Povratak Kozarca u rodne Vinkovce

Gradska knjižnica i čitaonica u Vinkovcima predstavila je 26. siječnja hrvatskoj javnosti Novu zbirku rukopisa Josipa Kozarca. Riječ je o zbirci neprocjenjive kulturne i materijalne vrijednosti, koju je Gradskoj knjižnici i čitaonici darovao Velimir Šurina, praunuk Josipa Kozarca. Velimir Šurina, iz ugledne zagrebačke obitelji, rođen je 1939, a cijelu profesionalnu karijeru radio je kao odvjetnik.

Velimir Šurina godinama je čuvao dio ostavštine Josipa Kozarca te je potkraj 2019. nazvao Gradsku knjižnicu i čitaonicu Vinkovci i ponudio je kao dar. Ravnateljica Vedrana Lugić ponudu je prihvatila s dozom sumnje jer sva dotadašnja dostupna istraživanja rodoslovlja Josipa Kozarca završavala su s njegovom kćeri Mirom. Nakon dva posjeta Velimiru Šurini sve su sumnje bile otklonjene jer je posjedovao velik broj dokumenata i rukopisa s kraja 19. i početka 20. stoljeća koji su bili povezani s Kozarcem.

Josip Kozarac

Cjelokupna je ostavština nakon preuzimanja pregledana kako bi se utvrdilo što su potencijalni Kozarčevi rukopisi, u kakvu su materijalnom stanju te koliko ih ima. Prva je analiza pokazala da zbirka broji veliku količinu rukopisa, dokumenata, isječaka iz novina te nešto strojopisa i otisnutih pjesama.

Rukopisi Josipa Kozarca

Pregledom ostavštine materijali su svrstani u nekoliko skupina. Najveći broj rukopisa pripada Kozarcu. U zbirci su 32 privatna pisma Josipa Kozarca koja je pisao supruzi Faniki ili kćeri Miri. Većina pisama vrlo je dobro očuvana te je određeni dio uparen s omotnicama u kojima su slana. Uparivanje je provedeno prema datumima na pismima jer je Kozarac sva pisma datirao i locirao te datumima na poštanskim pečatima na kuvertama. Pojedina pisma i kuverte spojeni su prema oštećenjima na pismima i omotnicama.

Zasad je provedena samo materijalna analiza i analiza autentičnosti. Sadržajna je analiza u tijeku, pisma se čitaju i prepisuju. Riječ je o privatnim pismima. U starijim pismima Kozarac izražava naklonost Faniki Vučković, budućoj supruzi, riječ je dakle o ljubavnim pismima. Fanika Vučković, udana Kozarac, u početku nije dijelila piščevu naklonost. U pismima novijih datuma, kada su Fanika i Josip Kozarac već bili u braku, može se iščitati kako je Kozarac nesretan jer je razdvojen od obitelji.

Posebno su zanimljive dopisnice. Od sedam dopisnica četiri su upućene kćeri Miri, a tri ženi Faniki. Kozarac za kćer uvijek birao ilustrirane dopisnice (s motivima jelena, mačke, vojnika i djevojčice), dok je supruzi slao dopisnice bez ilustracija; važniji mu je bio prostor za pisanje. Prije stupanja u brak s Fanikom Kozarac uvijek se potpisivao s Josip, a poslije se uz potpis Josip često pojavljuje i potpis dragec. Pisma upućena kćeri Miri uvijek je završavao s tvoj tatica. Vrijedan je i jedan službeni dopis, na njemačkom jeziku iz 1878.

Nova Kozarčeva rukopisna zbirka broji jedanaest pjesama. Deset ih je napisao Kozarac svojom rukom, jedna je od tih deset dvostruka – napisana i Kozarčevim rukopisom i u prijepisu njegove supruge Fanike: Faniki, kada je ošla u Jankovac, a jedna je u strojopisu: Mom unuku. U zbirci se nalazi i pjesme Mojoj maloj, jedinoj, sladkoj, medenoj bebici za 9. III 1886., Faniki, Spominjanje, Faniki na polasku, Faniki (kad mi je sliku svoju poslala), Ova dika trbušasta… Četiri pjesme nisu objavljene: Kako je postao prvi poljubac, Faniki (početni stihovi: Kao cvietak, mio ubav), Faniki kad je otišla u Jankovac, Mom unuku. U zbirci je i pet stranica, tj. tri lista, s pjesmama popraćenima ilustracijama. Ilustracije se sadržajno mogu povezati s pjesmama; može se govoriti o intermedijalnosti. Za te je ilustracije Velimir Šurina rekao da su djelo Josipa Kozarca, što je njemu prenijela baka Mira, Kozarčeva kći. Šurina tvrdi da je Kozarac bio i karikaturist te je često priređivao kućne zabave za koje je vlastoručno izrađivao ilustrirane pozivnice. Ta se teza ne može potvrditi pisanim izvorima i literaturom, no s obzirom na pouzdanost izvora te s obzirom da se ilustracije nalaze na listovima koja je ispisao Kozarac vlastoručno, nameće se logičan zaključak da je to vrlo vjerojatno. Nadamo se da će se iščitavanjem pisama doći do potvrde ove teze.

