Tužna priča o samoći

„Slabašnu djecu radost rađa“ kaže Cesarić u pjesmi O sati sumnje, sati bola, odnosno tvrdi da su pjesme, priče, drame nadahnute tugom, boli ili očajem uzbudljivije od onih potaknutih radošću ili veseljem. Među zbivanjima koja obilježavaju civilizaciju (i kulturu) Zapadne Europe visoko na skali ushita nalazi se Božić (čak i među inovjercima): onaj tko nije veseo ili nije uključen u raspojasano raspoloženje u doba adventa nisko kotira na društvenoj ljestvici. U ozračju opće blagdanske pomame pojedinac se osjeća krivcem ukoliko ne uspijeva ući u zadane okvire i njegova vlastita drukčija situacija postaje mu tegobom.

Euforija Božića na površinu izvlači Bruninu (Franjo Dijak) osamljenost i žalost / Snimio Hrvoje Zalukar

To je otprilike stanje u kojem se nalazi Bruno, čovjek koji živi sam i osim kontakata s majkom nema drugih trajnih društvenih odnosa: veze sa ženama u mirovanju su, kolegama s posla nezanimljiv je, čak mu je i mačka odlutala. Euforija Božića na površinu izvlači njegovu osamljenost i žalost, osjećaj izoliranosti i bespomoćnosti. Je li Bruno svega toga svjestan i inače, u „normalne“ dane/noći, teško je reći, jer ga gledamo baš u toj posebnoj i jedinstvenoj stille Nacht. Drama britanskog dramatičara, redatelja i glumca Stevena Berkoffa (1937) Harry’s Christmas za potrebe predstave u Studiju Exit (Zagreb, Gundulićeva 37, 21. prosinca 2020) Teatra Exit nazvana je (znakovito) Tiha noć (prijevod Filip Krenus), a postavljena je u režiji Matka Raguža i izvedbi Franje Dijaka (Bruno). To je četvrta Berkoffova drama na hrvatskoj sceni (u Teatru Exit izvedene su Dekadencija 1994. i Istok 2000, a 2006. je u suradnji Dramskoga kazališta Gavella i Kazališta Virovitica postavljena Kvetch).

Imam dojam da zbog teme i atmosfere nije mogao biti izabran strašniji trenutak od sadašnjeg za postavljanje ove monodrame. Iz zdravstvenih razloga ljudima su zabranjena slavljenička druženja, poljubac je zločin, „cinkanje“ se smatra hvale vrijednim ponašanjem, a samoća (izolacija) neočekivano postaje imperativom. Iako je priča o osamljenom Bruni (Harryju) nastala u drukčijim okolnostima od današnjih, činjenica da su, uvjetno govoreći, neprilagođene i time izolirane osobe postale česta pojava nenadano otvara pogled prema nekoj opakoj budućnosti. Takvi ljudi nisu uvijek krivci za svoju otuđenost – neke su se životne silnice neočekivano posložile i odvele ga (nju) u neželjenu smjeru. Slušati kako se Bruno (Dijak) u stanu nakrcanu bocama pića (Raguž) odlučuje uzvratiti poziv ljudima koji su mu nevažni, ali od kojih u svojoj užasnoj samoći pokušava iskamčiti mrvicu ljubaznosti, djeluje doista potresno. Budući da su ti pozivi neuspješni, on se za utjehu sve intenzivnije laća pića i … tableta.

Tužna priča o samoći koja izranja na površinu u situaciji nametnuta veselja osvještava društvenu laž u kojoj živimo većinu vremena i zbog koje ne čujemo ili odbijamo čuti poziv u pomoć. Usprkos aktualnoj temi i preciznom tekstu, u samoj izvedbi nedostajalo je vjerodostojnosti, čemu usprkos intenzivnom traganju ne uspijevam dokučiti razlog, pa se dvoumim između odveć izravna izričaja, manjkave mimičke uvjerljivosti ili vlastite neosjetljivosti na ponuđenu emocionalnu kemiju između mene i Brune?! Uglavnom, nisam osjetila ni empatiju ni simpatiju. A trebala sam, pretpostavljam, barem nešto od toga.