U potrazi za Ivanom Lukačićem

Ivan Lukačić (Šibenik, oko 1585–Split, 20. rujna 1648) istaknuta je figura hrvatskoga glazbenog baroka, a njegova jedina poznata i u jednom primjerku sačuvana zbirka Sacrae cantiones singulis, binis, ternis, quaternis, quinisque vocibus concinendae (Venetiis: Gardano, 1620) smatra se vrhunskim djelom starije hrvatske glazbene baštine. Prošle godine obilježena je 400. godišnjica tiska Lukačićeve zbirke moteta, a vrhunac raznih nastojanja bio je međunarodni muzikološko-umjetnički znanstveni skup Ivan Lukačić, kapelnik splitske stolnice, što su ga od 12. do 14. studenog organizirali Katoličko-bogoslovni fakultet i Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu. Bila je to prigoda da se predoči i procijeni dosad učinjeno na afirmaciji Lukačićeve glazbe, da se utvrde nove smjernice u znanstvenim i umjetničkim istraživanjima.

Zagrebački ansambl Projekt Lazarus izveo je u više navrata cijelu zbirku Sacrae cantiones  / Snimio MIRKO CVJETKO

Bogatstvo hrvatske renesansne i barokne glazbe

Godine 1935. Dragan Plamenac u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu pripremio je koncert naslovljen Iz hrvatske muzičke prošlosti. Svjetovna i duhovna djela iz 16. i 17. stoljeća, na kojemu su prvi put bila izvedena djela Andrije Patricija, Julija Skjavetića, Tomasa Cecchinija, Vinka Jelića, Ivana Lukačića. Tada se odjednom pokazalo neslućeno bogatstvo hrvatske renesansne i barokne glazbe. Plamenca se osobito dojmila zbirka Sacrae cantiones. Unikatni primjerak Lukačićeve zbirke pronašao je u Berlinu, u staroj Pruskoj državnoj knjižnici. Dalja fortuna te tiskovine dobro je poznata: tijekom Drugoga svjetskog rata opljačkana je Plamenčeva privatna biblioteka, a on, prebjegavši u Ameriku, nekoliko desetljeća poslije, „među starim papirima“, otkriva vlastite rukopisne prijepise Lukačićevih Sacrae cantiones te ih predaje Josipu Andreisu, koji pak na temelju tog materijala objavljuje izdanje Ivan Lukačić: Šesnaest moteta (1970). Naposljetku, 1983. imao sam sreću ponovno otkriti Lukačićevu unikatno sačuvanu zbirku (dakle, onaj isti berlinski primjerak) u krakovskoj Jagielloñskoj biblioteci, nakon čega je uslijedilo kritičko izdanje cjelovite zbirke u Padovi (1986). Muzički informativni centar (MIC) objavio je 1998. pretisak originala, 2000. godine snimljen je na mnogim lokacijama u Hrvatskoj i Europi dokumentarni film U potrazi za Lukačićem (redatelj Davor Šarić; scenaristi Ivan Vidić i E. Stipčević), a MIC je 2007. obavio moju monografiju o Lukačiću. Ugledni padovanski nakladnik Centro Studi Antoniani već je odavno rasprodao kompletnu nakladu i upravo je u pripremi drugo izdanje, koje mi pomaže pripremiti moj vrijedni bivši student Tomislav Bužić, sada naslovni predavač na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji.

Venecija – izvorište inspiracija

Malo je poznato podataka iz životopisa Lukačićeva. Nije poznat točan datum njegova rođenja, znamo tek da je u Šibeniku kršten imenom Marko 1587, da je 1597. primljen u red franjevaca konventualaca u šibenskom samostanu sv. Frane te da je dobio redovničko ime Ivan. Mora da je u mladenačkoj dobi pokazivao izrazite nadarenosti, jer je 1600, samo tri godine nakon zaređenja i u dobi od petnaestak godina, poslan u Italiju na studije.