Kozarčevi dokumenti

Paralelno s materijalnom analizom koja se provodila u Knjižnici tragalo se za stručnjakom koji će potvrditi autentičnost rukopisa. Pozvano je nekoliko grafologa, no cijena grafološke analize bila je previsoka za Knjižnicu. I tada se umiješala i sreća. Ravnateljici Vedrani Lugić javila se profesorica Sanda Ham s Filozofskog fakulteta u Osijeku, koja je, u svrhu znanstvenog rada, tragala za njoj nepoznatim rukopisima Josipa Kozarca. Sanda Ham 1994. doktorirala je na jeziku Josipa Kozarca te je znala da je Gradska knjižnica i čitaonica u Vinkovcima prije Domovinskoga rata u Zavičajnoj zbirci čuvala bogatstvo rukopisa i predmeta vinkovačkih književnika, među kojima su se nalazili i rukopisi Josipa Kozarca, kao i njegov radni stol, koje je Knjižnica otkupila 1966. No u noći sa 16. na 17. rujna 1991. Knjižnica je pogođena zapaljivim granatima i do temelja izgorjela. Sanda se Ham u počecima svoje znanstvene karijere koristila vinkovačkim rukopisima Josipa Kozarca. Imala ih je fotokopirane pa Knjižnica danas posjeduje fotokopije tih rukopisa. Te fotokopije možda nemaju veliku materijalnu, ali imaju golemu znanstvenu vrijednost jer se iz njih može proučavati jezik Josipa Kozarca.

Prije stupanja u brak s Fanikom Kozarac se uvijek potpisivao s Josip,
a poslije se često pojavljuje i potpis dragec

Ubrzo je Sanda Ham dobila uvid u novu zbirku rukopisa Josipa Kozarca. Odmah je rekla da se radi o Kozarcu, ali je cjelokupnu zbirku stručno analizirala na nekoliko razina. Osim vizualne sličnosti fotokopija rukopisa i novih rukopisa, profesorica Ham je iščitavajući pisma prepoznala i Kozarčev stil, gramatička obilježja i sl. Analiza je pokazala da se u novim rukopisima dosljedno ponavljaju gramatička obilježja, stil pa čak i karakteristične pogreške iz izgorjelih rukopisa.

Ostavština Josipa Kozarca broji i jedanaest dokumenata. Najstariji je dokument krsni list Josipa Kozarca. Zanimljiva je dozvola za pristup maturi: vlastoručno ju je ispisala Terezija Kozarac, a njome Kozarcu dopušta izlazak na maturu. Josip Kozarac pripadao je prvoj generaciji učenika koji su u Vinkovcima polagali maturu na hrvatskom jeziku. Knjižnica posjeduje i dva Kozarčeva indeksa, za akademske godine 1876/77. i 1878/79, s Više carske škole za hortikulturu u Beču. Kozarac je prvi Hrvat koji je diplomirao na tom fakultetu. Dva dokumenta, tj. odluke o imenovanju Josipa Kozarca praktikantom II. klase iz 1879. i praktikantom I. klase iz 1880. izrazito su vrijedna jer znače početak šumarske karijere Josipa Kozarca. Tu su i počasna diploma iz 1891. koju je Kozarcu dodijelila Gospodarska podružnica Novska, molba i odluka iz 1891, posjetnica Josipa Kozarca (na kojoj se nalazi i Kozarčev rukopis) te dvije osmrtnice Josipa Kozarca, na mađarskom i hrvatskom jeziku.

Velimir Šurina darovao je Knjižnici i šumarsku, drvenu čuturicu Josipa Kozarca, na kojoj je izrezbareno Kozarčevo ime i prezime. Tu je još i knjiga Das Fischermädchen, koju je Kozarac čitao na samrtničkoj postelji. Do te spoznaje došlo se jer je na naslovnici knjige rukopisni zapis, grafitnom olovkom, u kojem se to navodi. Knjiga je trenutno na restauraciji jer je u dosta lošem stanju, ali je cjelovita.

