Spinčićeva ulica i povratak DOREMIZE

Godine 2020. zbog pandemije opasnog virusa, potresa i drugih nedaća obruč se počeo stezati oko mnogih života, pa tako i oko mojega. Nastupilo je vrijeme sve reduciranijega kretanja, javni prijevoz još nekako radi, no zbog zabrinutosti i straha naših sinova za naše zdravlje uglavnom se njime ne vozim. Ostale su mi samo kraće šetnje po susjedstvu, mojem kvartu, a to je Trešnjevka. Nekoć sam u Glasu Trešnjevke imala i kolumnu Ulicama kružim (čim to izgovorim, sjetim se duhovitoga Voje Šiljka koji bi rekao: ne bih li se sreo), u kojoj sam upozoravala na nepravilnosti u javnim natpisima (npr. u istoj je ulici pisalo i Desinička i Desinićka, što piše i danas).

Nešto je od tih upozorenja uzeto u obzir pri novom postavljanju uličnih ploča (Slavetička je postala pravilna Slavetićka, no Mitrovačka, prema Sr. Mitrovici, potire sva pravila o tvorbi riječi jer pravilno može biti samo Mitrovička). Ipak, mnogo toga i dalje prolazi ispod šlampava i manjkava radara onih koji bi trebali voditi brigu ne samo o davanju imena nekoj ulici ili trgu nego i o provedbi te odluke. Kako je kod nas sve više-manje neuredno i nedosljedno, zašto bi u jednoj branši bilo bolje nego u drugima?!

Vjekoslav Spinčić (1848–1933)

Kako rekoh, izbjegavanjem javnoga prometa ostale su mi šetnje po kvartu (Trešnjevka), pa će tako nastati niz kratkih „putopisa“ iz četvrti koja me okružuje. Dakako, ni za temama „pravih“ putopisa ne treba ići daleko, jer je prolaženje „lirskoga subjekta“ kroz vrijeme i prostor okosnica svakoga putopisa. 

Spinčićevu ulicu spomenula sam u svojoj kolumni u Vijencu pišući o karmeladi (pekmezu što ga spravljaju karmelićanke iz Brezovice; uredništvu sam poslala slike tih zgodnih teglica, ali ih, neznano zašto, nisu objavili, pa ih niste mogli vidjeti) i o duhovitu nazivu jedne tvrtke na broju 27, DOREMIZA. Natpis sam gledala svaki dan jer tom ulicom idem  prema tramvajskoj stanici na Remizi ili se s mrežom na svakom prstu vraćam iz grada. Prolazeći tom ulicom, bilo mi je drago što se netko sjetio nečega duhovitog baš u blizini Remize, što ga je asociralo i na početak glazbene ljestvice, do, re, mi. Zadovoljno sam gledala u taj natpis, zahvalna vlasniku što ga se sjetio i postavio. Dok je ondje još stajao, jer i to će se mijenjati.   

Drago mi je što su se i u Zagrebu konačno dosjetili onomu što drugi gradovi već odavno imaju (da piše po komu je ulica dobila ime). Druga je stvar kako to piše, pravopis je Hrvatima kamen stalna spoticanja. A moglo bi se raspravljati i o podacima koji su na tim pločama istaknuti kao presudni za davanje imena ulici ili trgu. Za Spinčićevu ulicu piše da je tako nazvana po Vjekoslavu Spinčiću, svećeniku i političaru (gdje je djelovao nikomu očito nije bilo važno jer to ne piše). Rođen je u Spinčićima kod Kastva 25. listopada 1848. Komisija za imenovanje ulica i trgova smatrala je da je svećeničko zvanje Vjekoslava Spinčića presudno za davanje imena toj ulici, zato to i stoji na prvom mjestu. A Hrvatska enciklopedija, na primjer, njegovo svećeništvo uopće ne spominje, no zato spominje ono po čemu je Spinčić doista zaslužan, a to je njegovo prosvjetno i prosvjetiteljsko djelovanje.

Studirao je teologiju u Gorici i Trstu, zaređen je 1872, no nakon toga studirao je povijest i zemljopis u Pragu i Beču, pa je kao profesor proveo dobar dio života na Učiteljskoj školi u Kopru te školski nadzornik u Kopru i Voloskom. Uz Matka Mandića (njegova je ulica okomita na Spinčićevu; i njemu piše samo svećenik, političar, ni kakav ni gdje) i Matka Laginju, Spinčić čini trolist zaslužnih istarskih prosvjetitelja i preporoditelja. Zbog svojega hrvatskog djelovanja, opirući se talijanskim političkim presezanjima, Spinčić je bio 1892. otpušten iz učiteljske škole jer je na Gospodarskoj izložbi u Zagrebu (ne kao svećenik s oltara) izjavio da Istra pripada Hrvatskoj.

Kao dugovječni predsjednik Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru borio se za otvaranje što više  hrvatskih škola, kako bi se i tako širila nacionalna svijest među hrvatskim življem u Istri. Protiv talijanizacije borio se i politički, pa je tako s Matkom Mandićem odbio priznati sporazum o miru u Istri koji su sklopile Hrvatsko-slovenska narodna stranka i Talijanska liberalna stranka (1908). Nakon toga se, razočaran, povukao iz politike. Umro je na Sušaku 27. svibnja 1933. godine.

Dakle, u ulici hrabroga Vjekoslava Spinčića dogodilo se nešto što bi mu bilo zacijelo vrlo drago. Naime, kako sam sa žaljenjem u navedenom Vijencu napisala, duhovita DOREMIZA jednoga je dana nestala i pojavio se novi natpis za prijašnju djelatnost, Floyd Room. Zaključila sam da je simpatična DOREMIZA zamijenjena nečim bezličnim, naravno engleskim, kakvim kod nas vrve mnogi javni natpisi, usprkos odredbi da se tvrtke trebaju zvati hrvatskim imenima (uz poneku latinsku natruhu). Kako se i Trgovački sud i naše tvrtke toga drže, ne treba tražiti svijećom, prije će biti da bi se svijećom trebale tražiti one tvrtke koje se toga propisa drže. Naravno, ne mislim da bi se Spinčiću svidjelo preimenovanje DOREMIZE u Floyd Room, no priči tu još nije kraj. 

Jednoga dana (kao i svakoga) prolazila sam kroz tu ulicu prema tramvajskom okretištu na Remizi kadli mi ususret trči čovjek govoreći: „Profesorice, netko me upozorio na vaš članak u Vijencu u kojem pišete o mojoj DOREMIZI, pa sam odlučio DOREMIZU vratiti na staro mjesto.“ Dakle, ni moje pisanje u Vijencu nije utaman, bez ikakva odjeka. Ipak sam najprije  pričekala da DOREMIZA, sada je to kreativni studio za razne ideje, koji već i svojim imenom upućuje na kreativnost, osvane na starom mjestu, pa kad se to dogodilo, nasmiješim joj se svaki put kad kraj nje prođem. Eppur si muove!