Vlastiti interesi u službi kaotičnog društva

Je li sadašnjost loša prošlost? Je li korist važnija od istine? U čijim su rakama i komu služe mediji? Je li ono što je politički oportuno i za narod dobro? Je li budućnost čovječanstva u rukama manipulatora, koji zajedno s vlašću svoj interes stavljaju ispred interesa zajednice u čije ime vladaju i kojom upravljaju? Konačno, je li sigurnost i nepromjenjivost postojećeg stanja jamstvo budućnosti i napretka? To su samo neka od pitanja koja su apostrofirana u aktualnoj i zanimljivoj predstavi Neprijatelj naroda, nastaloj po tekstu Henrika Ibsena – koprodukcija ZKM-a, Schauspiel Stuttgart i Nowy Teatr Warszawa – u režiji i adaptaciji Ivana Penovića, izvedenoj 7. veljače na pozornici ZKM-a, pred malim brojem publike koju nije onemogućio COVID-19.

U igri glumaca na videozaslonu kreativno je vidljivo zanimanje za problem  / Snimio MARKO ERCEGOVIĆ

U suvremenom svijetu, koji zbog pandemije živi svojevrsnu strahologiju, i sam je naslov intrigantan, ne samo zbog aluzija na politike, prošle i sadašnje – koje su uz pomoć “unutrašnjih i vanjskih neprijatelja”, vladale ljudima – nego i zbog posljedica strahologije, kojima se često ne vidi kraj. Postojeći kaos – i medijski stvoren radi lakšeg manipuliranja ljudskim strahom i “dokazima” da svijet iz krize mogu spasiti samo racionalna politika i “neuvjerljiva” znanost – kao argument svojeg ispravnog stava i mikroskopom traži narodnog neprijatelja, bez obzira bio on bolesni pojedinac ili društvo, bio neprijatelj određenog naroda ili svih naroda svijeta.

Izbjegavajući konfrontiranje s politikom, Penović je globalni kontekst pretočio u hrvatski – Ibsenovi dramski likovi postali su njegovi i hrvatski. Time si je omogućio upisivanje vlastita mišljenja u Ibsenov sadržaj, osnažio aktualitet sadržaja i razlog za predstavu i dramaturške intervencije učinio zanimljivijima. Djelomice i nenamjerno, zbog namjernog izbjegavanja jasna stava o problemima koji ga zanimaju. Stoga se netko tko osjeća probleme hrvatskoga društva – nebrigu hrvatskoga društva za moralnost, radnička prava, nezaposlenost, siromaštvo, ljudske sudbine, za demokraciju u kojoj je, kako kaže jedan od likova drame, „većina kriva, a manjina je inteligentna“, jer „vidi više od mase“ – pita, čemu to?

Tim je stilom ili stavom, kako komu odgovara, pisac i dramaturg Penović predstavu približilo anemičnom i angažiranom potrošaču kaotičnoga hrvatskog društva i hrvatske politike, ali ju je i učinio nedorečenom svakomu koga zanimaju konkretni odgovori – izostale su dramske silnice koje bi dramu branile uvjerljivim argumentima, koje ne bi bile tek blaga upozorenja i svakom prihvatljiva objašnjenja. Kao da se skrivao iza logičnih dramaturških odgovora i konkretnih redateljskih rješenja. Kao da je kalkulirao, što i ne čudi jer svaki odgovor obvezuje, a bome i prokazuje društvo kakvo živimo i kreiramo – nekada nesvjesno, a prečesto itekako proračunato.

Zato je Penovića od svega, to je u predstavi itekako očito, najviše zanimao proces traženja i rijetko nuđenje konkretnih odgovora. Pritom je neprestance imao na umu da je pojedinac u društvu – ma u kakvu ideološkom ili demokratskom okviru društvo funkcioniralo – tek autor ideje. „Što je to ideja?“, u drami se pita Peter Stockmann i odgovara da nije ništa dok je čovjek „ne provede u nešto konkretno“. Ili dok ne postane rascijepljena osobnost, kao što je njegov urednik Glasnika naroda. Valjda zato Penović u kazališnoj knjižici piše da danas „svi imaju ideje“ i da je njegova ideja adaptacije Ibsenova Neprijatelja naroda: „Pokušati ne zauzeti stranu. Dati protagonistu i antagonistu jednak kredibilitet. Ne zato što su jednako u pravu, nego zato što obojica govore brže nego što misle.“

Je li tu vrst kukavičluka imao na umu Ibsen 1882, kada je napisao komad o dvojici braće koji se, poput nezrele djece, dokazuju jedan drugome? Naravno, pritom u “obračun” ulažući svaki svoj interes. Liječnik Thomas Stockmann, zato što želi “ozdraviti” zagađene toplice imajući na umu zdravlje korisnika i dugoročnu korist zajednice, a gradonačelnik Peter Stockmann zato što na sve načine onemogućava brata, jer ga ne zanima korist zajednice nego vlastita. U srazu tih dviju dilema Penovićevo je rješenje solomunsko: „Najveći neprijatelj je kompaktna većina!“ Koja na izborima pobijedi s jedan posto više glasova od konkurencije.

Rezultat toga stava osobito se vidio u mlitavoj izvedbi glumaca na pozornici. I ovaj se put pokazalo da se hrvatski glumci zbog politikanstva boje misliti iz problema i uloga koje igraju. Potvrdilo se da, i kada ne trebaju, slušaju redatelje koji uglavnom vode brigu kako predstavu učiniti vizualno dojmljivom i politikantski angažiranom u odnosu na temu i poruku, koji zapravo malo mare za glumce. Neki to čine namjerno, a neki, poput Penovića, jer ne znaju kako glumce transformirati u kreativce, a ne u produktivce nečujno izgovorenih tekstova, manekene i vješalice za kostime.

Bilo bi zlonamjerno i netočno to tvrditi za većinu glumaca Neprijatelja naroda, ali što može inteligentna manjina, koja „vidi više od mase“?! Da može kada zna što glumi očito je u istom Neprijatelju naroda, u igri glumaca na videozaslonu, čije je zanimanje za problem kreativno vidljivo. Čak i kada su samo zaleđene fotografije.

Sve u svemu, Ibsen bi se i nakon 138 godina uvjerio da je anticipirao probleme koji ne stare jer su biblijski i civilizacijski, jer će postojati dok je Čovjeka.