Sacrae cantiones objavljene su u pet sveščića (Cantus, Altus, Tenor, Bassus, Organum) i svi su sačuvani

Lukačićev dugogodišnji boravak u Italiji nedostatno je istražen, pretpostavlja se da je opću teološku i specifičnu glazbenu naobrazbu mogao stjecati u Veneciji, Padovi, Loretu ili Rimu, u gradovima u kojima su se Hrvati u to doba najčešće školovali. Godine 1612. u dokumentima se spominje kao baccalaureus, a 1615. u Rimu prihvaća titulu magister musices. Dana 30. rujna 1614, na blagdan sv. Jeronima, u istoimenoj hrvatskoj crkvi u Rimu, Lukačić je kao M(aes)tro di Cappella bio plaćen „za glazbu prigodom proslave sv. Jeronima“. I to bi bilo sve što pouzdano znamo o Lukačićevu boravku u Italiji!

Zahvaljujući maru crkvenoga povjesničara fra Ljudevita Maračića, koji je sustavno istražio i objavio arhivsku dokumentaciju nekoć Dalmatinske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, danas nam je jasno da je Lukačić tijekom studija u Italiji zadržao kontakte s domaćim fratrima, redovito je sudjelovao na sastancima (kapitulima) matične provincije, a njegov povratak u domovinu bio je pažljivo pripreman. Čini se sigurnim da izvorište Lukačićevih glazbenih inspiracija valja tražiti u Veneciji, i to možda ponajprije u krugu franjevačkih glazbenika, među kojima je jedan od poznatijih bio Giacomo Finetti. Naposljetku, Lukačić se u domovinu vratio 1618, najprije u rodni grad, a od 1620. postaje kapelnikom stolne crkve i gvardijanom franjevačkoga samostana na Obali u Splitu.

Na naslovnici je zapisano da zbirku „na svijetlo izdaje“ spomenuti Lukačićev redovnički subrat Finetti, skladatelj, „maestro di cappella“ u mletačkoj crkvi Santa Maria dei Frari. Po njegovu nagovoru, Lukačić je skupio neke od svojih prije nastalih skladbi te ih je potom – kako čitamo u tekstu posvete – predao, Lukačiću nadređenu, splitskom nadbiskupu Sforzi Ponzoniju. Moteti iz Sacrae cantiones, njih sveukupno 27, premda su po svoj prilici nastajali tijekom Lukačićevih višegodišnjih talijanskih studija i za razne liturgijske i paraliturgijske prigode, bili su ipak ponajprije namijenjeni hrvatskoj publici, očekivanju domaćih svećeničkih krugova i poglavara.

Zamjetan je utjecaj ranobarokne ekspresivnosti venecijanske liturgijske glazbe, a stanovitu suzdržanost u izričaju moguće je dovesti u svezu s franjevačkim sjevernotalijanskim majstorima. Za razliku od venecijanskoga instrumentalnog šarenila zvuka, Lukačić i njegovi suvremenici koji su djelovali na hrvatskoj obali (Tomaso Cecchini, Gabriello Puliti, Damjan Nembri…) bili su ograničeni domaćim izvedbenim mogućnostima, a njihove su crkvene skladbe uglavnom bile namijenjene vokalnim solistima ili manjim ansamblima, uz pratnju orgulja, čembala ili još kojega drugog continuo glazbala. Tako se početkom 17. stoljeća razvila svojevrsna sinteza glazbenih stilova stare kasnorenesansne škole i nove ranobarokne. A ako je doista, kako nas uvjeravaju onodobni teoretičari, jedna od bitnih odrednica ranoga baroka stilski partikularizam, tada valja priznati da Sacrae cantiones Ivana Lukačića donose vrijedan prilog suvremenim nastojanjima.

