Superjunakinja u doba hladnog rata

Kad se dugo očekivan i zbog pandemije COVID-19 odgađan film Wonder Woman 1984 redateljice i suscenaristice Patty Jenkins potkraj prošle godine napokon pojavio u kinima, njegovo puštanje u distribuciju bila je svojevrsna demonstracija hrabrosti kompanije DC Films. Naime dok su drugi mogući blockbusteri ipak odgodili prikazivanje, u slučaju Wonder Woman 1984 zaključili su da je odgode bilo dovoljno. Posrijedi je, dakako, nastavak sjajnoga ostvarenja Wonder Woman Patty Jenkins iz 2017, djela koje je postavkama i izvedbom svakako unaprijedilo žanr superjunaka preuzetih iz stripa. Dok je prvijenac smješten na mitski otok Temiskira nastanjeno Amazonkama i u doba Prvoga svjetskoga rata, u slučaju nastavka vraća se na Temiskiru, ali sada u znatno novije vrijeme, godinu 1984, razdoblje korporativnoga kapitala i vrhunca naftnog biznisa, kao i posljednjih vrhunaca hladnoratovskoga sukoba SAD-a i Sovjetskoga Saveza.

Diana Prince (Gal Gadot) u naslovnoj ulozi / Izvor BLITZ Hrvatska

Kako je prvi film polučio velik kreativni i tržišni uspjeh, Wonder Woman 2 morao se nositi s izazovom da mu se kvalitetom približi ili ga čak nadmaši, bez ponavljanja ili pak transparentnosti. I premda je na samu početku prikazivanja novoga filma kritika Wonder Woman 2 ocijenila kao dašak svježine u tmurnoj i burnoj godini, vrlo su brzo postali razvidni nedostaci toga ipak kvalitetna filma, nedostaci koji se ponajviše tiču scenarističkoga predloška Jenkinsove, Geoffa Johnsa i Davea Callahama. U filmu trajanja 151 minutu, predložak mjestimice pati od odveć upadljivih arhetipskih postavki likova, dramaturških klišeja i praznoga hoda.

Ipak, početna je sekvencija iznimna. Na mitskoj Temiskiri mlada Diana (Lilly Aspell) sudjeluje na Olimpijskim igrama s odraslim Amazonkama, ali posluži se prijevarom pa je izbačena s obrazloženjem da je za uspjehe potrebno biti pošten. U 1984. godini odrasla Diana Prince (Gal Gadot) radi u washingtonskom institutu Smithsonian, kao superjunakinja obračunava se s kriminalcima, ali je pritom i osamljena. Drugi su važni likovi nova znanstvenica u institutu, nesigurna i sramežljiva Barbara Ann Minerva (Kristen Wiig), prijetvorni biznismen poznat po televizijskim nastupima Max Lord (Pedro Pascal), ali i pilot stradao na svršetku prvoga filma Steve Trevor (Chris Pine). Zaplet se vrti oko tajanstvenoga kamena želja, artefakta koji može ostvariti nečiju najveću želju, što pritom izaziva i neugodne nuspojave. Diana poželi da se Steve vrati, Minerva da postane poput Diane, Max Lord ukrade kamen i želi sam postati izvor želja ne bi li postao najmoćnijim na Zemlji. Ali superjunakinja postane ranjiva, znanstvenica se poslije preobrazi u antagonisticu imenom Cheetah, a biznismen potakne katastrofu svjetskih razmjera jer svima na Zemlji omogući ostvarenje jedne želje pa nastaje potpuni kaos i prijetnja globalnim uništenjem zbog uporabe nuklearnog oružja. Jedini je mogući spas da se svi odreknu svoje želje, što u završnici većina i učini, a potrebno je držati se i istine, jer ona oslobađa.

U takvim postavkama zanimljivo je da Jenkinsova spretno koordinira dramske elemente filma s akcijskima. Akcijsko dapače ne naglašava od početka, već fabulu domišljato razrađuje postupno. Takvom gradacijom postiže akceleraciju filmskih zbivanja, uspostavlja veze filmskoga jezika i strip-izvornika, ali ih i temeljito razrađuje, čini višeslojnima. No već navedeni propusti umanjuju učinkovitost filmske cjeline, čine uteg u kojem se vrline ipak ne mogu u potpunosti ostvariti.

Smješten u sredinu 1980-ih, film Wonder Woman 1984 mjestimice se namjerno doima poput ostvarenja nastala u tome desetljeću. Autoričin je postmodernizam kontekstualan, kao i sasvim izravan, na razini posvete, ali i ironije. Poslužit će se Jenkinsova uz pomoć evokativnoga rada snimatelja Matthewa Jenkinsa, produkcijskoga dizajna Aline Bonetto ili pak kostimografskih rješenja Lindy Hemming čak i samosvjesnim nizom klišeja osamdesetih – od frizura, odjeće, ponašanja, ali ih ne prenaglašava nego kontrapunktira, pa tako primjerice decentna odjeća Diane Prince postaje ono najbolje iz desetljeća. Ne pretjeruje se ni s uporabom glazbe 1980-ih, izbor se čak čini prigušenim i sasvim se spretno uklapa u originalnu glazbu Hansa Zimmera. Ako nam se čini da je umjerenost jedan od redateljskih postulata Patty Jenkins, to se svakako odnosi i na primjenu računalne grafike, koja ni u kojoj sceni ne postaje svrhom za sebe već je prožeta s dramaturgijom više nego tek zanimljiva filmskoga djela.

Tako računalna grafika povećava spektakularnost nekih sekvencija, poput potjere i obračuna na cesti u egipatskoj pustinji ili gotovo romantičnoga leta nevidljivim avionom Diane i Stevea, a i pomaže da se razumije kaotična završnica pred mogućim uništenjem svijeta. Jenkinsova se tako iznova pokazala uspješnom u redateljskim postupcima, ovoga puta ne i sasvim odličnom. Sposobna je nenametljivo naglasiti humanost i emotivnost Diane / Wonder Woman, pridodati ljudskost čak i Maxu Lordu, koji će odustati od uništenja da bi spasio zanemarenoga maloga sina, a svakako dati i dublju dimenziju odnosu Diane i Stevea, kao i postupnoj transformaciji Minerve – od znanstvenice do antagonistice.

Iako ne tako uspješan kao ostvarenje iz 2017. Wonder Woman 1984 dosljedna je spona s već najavljenim trećim filmom nedvojbeno važne adaptacije strip-izvornika.