Slatke tajne karnevalske

Splićanima je uz Sudamju karneval bio najveća fešta, najdemokratskija zabava svih slojeva: bogatih i siromašnih, učenih i nepismenih, mladih i starih, lijepih i grubih. Nažalost nekadašnja spontana karnevalska ludovanja starih Splićana danas su neponovljiva. Nema više onih erotskih i kulinarskih pobuda koje su ga nekoć poticale. Karneval je izgubio svoje mistično i psihoterapeutsko značenje. On više ne znači raspojasano pražnjenje intimnih nagona suzbijanih vjerskom i društvenom stegom. Nema više magijskih motiva koji su ga nekoć poticali i dovodili do vrhunca na pokladni utorak. Karneval je danas demistificiran i prije svega ambijentalno-turistička atrakcija ili slikoviti odbljesak folklornog nasljeđa. Danas je ta najveća pučka fešta samo poluzaboravljena uspomena.

Izd. Logos, Split, 1984.

Teško je reći tko se više radovao pokladnim ludovanjima: djeca, muškarci ili žene. Bila je to prigoda da se i Splićanke švogaju, dadu oduška sputanim nagonima južnjačkog temperamenta. Obično su one ljepših i izazovnijih oblina skakutale ulicama u trikou ili baletnim suknjicama. One druge radije su se prekrivale raskošnim krinolinama, tabarima, dominima. Siromašne su voljele igrati uloge dama i kontesa. Razočarane u ljubavi pretvarale se u zavodljive Ciganke, Japanke, Španjolke, crnkinje. Rado su navlačile frakove, smokinge i časničke odore. Pritom su morale paziti da im pod pritiskom napetih stražnjica ne popuste šavovi hlača... Malo koja ženska maškara izlazila je na ulicu bez pratnje. Sigurnije je bilo pojaviti se u skupini ili u paru. Za svaki slučaj, nosile bi u ruci elegantni štap, kišobran ili suncobran, ali i manje elegantan batipan ili lazanjur da bi se obranile. Poznato je da su prije svega uživale u verbalnom peckanju šefova, profesora i drugih znanaca. U ona vremena u Splitu je svatko poznavao svakoga. Dobacivale su pikanterije koje bez krinke nikad ne bi izgovorile. Neke su opet nestrpljivo očekivale karnevalske dane da bi se očitovale, odnosno iskazale dotad skrivane simpatije prema nekom odabraniku.

Koliko je samo bilo sentimentalnih drama i komedija u tim splitskim pokladnim ludovanjima! Sjetimo se samo operete Male Floramye. Pod zaštitom krinke i kostima bujali su ili se rasplinjavali djevojački snovi i nadanja. Svaka maškerata krila je barem po jednu anegdotu, da ne kažem novelu ili pripovijetku. Kad bi se nad Rivom spustio mrak i upalila svjetla, maškare su postajale raspojasanije. Promatrači također. Znojne i umorne ženske maškare pomalo su se vraćale kućama, ali uvijek zaobilaznim putem. Bila je to mjera opreza da im eventualni progonitelji ne bi otkrili identitet. Istina, pričalo se – a što se sve po Splitu nije pričalo – da su neke od njih u bunilu karnevalskih noći darivale i više od varava osmijeha ili poljupca... Nažalost, kiša, studen ili bura često bi pokvarile veselo raspoloženje pokladnih večeri. Poneka tanko odjevena maškara, promočena i propuhana, platila bi nestašluke ozbiljnijom prehladom, pa i upalom pluća.

Podsjetit ću na jednu od slavnih maškarada splitskih klasičara iz 1940, zapamćenu po odveć smionoj duhovitosti za ono vrijeme. Naime, sjećam se da je sablaznila i mene devetogodišnjaka, jer je u njoj sudjelovao i moj stariji rođak Zvonko... Bila je to stilizacija antičkih Dionizija pod nazivom faloforijada. zapravo falička povorka u čast boga plodnosti Prijapa, sina Dionizija i Afrodite. Maturanti su se pojavili odjeveni u bijele tunike s lovor-vijencima na glavi. Predvodnik je nosio golemi po grčkom uzoru od ljepenke izrađen i obojen falus (penis). Iza njega kročila je kći Prijapova svećenika s košaricom raznog voća i bocom rakije. Ostali su nosili transparente na kojima je starogrčki pisalo: „Zdravo, faloforoi!“, „Falus otac svega“, „U vinu istina“… Himnu falofora pjevali su na melodiju svadbenog zbora iz Wagnerova Lohengrina, a pjesme bakhantica u ritmu koračnica iz Gounodova Fausta i Zajčeva Zrinjskog. Usput su tražili svoje profesore te kad bi naišli na kojeg, ovjenčali bi ga lovorom, klicali mu grčki i složno ga podizali u zrak. Obilazeći kavane i gostionice navratiše u nekoć čuven Kolombatovićev podrum (nalazio se u prizemlju i dvorištu palače Milesi), gdje je običavao sjediti i zdušno prinositi žrtve Bakhu slavni pjesnik i boem Tin Ujević. Veselo mu pristupe pjevajući himnu i postave mu na stol golemi falus. Kada su ga upitali što misli o njihovoj maškaradi, Tin zgrabi bocu rakije što je virila iz košarice i ozbiljno reče: „Stavite, momci, tu stvar na grob Sigmundu Freudu!“ Sretni što je shvatio bit njihove provokativne povorke, klasičari se srdačno rastanu s pjesnikom i nastave ophodnju splitskim ulicama. Sutradan u razredu ukorio ih njihov poslovično strog profesor grčkog jezika – zbog profaniranja antičke mitološke igre.