U novom ruhu

Premijera opere Pietra Mascagnija Cavalleria rusticana, pod dirigentskim vodstvom maestra Paola Bressana i u režiji Dražena Siriščevića, osvanula je na riječkoj pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca, u posve novom i dosad neviđenu ruhu, prilagođenu korona-uvjetima.

Stasom i glasom scenu je osvojila Kristina Kolar
kao Santuzza, Domagoj Dorotić kao Turiddu / Snimio DraŽen ŠokČeviĆ

Pietro Mascagni publici je poznat upravo po toj jednočinki, sicilijanskoj seljačkoj tragediji, zasnovanoj na istoimenoj realističnoj Verginoj noveli, koja se odlikuje sjajnom melodijskom invencijom, iznimnim osjećajem za kontraste i uporabom orkestra u oblikovanju posebnih ugođaja. Sažeta dramska radnja, u kojoj muž ubija ženina ljubavnika, glazbeno je napisana u širokoj gradaciji, s posebno obilježenim karakterima protagonista. U ovoj je operi tada, na talijanskoj sceni, prvi put otkriveno kakvi su to duboki, jedinstveni nagoni čovjeka sa sela, oslikani bogatom glazbenom partiturom zanimljivih harmonijskih efekata koji pridonose izražajnosti radnje i emociji solista. Nakon opere Cavalleria rusticana Mascagni je napisao još niz opera, ali nijedna od njih glazbeno nije nadmašila njegova prvijenca, kojemu je i veliki Verdi odavao priznanje. Mascagni je glazbom te opere donio sunce juga Sicilije pod kojim su ljudske strasti isplivale na površinu kroz kolorističku, belkantističku raspjevanost podcrtanu naturalizmom teksta.

Već od prvoga takta ove izvedbe, glazba je ta koja je osvojila publiku. Orkestar u pozadini scene, pod emotivnim i čistim vodstvom maestra Bressana, suptilno je donosio tečnu južnjačku melodiku u kontrastima s temperamentnim trenucima uzburkanih osjećaja protagonista, a u toj orkestralnoj izvedbi na pozornici su poput tamnih silueta, bez riječi, stajali članovi zbora i solisti. S prvim taktovima Santuzzine arije pozornica je ostala poprište zbivanja samo za soliste, dok su zborske dionice dopirale do gledališta iz zborske dvorane, koja je bila ozvučena. Prednji dio pozornice podignut je u obliku križa na kojem se odvijala priča, a u pozadini, iza orkestra, slike videa ocrtavale su prostor u kojemu su se izmjenjivale ljubav, nježnost, očaj, zavođenje, ljubomora, mržnja, osveta i krvavi, tragični kraj. U cijelu tu sliku sjajno je ukomponirano svjetlo, koje je na trenutke toplo žuto, da bi se igrom na sceni pretopilo u hladno plavkastobijelo.

Solisti su bili posve emotivno uvučeni u dramatsku radnju, svakim pokretom i izrazom lica. Lolu je utjelovila izvrsna Emilija Rukavina, čistim zapjevima i zavodljivom koketnošću, Alfio je u liku Roberta Kolara dobio sirova i gruba kočijaša koji ne prašta nevjeru nego je ispire krvlju protivnika, a njegov topli bariton dobio je u ovoj ulozi snagu ispunjenu povrijeđenim bijesom i izražajnu glumačku ekspresiju. Mamu Luciju pjevala je Ivanica Vunić, sjajno glumeći hladnu i suzdržanu ženu koja se na kraju ipak emotivno raspada, no glasovno joj još treba snage u melodijskom izrazu. Domagoj Dorotić kao Turiddu bio je raspjevan, s krasnim dramatskim glasovnim rasponom kojemu je nedostajalo malo više glumačke uživljenosti, ali je publiku očarao napitnicom pri kraju opere i njegovim oproštajem s majkom. No scenom je i stasom i glasom u cijeloj izvedbi plijenila Kristina Kolar kao Santuzza. Već u prvoj ariji postigla je nenadmašnu dramatičnost, a posebno je bilo uzbudljivo slušati njezin veliki duet s Turridduom. Njezini nježni zapjevi, lakoća melodioznog izraza, savršeno izrađena dinamika i besprijekorno čiste snažne visine, uz glumački izražajno lice, stvarali su veličanstveni doživljaj njezina lika na sceni, izvlačeći iz publike uzvike zadovoljstva.

 „Bila je to glazbena drama u kojoj nitko ne ostaje pošteđen, niti oslobođen krivnje. Vidi li tko tu izlaz? Pronađite ga vi, svojim dolaskom u kazalište, u koje nikada i ni pod koju cijenu nemojte prestati vjerovati“, kaže redatelj opere Dražen Siriščević.