UMJETN(IČK)O I PRIRODNO

Vjerojatno se u povijesti globaliziranoga svijeta nije nikada više nego u posljednjih godinu dana razmišljalo, raspravljalo, esejiziralo o temi odnosa suvremene civilizacije prema drevnoj ukupnosti prirodnoga svijeta. Neočekivana pandemija uvelike je zaustavila svjetsko gibanje pa se pučanstvo diljem planeta imalo vremena zamisliti nad pitanjem može li se nastaviti u smjeru dalje devastacije prirode, koja nam je, kako tvrde brojni umnici, neobičnom bolešću „uzvratila udarac“, pokazujući krhkost naizgled odveć sigurna svijeta trećeg milenija. U nemogućnosti obavljanja običnih dnevnih rituala poput odlaska na posao, u školu, na trening ili piće, građani svijeta prvo su se panično zatvorili u prividnu sigurnost vlastitih „četiri zida“, da bi ubrzo zatim proradila stara mantra o „povratku prirodi“, na bilo koji zamisliv način – od razgovora s bližnjima koji su se, umjesto u stanovima ili lokalima, počeli događati po dvorištima i parkovima, do masovnih odlazaka na izlete u šume, na bregove i planine.

Kad već nije moglo drukčije, dobro je da je barem sveprisutna nevolja nakratko i djelomično osvijestila činjenicu da sve mnogoljudnija i sve tehnologiziranija civilizacija prebrzo juri u moguću propast, mimo ikakvih podnošljivih prirodnih ritmova, no uobičajeni život, makar i reduciran, morao se nastaviti jer rješenje za svjetske probleme nije u regresiji ni povratku na staro, što god tko time podrazumijevao. Nakon početnog šoka i zakočenja, svijet se pokušao vratiti uobičajenim proizvodnim ritmovima pa su se i kulturne institucije vratile životu uživo, nudeći programe makar i prepolovljenu dijelu publike.

Maniristička životvornost vegetacije

Među tim našim, većim i manjim kulturpunktovima, osobito se spretno i brzo novoj, suženoj realnosti prilagodila agilna i prilagodljiva zagrebačka galerija Kranjčar, koja je tijekom proteklih mjeseci nastavila „izbacivati“ izložbe, kao da se svuda unaokolo ne osjeća nelagodni vonj apokalipse. Naravno, zamišljeni su planovi galerijskog tima morali biti unekoliko izmijenjeni, ali zamjenski su programi pokazali da taj mali ali složan kolektiv u svakom trenutku zna odgovoriti složenim izazovima trenutka.

Iz postava izložbe / Snimio Juraj Vuglač

Za nesretno „pandemijsko i potresno (ne)vrijeme“, kako su u pozivima za otvaranje posljednje mjesece sami opisali, voditelji Galerije osmislili su seriju izložbi kojima su pokušali odgovoriti na dvojbe vremenskog isječka u kojima smo se našli, pritom i formatom skupnih, konceptualiziranih izložbi dati prostora za izlaganje velikom broju naših suvremenih umjetnika različitih naraštaja. Tako su nastale izložbe Natura vita, U ljetnom kodu i Intima, koje su predstavile niz autorica i autora u izboru rezidentnog kustosa Vanje Babića. Tom se nizu početkom veljače pridružila i nova, četvrta izložba, nazvana Umjetnički život biljaka, s radovima još sedmero autorica i autora, povećavajući njihov broj na ukupno 35 izlagača koji su se s jednim, dva ili tri nova rada predstavili u sklopu ove izložbene tetralogije.

Slično prethodnim izdanjima, i četvrta izložba u nizu okuplja potvrđene klasike, ali i nadolazeća imena naše recentne umjetnosti. Lijevi dio galerije pripao je tako jednom od pionira našega konceptualnog i videoarta, Daliboru Martinisu, koji je svoju biljku iz naziva izložbe pronašao na zagrebačkom Krešimirovu trgu. U tamošnjem parku već dugo (po)stoji drvo ginko, koje je Martinis snimao u različita doba godine i potom te materijale pretvorio u liričan kraći video koji tu impozantnu biljku/stablo pokazuje u bogatstvu njegovih sezonskih mijena – u toplim dijelovima godine ono je zeleno i raskošno, potom slijedi sušenje i opadanje lišća, da bi finale stiglo sa snježnom bjelinom zimskih dana.