Privlačno i mlađim glazbenicima

Posebno raduje činjenica što u posljednje vrijeme Lukačićeva glazba kao da sve više privlači mlađi naraštaj glazbenika. Prošle godine dirigent Tomislav Fačini i Zbor HRT-a izvodili su na nekoliko koncerata glazbu Lukačićevu i njegovih suvremenika hrvatskoga baroka, snimljen je i vrlo uspješan CD s glazbom Tomasa Cecchinija (naslovljen Nebo i zemlja, aludirajući na skladateljev duhovni i svjetovni opus). Zagrebački ansambl Projekt Lazarus seriozno se pozabavio zbirkom Lukačićevih moteta, u jesen 2020. izveli su u više navrata cijelu zbirku Sacrae cantiones u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu (Brežice, Zagreb, Krašić i Lučko). Koncerti toga vokalnog komornog ansambla (uz basso continuo na orguljama ili čembalu) usredotočeni su na promicanje hrvatske barokne glazbene baštine. Riječ je o mladim glazbenicima, njihovo vrijeme tek dolazi!

Naposljetku, potrebno je istaknuti da smo nakon više godina dobili nosač zvuka na kojemu su mlada splitska dirigentica Sara Dodig Baučić i ansambl Musica Adriatica pružili novu, dosad možda ponajbolju snimku cjelovite Lukačićeve zbirke. Svi ti reproduktivni napori naših glazbenika zaslužuju pažnju.

Nepoznato o Lukačiću

Za kraj neka mi budu dopuštena neka dosad nepostavljena pitanja… Na naslovnici Sacrae cantiones nije istaknut broj opusa. Takav primjer neisticanja opusa u ono doba nije posve osamljen, ali je ipak neuobičajen. Nameću se pitanja: je li ta zbirka prvo i jedino tiskano Lukačićevo djelo? I kako to da nakon što je objavio Sacrae cantiones i preuzeo dužnost kapelnika splitske stolnice nije objavio niti jednu novu skladbu? Dužnost kapelnika, naime, podrazumijevala je brigu o glazbenom repertoaru, kao i znatan skladateljski angažman. Je li moguće da Lukačić, dočekan u Splitu nakon višegodišnjih pregovora i s tolikim počastima nakon dugotrajnih talijanskih studija, ništa nije skladao nakon 1620. godine?

 Znamo da je Lukačiću nakon 1620. ponovno objavljeno nekoliko moteta, preuzetih iz Sacrae cantiones. Sa sveukupno šest skladbi zastupljen je u svojedobno vrlo popularnim antologijama Johanna Reiningera Deliciae sacrae musicae (Ingolstadt, 1626) i Johanna Donfrida Promptuarium musicum (Strasbourg, 1627). Sudjelovanjem u tim skupnim zbirkama Lukačić kao da je dodatno potvrdio svoj europski ugled. Moteti iz zbirke Sacrae cantiones čini se da su bili prihvaćeni i izvođeni ne samo u lokalnim razmjerima i u Veneciji, nego i u glazbenim kapelama njemačkoga govornog područja. Tako bismo barem htjeli vjerovati!

Da bismo dokazali da je Lukačićeva glazba doista bila izvođena u sjevernoeuropskim crkvama, valjalo bi proučiti kataloge tiskara, njihovu prodaju, distribuciju. Nedvojbeno je da bi temeljitiji studij diseminacije baroknih tiskovina iznio na svjetlo dana još koje nepoznato djelo hrvatskih majstora, pa tako možda i neku drugu, neslućenu zbirku Lukačićevu, tiskanu ili rukopisnu… Treba znati da su muzikalije 16. i 17. stoljeća najčešće bile tiskane u odvojenim svescima, svaki glas posebno. Tako su Sacrae cantiones bile objavljene u pet sveščića (Cantus, Altus, Tenor, Bassus, Organum) i svi su, srećom, sačuvani. Iz poznata nam fundusa renesansnih i baroknih hrvatskih skladatelja više je nesačuvanih ili djelomice sačuvanih tiskovina negoli cjelovitih! Valja rukave ostaviti zasukanima…Uostalom, s istraživanjima smo uvijek na nekom novom početku.