Što sve može roman

Pozornost kritike i čitatelja u posljednje su vrijeme svojim knjigama privukli neki dosad sasvim nepoznati pisci, ili autori o kojima se ponešto znalo tek u njihovoj užoj sredini. Pažnju su, naravno, zaslužili u prvom redu vrijednošću djela, koja je kadšto na razini najbolje i literarno najintrigantnije umjetničke proze u tekućoj produkciji ili je blizu tome. Podsjetimo tek na to kakvo je iznenađenje bio roman Nadohvat mlade Osječanke Ene Katarine Haler, pa knjiga Splićanina Ante Zlatka Stolice Blizina svega u kojoj dominira kratka proza; nešto noviji primjer je opsežni roman Mladenka kostonoga Zadranina Želimira Periša (1975), koji je već dobio mnoštvo pohvala kritike. Za razliku od Halerove i Stolice, čije su knjige bile književni prvijenci, Periš je u literarnoj bibliografiji već zabilježio zbirku priča (Mučenice, 2013), dva romana (Mima i kvadratura duga, 2014, i Mima i vaše kćeri, 2015) te zbirku pjesama (X, 2016).

Izd. Oceanmore, Zagreb, 2020.

Radnja Mladenke kostonoge, trećeg Periševa romana – „ep o vještici Gili (…) kako ga uz gusle pjeva guslar Želimir Periš“ – zbiva se na prostoru Hercegovine, Velebita, Like, Svilaje, Bola na Braču, Ciste Provo, Zadra, otoka Silbe, Pazina i Beča. Vrijeme zbivanja je 19. stoljeće (s jednim ekskursom u 1756. godinu); no poglavlja nisu uzročno-posljedično povezana ni vremenski poredana, pa je na snazi načelo vremenskog i prostornog diskontinuiteta. Takvim se neočekivanim skokovima u budućnost ili vraćanjem u prošlost postižu u čitatelja s jedne strane efekti napeta iščekivanja, a s druge zadovoljstva razjašnjenjem nekog dotad nejasna događaja ili postupka lika.

Glavna junakinja romana, Gila, prognanica i izbjeglica, stalno u strahu i neprestano u bijegu, nekoliko se godina uspjela zadržati u selu podno Svilaje, gdje je njezina kuća postala seoska ljekarna: „Za načelnika je ona bila ljekarica, za druge travarka, češće vilenica – žena kojoj su same vile dale moć liječenja. I ne samo liječenja: kad baca čari, ona je vračara i čarobnica, kad čita sudbinu – gatalica, bahorica i proročica, a tko joj te moći spočitava i naziva ih bezbožnim, zvat će je irudicom, štrigom i na kraju, kao najteža od svih titula – višticom. Vištica Gila. Koliko je imala naziva, toliko je odrađivala i uloga.“ Periš kaže da je roman počeo pisati kao priču o praznovjerju, a onda mu je palo na um da bi se ta ista ljudska glupost mogla iskoristiti za dobrobit. Gila je postala superjunakinja, vračara i vještica koja naplaćuje svoje usluge koristeći se ljudskim praznovjerjem, ali im u prvom redu pomaže.

A kako bi trebalo razumjeti naslov romana Mladenka kostonoga? Prvu riječ u sintagmi posredno je objasnio sam autor rekavši u jednom intervjuu da na svoju knjigu „najradije gleda“ kao na ljubavni roman: „Ta suptilna linija ljubavi i tuge koja se neprepoznata provlači kroz sve glave, to mi je kičma Mladenke koja se nije udala“ (Gila se nikad nije udala, ali je u vezi sa seoskim učiteljem, osviještenim ilircem i gorljivim neprijateljem Habsburga, dobila sina). Izraz kostonoga jasna je aluzija na Babu Jagu i slavensku mitologiju (koštana noga najčešći je atribut Babe Jage) koja nam se otkriva u žestokoj replici koludrice Ozane Gili: „Vještica! Vi ste vještica! Znamo mi kako vas zovu. Gila kostonoga. Vještica s kokošjim nogama umjesto ljudskih. To je dokaz da šurujete s vragom.“

Guslar Želimir Periš, kojemu je autor posudio svoje ime i prezime i uveo ga u roman kao lik i kao jednog od naratora, preobrazio se u dvorsku ludu. Tako je stekao mogućnost da s porugom, parodirajući i karikaturalno govori o bitnim pitanjima – politici, moralu, dvorskim spletkama, identitetu, jeziku, progonstvu, siromaštvu, kleru, vlasti, korupciji, sudstvu, uvijek gledajući jednim okom na „daleku budućnost“, koja nas je stigla.

Prema autorovim riječima Mladenku kostonogu pisao je gotovo četiri godine. Već i obujam knjige – 445 stranica, a k tome su većeg formata od uobičajenog za beletristiku, pedesetak poglavlja, više od dvjesto likova – djeluje u tom smislu prilično uvjerljivo. Autor objašnjava da se pisanje otegnulo ne samo zato što je mnogo vremena posvetio istraživanju građe (da bi u romanu bio „posve vjeran i autentičan“) i što se pod pritiskom prikupljene građe i novih zamisli koje je ta građa pokrenula upustio u neizvjestan stilski i strukturni eksperiment nego i zbog nekih nepredvidivih okolnosti u privatnom životu.

Perišev je roman metafikcija, onaj tip postmoderne proze koji autoreferencijalnim iskazima sugerira vlastitu fikcionalnost i tekstualnost, istražuje odnos fikcije i zbilje, a gdjekad se poigrava i konvencijama žanrovske proze. Roman je integrirao i jedan dramski tekst, poeziju, rimovane deseterce iznad svakog numeriranog poglavlja, interaktivnu igru (priču labirint), a sadržava i niz fragmenata na lokalnim hrvatskim idiomima. I doista je impresivno s koliko je strpljenja, domišljatosti i spretnosti pisac funkcionalno posložio u novu, umjetničku cjelinu elemente mnoštva proznih žanrova – ljubavnog, povijesnog, kriminalističkog, avanturističkog, feljtonskog i erotskog romana, horora, trilera, pastorale, bajke, basme – s neumjetničkim žanrovima kao što su sudski zapisnici, svećeničke propovijedi, policijski izvještaji, enciklopedijski članci, recepti, glazbene kritike, etnološki zapisi.