Bolji poznavatelji scene sjetit će se tog rada sa spektakularne Martinisove izložbe, održane prije pet godina u Umjetničkom paviljonu, kada je polemičnim pitanjima problematizirao životnu i umjetničku okolinu i autoreferencijalno ironizirao značenje vlastitog doprinosa u njoj. Iz plodna Martinisova opusa nije lako izdvojiti bilo koji rad jer su oni redovito višedimenzionalni i bogati skrivenim značenjima, no ovaj se njegov sofisticirani videouradak i dimenzijama i trajanjem skladno uklopio, kako u koncept tako i u prostor izložbe.

Suprotni, desni dio galerije Kranjčar osvojio je pak još jedan prekaljeni multimedijalni artist – Željko Kipke predstavlja se instalacijom Botanički dnevnik, koji su upućeniji pratitelji također dobrim dijelom mogli vidjeti na nedavnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti. No sada je instalacija upotpunjena filmom, nastalim tijekom umjetnikovih šetnji zagrebačkim Botaničkim vrtom, kao dijelom njegove postoperativne rehabilitacije, prije nekoliko godina. Snimajući za proljetnih i ljetnih dana različita polja, biljke ili ptice u prostoru koji ima znanstvenu, ali i rekreacijsku funkciju, Kipke u prepoznatljivo manirističkom stilu kombinira zanimljive kadrove životvornosti vegetacije, ali i propadanja urbanog okoliša specifične zelene oaze u središtu grada, nadopunjujući sliku izgovorenim asocijativnim tekstovima u kojima propituje odnos prema strategijama pisaca ili filmaša (Borges, Kiš, Sebald, Cortazar, Antonioni, Resnais), u kojima prepoznaje umjetničke srodnike. Uz monitor na kojem se prikazuje film ide i niz prema posebnoj shemi postavljenih slika, ispunjenih neobičnim figurama i formama, kojima Kipke prezentira dodatnu, nadrealnu dimenziju njegovih višemjesečnih šetanja po „vrtu sa stazama koje se račvaju“.

Tajni život biljaka

Na središnjem zidu galerije, između radova suvremenaških doajena, smjestio se pak rad No Air, No Sun, No Water Ane Belošević, autorice u najboljim godinama koja je u dosadašnjim izlagačkim nastupima pokazala priličnu tematsku i izvedbenu raznolikost, što je vjerojatno i zbunjivalo našu često inertnu i iznenađenjima nesklonu likovnu kritiku. Dosad predstavljana instalacijama različitih dimenzija, umjetnica se ovaj put koristi klasičnijim medijem zidnog reljefa, koji uobičajeno zamišljano zeleno, puteno, lisnato bogatstvo pretvara u srebrnosivo, žičano, oštro naličje svijeta u koji bi se „tajni život biljaka“ mogao, u nekoj (ne)očekivanoj distopiji, pretvoriti. Kako bi se umjetnica uskoro trebala zagrebačkoj publici predstaviti i samostalnom izložbom, strpljivo rađen reljef svojevrsni je uvod budućem nastupu, a ovdje na neki način uspješno sublimira i relaksira energije i tenzije i ostalih izložbenih segmenata.

Riječki umjetnik Igor Eškinja također se u dosadašnjoj karijeri koristio različitim medijima, a ovaj put izrazio se printovima kojima postiže izražajnost zidnih tapeta, u radu pod naslovom Sanjaju li biljke sutrašnjicu, kojim se predstavio i u sklopu umjetničkih intervencija unutar manifestacije Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020. Uzorke biljaka koje su izrastale u napuštenim industrijskim pogonima pretvara u dizajnirane modele, dajući tom svojevrsnom korovu, koji se uvijek doživljava kao štetno onečišćenje, stiliziranu, privlačnu dimenziju likovnog znaka, koji može postati i tražena roba u trgovinama za ukrašavanje interijera. Radovi koje je osmislio u suradnji s riječkim biolozima tako su i Eškinjina smislena subverzija, gdje se uobičajeno štetni biljni organizmi pretvaraju u motive privlačne i za stiliziranu igru (ne)prepoznavanja u elitnim prostorima galerija i muzeja.

