorskoga zavoda Hrvatske Branku Lučiću) i navođenjem poslovica o penjačima po društvenoj ljestvici, koji lome ljudski integritet i sustav vlastite formacije.

U šest se poglavlja, dakle, ne piše samo o izdvojenu slučaju političkog žrtvovanja profesionalnih načela, već i o sudbini spomenika i ambijenata Hrvatske nakon zatvaranja mahnito ustrojena i danonoćno aktivna gradilišta na Medvedgradu u lovu na rokove. Početno poglavlje može zbuniti čitatelja jer mu je u rukama knjiga posvećena spomeničkom dvospolcu, Medvedgradu i Oltaru domovine, a sada čita o stanju konzervatorske službe. Već se u objašnjenju pitanja (Zašto ponovno priča o Medvedgradu?) naslućuju još dvije potrebe: dijagnoze stanja sustava i oživljavanja slobode mišljenja.

Miletićev pregled stanja u Hrvatskoj djelo je putnika, fotografa, zapisničara, kritičara i glasa savjesti. Od Valpova, Lepoglave i Velikog Tabora preko Zrina, Topuskog, Opatije, Senja i Srđa, pisac zapaža što su vidjeli i njegovi prethodnici: sukob ugrožena nasljeđa i nametljivih novosti. No Miletić zapaža i pozadinu vanjske slike: vidi očitovanja nacionalne naravi (od gizdanja preko patetičnog mučeničkog sindroma do ulizništva), što izražava jasnoćom i dojmljivim književnim darom.

Pisac u pogledu izbliza u središnjem, drugom poglavlju, postavlja scenu za aktere koji su njemu i kolegama preoteli posao i zapečatili konzervatorsku sudbinu Medvedgrada. Piščeve bilješke spajaju upravni i neupravni govor, što knjizi daje iznimnu dokumentarnu vrijednost. U tom je dijelu precizno prikazana demontaža stručnog sustava (kulminirajući tadašnjim gašenjem Društva konzervatora Hrvatske), uz navedene riječi hrvatskih akademika, konzervatora, arhitekata, kipara, povjesničara umjetnosti, novinara i, dakako, političkog naručitelja i njegovih militantnih glasonoša. U poglavlju koje se ne ispušta iz ruku nalaze se dokazi onoga što pisac krležijanski naziva očitovanjima vječne ljudske gluposti. Taj je dio knjige, potpomognut navodima sa sastanaka i iz tadašnjih medija, dokaz poraza profesije i ljudskosti. Na trenutke se čini da narav izgovorenih riječi pripada Andersenovim svjetovima. No u konzerviranju, kao i u životu, izrečeno ima zbiljske posljedice.

Zrcalo slobode?

Ono što se zbilo na Medvedgradu do ljeta 1994. spoj je megalomanije i improvizacije, ignoriranja stručnih načela i konstruiranja povijesti, servilnosti i razaranja pomno njegovana spomenika, profesionalne etike i službe. Ne može se reći da je smještajem Oltara domovine Medvedgrad kao spomenik izgubljen, iako je teško reći da je tek redefiniran. I kreativno se razaranje može vidjeti kao znak vremena i svojevrsni, kompetitivni spomenik. Oltar Kuzme Kovačića stradao je kao kolateralna žrtva kojom već stoljećima padaju namjerni spomenici zemaljskoj samovolji.

Kada je 1908. na restauriranom Hohkönigsbergu uz kostimiranu pratnju dočekan Vilim II, u jednom su časopisu karikaturom ismijali cara i njegova arhitekta. Nakon 1918. grad je ponovo pripao Francuskoj, u kojoj je Jean Renoir 1937. snimio film znakovita naslova, Velika iluzija. Rimski je pak Oltar domovine nakon pada fašizma doživio osudu Bruna Zevija (koji piše o inertnoj, beživotnoj masi), da bi osamdesetih godina Leonardo Benevolo raspravljao i o rušenju sklopa koji javnost naziva pisaćim strojem.

Nakon žrtvovanja Medvedgrada na Oltar domovine u Hrvatskoj ništa nije moglo biti isto. Političko parazitiranje autentična govora spomenika i ambijenata postalo je uobičajeno, očekivano, pa i banalno. Miletićeva duhovita, tragična, mudra i hrabra knjiga ne treba izazvati zgražanja, već potaknuti korjenite promjene sustava. Hoće li se ljudi ove zemlje, navikli da im se političkom silom, mučeničkim rječnikom ili investicijskom neosjetljivošću odozgo nameće promjena slike prošlosti, zauzeti za aktivno sudjelovanje i suočavanje umjesto pasivna prepuštanja tlapnjama, ostaje da se vidi. Ova im knjiga može pomoći da pogledaju u zrcalo svoje navodne slobode.