Izložba Nova rukopisna zbirka Josipa Kozarca

Izložbom Nova rukopisna zbirka Josipa Kozarca prvi put su hrvatskoj javnosti predstavljeni novootkriveni rukopisi. Radi se o izboru rukopisa i dokumenata. Predstavljeno je osam od 32 pisma Josipa Kozarca, službeni dopis, šest od sedam dopisnica, jedanaest Kozarčevih dokumenata, šumarska čuturica, a kao podsjećanje na izgorjele rukopise tiskane knjige tih rukopisa. Predstavljeno je i cjelokupno rodoslovlje obitelji Kozarac-Ferenčić-Šporer-Šurina-Koraš. Uz izložbu je tiskan i popratni katalog.

U ostavštini Josipa Kozarca više je od šezdeset novinskih članaka i isječaka iz novina, većina objavljenih od 1890. do 1936. Svi članci prate život i rad Josipa Kozarca. Izašli su u novinama u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Austriji i Hrvatskoj, što potvrđuje Kozarčevu važnost u književnosti i šumarstvu onoga vremena.

Ostatak ostavštine

U preostalom su dijelu ostavštine rukopisi Terezije, Fanike i Mire Kozarac, 22 dokumenta te još dvanaest rukopisnih dokumenata kojima zasada nije određeno autorstvo.

Rukopisi Terezije Kozarac sastoje se od dva dokumenta: dopisa Glavnom kraljevskom kotarskom uredu od 29. rujna 1887. i već spominjane dozvole za pristup maturi.

Rukopisi Fanike Kozarac sastoje se od tri pisma i ispisane posjetnice Fanike Vučković; tu su još i četiri kuverte, što nam sugerira da se u nepoznatim rukopisima krije još rukopisa Fanike Kozarac.

Rukopisi Mire Kozarac sastoje se od dvanaest pisama, jednog službenog dopisa te rukopisa pjesama Dvie božice i Slavuj. Kao i u slučaju Fanike Kozarac, ovdje postoji još pet neuparenih omotnica. Zanimljiv je i rukopis pjesme Josipa Kozarca Ova dika trbušasta; na poleđini je crtež Mire Kozarac.

Treba spomenuti i porezne opomene, različite molbe, obveznice, krsni list Fanike Kozarac, ugovore, npr. ugovor o prodaji kuće Petru Gojkoviću, koja je i danas u vlasništvu obitelji Gojković.

Već sada se može govoriti o nekim novim spoznajama o Josipu Kozarcu, koje su nastale kao rezultat razgovora s Velimirom Šurinom, materijalne i započete sadržajne analize. Knjižnica posjeduje četiri neobjavljene pjesme Josipa Kozarca. U nove spoznaje možemo ubrojiti pretpostavku da je Kozarac bio karikaturist. Iz pisama saznajemo da je Kozarac bio i lovac, što nije iznenađenje s obzirom na njegovo šumarsko zvanje.

Najviše se spoznaja dobilo o Kozarčevu rodoslovlju. Dugo nisu bili poznati svi Kozarčevi potomci zbog nekoliko brakova koji su završili razvodom, nekoliko brakova bez djece te nekoliko preranih smrti. Kći Josipa Kozarca Mira udala se za Ivana Ferenčića, s kojim je dobila dvoje djece, Miru (majku Velimira Šurine) i Vlatka (koji nije imao djece). Ubrzo se razvela te se preudala za Josipa Šporera pa djeca nisu nosila isto prezime kao majka. Danas veći dio Kozarčevih potomaka živi u Australiji, a manji dio u Hrvatskoj te nose prezimena Šurina i Koraš.

Velimir Šurina spomenuo je da postoji i drugi dio ostavštine Josipa Kozarca, koji se sastojao od osobnih predmeta, pokućstva, pribora za jelo i piće koji je čuvao pokojni brat Velimira Šurine, Želimir. Kako Želimir Šurina nije imao djece, taj dio ostavštine naslijedio je netko od nećaka. Trenutno se traga i za tom ostavštinom.

Još jednom treba zahvaliti Velimiru Šurini, koji je Gradskoj knjižnici i čitaonici u Vinkovcima darovao opisanu ostavštinu. Na taj je način ostavština vraćena u Vinkovce, kamo i pripada. Također zahvaljujemo Sandi Ham, koja je provela stručnu analizu te potvrdila autentičnost rukopisa.