Pločice

Jučer sam imao zanimljiv susret. Ugledao sam postarijeg čovjeka kako brza pločnikom, a u rukama mu je bio plavi fascikl i dvije registarske pločice za auto. Ali, što je još važnije, u očima mu je bila radost, gotovo euforija. A mene je, kad sam se s njim mimoišao, preplavilo ganuće i vratile su mi se mnoge stare uspomene.

Jer danas je rijetkost vidjeti nekoga kako nosi u ruci registarske pločice, a nekad je to bilo sasvim obična stvar, pa ste za jedne šetnje mogli susresti i dva-tri takva čovjeka. U to doba, naime, kad biste kupili auto, čekao vas je neobično kompliciran postupak koji je podrazumijevao odlazak na policiju, banku i poštu, uz obavezno čekanje u repovima i uz panični strah da će vas neki od mrzovoljnih i zlonamjernih činovnika vratiti na sam početak procedure. Pri kraju cijele te muke dobili biste napokon i pločice, i tada ste mogli smatrati da ste uglavnom na konju: još je samo valjalo da pribavite prikladne plastične okvire (a njih nije uvijek bilo u prodavaonicama) te da nađete majstora – ili prijatelja, susjeda – koji će vam pločice montirati. Tada ste mogli – nakon pustih izgubljenih sati i dana – s uzdahom olakšanja sjesti za volan.

A danas sve to, dabome, izgleda drukčije. Već u autosalonu nude vam da umjesto vas – za neznatnu naknadu – obave registraciju, što uključuje i pribavljanje i montažu pločica; a ta će se ponuda, u raznim oblicima, poslije pojaviti još nekoliko puta. Zato danas malotko hoda naokolo s pločicama u ruci i malo se tko sam brine o njihovoj montaži.

Ali onaj čovo što sam ga susreo očito je odlučio obaviti stvar na starinski način. O tome je svjedočio i žar u njegovim očima: svakako je nakanio od kupnje novoga automobila napraviti onakvu svečanost kakva je ona bila nekad, u doba njegove i moje mladosti. Tada se naime na auto mjesecima čekalo, pa je njegovo prispijeće prilično nalikovalo rođenju djeteta – novog člana obitelji – dok je registracija toga automobila bila slična dobivanju OIB-a (odnosno tada ­JMBG-a) za dijete. Zato su ljudi jako držali do toga kakve će im biti pločice, to jest kakav će broj na njima biti, pa ako bi taj broj kojom srećom bio simetričan i lako pamtljiv, to je vlasnik smatrao dobrim znakom i gotovo da je bio siguran kako će s tim vozilom izbjeći svaku nevolju, kao da je na masku montirao konjsku potkovu, što se također ponekad činilo. Jer bilo je nečega zanosnog i vrtoglavog u spoznaji da vaš auto ima jedinstven broj, kakav nema i ne može imati ni jedno drugo vozilo, pa mu već to daje stanovitu individualnost, koju biste vi, kao vlasnik, trebali samo produbiti, uređujući auto po svom ukusu i dajući mu vlastiti pečat.

To je što se tiče brojaka. Ali na pločicama je bilo još nešto, naime slova, a ona su označavala teritorijalnu pripadnost automobila, odnosno identificirala njegov – i vaš – domicil. U davna vremena mojega djetinjstva taj je domicil bio određen republički, pa su sva vozila u Hrvatskoj imala na pločicama najprije slovo H, pa tek onda brojke; sjetit ćete se svakako i vi filma H-8. Onda, kako je broj automobila pomalo rastao, prešlo se na uže teritorijalne jedinice, pa su tako veći gradovi dobili svoje pločice: ZG za Zagreb, ST za Split i tako redom. Poslije više ni to nije bilo dovoljno, pa su svoje pločice zadobivale sve manje i manje lokalne zajednice, a one su danas znatno manje od županija.

Čovjek u prvi mah i ne pomišlja koliko je ta teritorijalna oznaka važna, ali mu to onda otkriva svakodnevni život i obična praksa, ne samo prometna nego i politička. Navest ću vam samo dva primjera, pa ćete odmah vidjeti koliko sam u pravu.

Prvo, kad se u Zagrebu, u doba velikih gužvi, pojavi automobil s registracijom, što ja znam, Belog Manastira, onda će vozači biti prema tom vozilu oprezniji, strpljiviji i uviđavniji, jer će shvatiti da se onaj Baranjac ne snalazi u gradu baš najbolje, pa će mu oprostiti i ono što vozaču sa zagrebačkom registracijom nikad ne bi oprostili.