U pripremi rada Absens zagrebački multimedijalni autor Igor Juran prihvatio se pak složene operacije, koja je spojila drevna vremena od prije nekoliko milijuna godina, kada je na obroncima Medvednice rasla palma koje su fosilni ostaci nađeni mnogo stoljeća kasnije, a nestala je u ledenom dobu, sa svojevrsnim land-artističkim pokušajem da na istom mjestu posadi sličnu biljku. Akciju/intervenciju u prirodi umjetnik je fotografirao te popratio pisanim komentarima i objašnjenjima, koje sada izlaže kao artistički dokument nastojanja da ljudska intervencija popravi ono što je priroda, u vjekovnim klimatskim promjenama, sama odbacila. Palme su tako davno otplovile sa Zagrebačke gore, a umjetnikov je pokušaj svojevrsna borba osamljenoga Davida protiv klimatskog Golijata, no i zanimljivo propitivanje mogućih posljedica ljudskog redizajniranja prirodnih procesa, što u nekom mračnom raspletu može donijeti više štete nego koristi.

Biljke kao nadahnuće

Damir Babić bio je slikar koji je na zagrebačkoj Akademiji diplomirao u klasi Đure Sedera, no u likovni je život potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća također krenuo kroz instalacije, fotografije i objekte izrađene u različitim materijalima. Poslije se vratio slikarstvu pa je iza njega ostao zanimljiv opus s motivima iz prirode, krajolicima, morskim pejzažima, slikanim na način koji je kritika opisivala kao rubno polje predmetnog i metafizičkog pristupa. Kolorit je s vremenom suspregnuo gotovo do monokromnosti, a ti su postupci vidljivi i na slici pod naslovom Sve je kako treba biti, koja šumu pokazuje u sivkasto-plavičastim tonovima, naglašene melankolične atmosfere. Na neki način slika Damira Babića, postavljena uza sam ulaz u galeriju, čini komplementarni, uravnoteženi par s reljefnom kompozicijom Ane Belošević, što još jednom potvrđuje dobro promišljen izbor i postav radova izbornika Vanje Babića.

A kakvo nadahnuće biljke mogu biti našim novim likovnim generacijama, pokazuje pak rad najmlađe članice izabrane sedmorke Ele Štefanac, koja je završila riječku Akademiju primjenjenih umjetnosti. Njezin rad Autopsija crvenog maka nastao je prešanjem divljih makova, koje je umjetnica stavljala između prozirnih folija. Kad pritisak, bez ikakvih dodatnih intervencija, odradi svoje, nastaju od cvjetnih sokova formirane začudne organično-florealne forme, koje autorica uokviruje u dijapozitive i potom projicira na zidu, ovaj put u izdvojenom prostoru s desne strane galerije.

Nova, četvrta etapa izložbenog projekta galerije Kranjčar pokazuje dakle kakav se „biljni život“ odvija u mislima, atelijerima i radovima naših likovnih umjetnika, od onih najiskusnijih, iza kojih je već višedesetljetno iskustvo izlaganja, do onih najmlađih, koji tek traže svoje mjesto pod našim sve skromnijim galerijskim suncem (a bez sjaja i topline onoga nebeskog nema budućnosti ni biljkama). Uspješan izložbeni kvartet trebao bi biti zaključen i izdavanjem kataloga, odnosno knjige koja bi objedinila sve etape projekta, kako bi umjesto tek nepouzdanih sjećanja ostao i pisani trag o aktivnom djelovanju borbene galerije Kranjčar u teškoj godini obilježenoj pandemijom i potresima.