Vrhunski razgovori o književnosti

Jedan od najistaknutijih svjetskih književnika Amos Oz, izraelski pisac, profesor i novinar, rođen 4. svibnja 1939. u Jeruzalemu kao Amos Klausner, aktivist pokreta za rješavanje izraelsko-palestinskoga sukoba, napustio nas je u Tel Avivu 29. prosinca 2018, a već u svibnju 2019. njegova izraelska urednica Šira Hadad dovršila je knjigu Što čini jabuku?, podnaslovljenu Šest razgovora o pisanju, ljubavi, osjećaju krivnje i ostalim užicima. Knjiga autorski potpisana sintagmom Amos Oz sa Širom Hadad počela je nastajati u proljeće 2014, kad je urednica počela uređivati Ozov roman Judu i razgovarati o njemu u njegovoj kući, u dnevnom boravku pa u radnoj sobi. Deset sati snimljenih razgovora rezultiralo je knjigom koja otkriva Ozovu spisateljsku radionicu i nerv te egzistencijalne dvojbe, ali prije svega njegov golem talent za pripovijedanje čak u okvirima tzv. situacijskoga, razgovornoga diskursa, u svakodnevnom razgovoru koji u pisanom obliku postaje jednako fascinantna proza, dinamizirana intrigantnim novinarskim i uredničkim pitanjima.

Prevela s hebr. Andrea Weiss Sadeh,
izd. Fraktura, Zaprešić, siječanj 2021.

Hrvatska ima sreću što ima izvrsnu prevoditeljicu s hebrejskoga Andreu Weiss Sadeh, koja je i ovu knjigu, sintezu memoarske, biografske, autobiografske, fikcijske i publicističke proze, na hrvatski prevela tako da se ne ispušta iz ruke, zahvaljujući zaprešićkoj Frakturi (siječanj, 2021).

U prvom poglavlju, Srce probodeno strelicom, Oz otkriva poveznicu između sebe kao trinaestogodišnjega dječaka kad je ugledao drvo eukaliptusa u dvorištu gimnazije Rehavia u Jeruzalemu s urezanim srcem sa svojim pisanjem i s naslovom knjige Što čini jabuku?. „Voda, zemlja, sunce, drvo jabuke i malo gnojiva. Ali ona nije nalik ni na jednu od tih stvari. Napravljena je od njih, ali nije nalik na njih. Tako je i s pričom, i ona je sigurno načinjena od zbroja susreta, pokušaja i slušanja. [...] kad pišem priču, jedna od stvari koja pokreće moju spisateljsku ruku jest znatiželja. [...] Strašno me zanima ući pod kožu drugih ljudi. [...] Jako puno skica pišem rukom. Ne prepisujem s tih skica, na tom komadu papira napišem neki dio teksta i onda ga stavim u ladicu, a zatim napišem tu istu scenu na drugi način. Kad u ladici imam četiri ili pet, ponekad čak deset verzija, sve ih izvadim i poslažem u dugom redu na stol, pa iz svake uzmem ponešto, a onda će i ta verzija možda biti prepravljena i s ova ću je dva prsta natipkati na računalu koje je ovdje preda mnom.“

U drugom poglavlju, Ponekad, Oz otkriva neke tajne o muškarcima i ženama, rasprostirući mizanscenu šutnje žena u njegovu djetinjstvu, dok muškarci govore, tragičan trenutak kad ih je majka napustila, tj. počinila samoubojstvo kad je imao samo dvanaest i pol godina, odrastanje u svijetu bez žena u kibucu, govori o tome da se odaja s tajnom u ljubavnim vezama otvara snagom dobro sastavljenih riječi i o cijelom spektru muških zavođenja i osjećaju romantike. Treće poglavlje, Tvoja vlastita soba, objašnjava promjenu prezimena Klausner u Oz (na hebrejskom „snaga“), kad je kao četrnaestogodišnjak iz vlastita doma otišao u kibuc, tek odškrinjuje život u obitelji Huldai (njihov sin Ron gradonačelnik je Tel Aviva), koja ga je udomila, povezuje početke objavljivanja priča u Kešetu, časopisu Aharona Amira, kad je bio u vojsci, sa životom u kibucu i odlaskom iz Hulda 1986, kad sa ženom Nily i djecom seli u Arad zbog astme njihova sina Daniela. Nastaje sve veći spisateljski zamah i grananje književne karijere.

Četvrto poglavlje, Kad ti istuku dijete, bavi se kritičkom recepcijom Ozovih knjiga, analizom pozitivnih i negativnih kritika i traženjem savršene kritičarke, ali i problemom sve većega nestajanja književne kritike u novinama, najviše zbog slabih honorara. U petom poglavlju, Ono što nijedan pisac ne može učiniti, koje započinje referencijama na intervju koji je Halit Ješuron vodila 1988. s Amosom Ozom, govori o niveliranju ugrađenih stajališta o komediji i tragediji, o Čehovljevim dramama i Shakespeareovu Othellu. Svoja predavanja književnosti i čitanja odabranih ulomaka u srednjoj školi i na Sveučilištu Tel Aviv Oz uspoređuje s poslom turističkoga vodiča: kao profesor upozorava učenike i studente koja su mjesta i staze u knjigama najbolje. „No kad čitate dobru književnost, dragocjenosti se ne nalaze u dubini nekog sefa u koji se treba provaliti. Dragocjenosti su posvuda. U jednoj jedinoj riječi. U spoju riječi. U interpunkciji. U melodiji. U ponavljanju. Posvuda. A možda najviše u razmacima između riječi, ili rečenica, ili odlomaka.“

Semafori odavno mijenjaju svjetlo bez nas završno je poglavlje, ujedno i simbolično, biblijski šesto razgovaranje i ucrtavanje fikcijsko-fakcijske proze o književnosti, u kojemu izraelski književnik otkriva da mu je Kafka bliži od Becketta i govori o poveznicama svojega opusa sa situacijama u svijetu. O odlascima i svjetlosti „koja je uvijek mila oku“.

Dobitnik uglednih književnih nagrada, književnik koji je na hebrejskome objavio dvadeset romana i zbirki pripovijedaka, s mjestom radnje najčešće u rodnom Jeruzalemu, i nekoliko esejističkih knjiga, Amos je Oz preveden na više od četrdeset jezika. Samo Fraktura objavila je njegove knjige Fima, Pozdrav fanaticima, Juda, Židovi i riječi, Prizori iz seoskog života, Među svojima, Rimovanje života i smrti, Pantera u podrumu, Iznenada u dubini šume, Priča o ljubavi i tmini, Kako izliječiti fanatika. Vjerojatno nema ljubitelja književnosti koji nije pročitao proze Moj Michael i Crnu kutiju.

Moj je savjet za knjigu Što čini jabuku?: svakako pročitati! I ponovno se zaljubiti u Ozove riječi, misli i šutnje između rečenica.