Drugi je primjer ovaj. Kad autom zagrebačke registracije idete u Split (i obratno), pa morate prenoćiti, onda možete biti unaprijed sigurni da ćete loše spavati, jer će vas moriti strah da vam kakva budala, zadojena starim antagonizmom između dva grada, ne probuši gume. Zato je dobro staviti u zagrebački auto na vidljivo mjesto Slobodnu Dalmaciju, a u splitski Večernji list. Ne garantiram da će to pomoći u sto posto slučajeva, ali u nekom procentu ipak hoće.

Kad smo već kod teritorijalne pripadnosti o kojoj pločice svjedoče, reći ću još i to da o njezinoj važnosti uvjerljivo govori činjenica da se o tome brinu cijele države i da toj stvari pridaju iznimnu važnost. To se vidi po tome što postoje dva sustava koji se međusobno ne miješaju, ali se dogodi da jedan zamijeni drugi, što je onda siguran znak da se i štošta veće promijenilo.

Da odmah objasnim, jer ovo dosad odviše je maglovito. Doista postoje dva sistema: ovaj koji sam prije opisao i gdje slova označavaju grad ili pokrajinu, a taj sustav imamo mi, ali isto tako i Češka, Slovenija, Austrija, Njemačka i niz drugih zemalja. Drugi je sistem onaj koji vidimo u Bosni i Hercegovini ili u Italiji: ondje slova ne znače ništa određeno, nego se rabe samo zato da bi bilo manje brojaka i da bi se mogao izdati što veći broj različitih pločica.

Posve je jasno što ta razlika znači. U jednom slučaju točno znate odakle potječe neki automobil, pa su tako moguće one splitsko-zagrebačke zavrzlame, ali je isto tako moguće pomoći vozaču koji se našao u nepoznatom gradu, jer se po pločici odmah vidi da je stranac. A u drugom slučaju, i drugom sustavu, očito je važnije – i bolje – da se ne zna odakle je tko. Zašto je tako u Bosni i Hercegovini, ne treba valjda nikomu objašnjavati. Tu kao da se kaže: tko se zatekne u gradu koji ne poznaje, neka se sam snađe, ionako bi mu bilo bolje da je sjedio kod kuće.

E, ali imamo, kako sam već natuknuo, i slučajeva kad se prijeđe s jednoga sistema na drugi. To se dogodilo u Italiji. Nekad su i oni imali pločice po kojima se moglo jasno razabrati da je neki auto došao iz Firence, Torina, Cagliarija ili Palerma. Danas to više nije moguće, nego se brojke i slova nižu bez neke vidljive logike i pravilnosti. Kad se promjena dogodila? Pa, otprilike u ono isto vrijeme kad su počele i napetosti između talijanskoga sjevera i juga, i kad su te napetosti mogle dovesti do toga da strada poneki auto, ako su pločice otkrivale njegovo podrijetlo. A to znači da pločice mogu biti u jednu ruku barometar političkoga stanja, a u drugu ruku sredstvo uz pomoć kojega se na to stanje utječe.

Kao što ljudi i inače vjeruju da uz pomoć tablica mogu ponešto promijeniti u svijetu oko sebe. Spomenuo sam već da se smatra srećom ako je broj na pločici zgodan i simetričan. Pa se onda država dosjetila da bi tu sreću – ili vjeru u nju – mogla prodavati. Zato ona zgodne tablice – recimo 0101 i slično – drži u ladici sve dotle dok se ne pojavi vozač koji je za takvu registraciju spreman dodatno platiti. Štoviše, takvim se vozačima daje mogućnost da – ako tresnu kesom – sami kreiraju sadržaj natpisa na pločicama: da stave ondje svoje ime, ili ime firme, ili već nešto tome slično. Tablica je – nije zgorega ponoviti – jedinstvena, pa se ljudi trude naglasiti svoju individualnost. A nju katkad može činiti i ime grada, kao kad recimo zagrebački auto ima naprijed ZG, a onda, poslije brojaka, ST, što je, morate priznati, vrlo eksplozivna kombinacija.

Eto do čega me je dovelo ovo mozganje: do toga da zaključim kako čovjek s pločicama što sam ga susreo na ulici možda nije bio sentimentalan i nostalgičan kao ja, nego se onako radovao zato što se uspio domoći pločica na kojima stoji ime njegove žene.