Petrinja na vjetrometini budućnosti

Prije tri tjedna prikazao sam u Vijencu izvatke iz časopisa Ogranka Matice hrvatske u Petrinji Petrinjski zbornik za povijest i obnovu zavičaja, koji su svjedočili o burnoj prošlosti tog prostora Hrvatske. Časopis je pokrenut nakon Oluje s namjerom da ukazuje na burnu prošlost ovoga dijela Hrvatske i otvara pitanja poratne obnove. Dok obnova od ratnih razaranja još nije ni okončana, susreli smo se s potrebom nove obnove od potresnih razaranja. Sudeći prema prvom koraku na početku obnove od potresa, čini se da nas neće mimoići jednako burna budućnost. Na samu početku, prvi akt „Stožera civilne zaštite RH u dijelu koji se odnosi na otklanjanje posljedica katastrofe uzrokovane potresom na području sisačko-moslavačke, zagrebačke i karlovačke županije“, kojim će se spektakularno najaviti početak obnove Petrinje i Banovine, bio je izbor za rušenje dviju građevina, od kojih jedna dolazi iz dubine prošlosti (tradicijski zidana zgrada vojarne u Turkulinovoj ulici), ozbiljno oštećena potresom, dok druga pripada bliskom vremenu (armiranobetonska građevina robne kuće Petrinjka), koja je nedavno napunila četrdeset godina postojanja, a potres ju je jedva okrznuo.

Bočno pročelje robne kuće Petrinjka u pasažu s jednom od varijanti oblikovanja obodne arhitektonske ovojnice, koja može biti prilagođena novoj namjeni prostora (projekt 2004)

Rušenje zgrade vojarne prošlo je bez javnih reakcija. Zanima me samo postoji li detaljna konzervatorska dokumentacija o svim karakteristikama građevine kako bi se sagledala njezina arhitektonska, urbana i povijesna vrijednost te mogli odabrati modaliteti ponovnoga građenja na toj lokaciji, u nizu s preostalim građevinama iz petrinjske vojne povijesti.

Neopravdano rušenje zgrade Petrinjke

Rušenje zgrade robne kuće Petrinjka, koja sjevernim pročeljem definira južno pročelje Trga hrvatskih branitelja, izazvalo je naprotiv opravdane reakcije lokalne i šire javnosti. Rušenje je počelo usporedno s upozorenjem skupine petrinjskih arhitekata (Antun Gajšek, Davor Salopek, Domagoj Vuković) i građevinara (Ivan Vuković), koje je upućeno prvo gradonačelniku Petrinje, a potom i Stožeru, da je rušenje te građevine štetno iz više razloga, od kojih navodim samo nekoliko:

1. Zgrada je dobro izdržala potres magnitude 6,2 po Richteru.

2. U „brzom statičarskom pregledu“ lažirana joj je crvena naljepnica, koja ni u kojem slučaju ne prejudicira rušenje, nego, u skladu sa značenjem te naljepnice, govori o trenutačnoj uporabljivosti zgrade. U ovom slučaju riječ je o zgradi koja nije upotrebljavana tridesetak godina, što ne znači da nije upotrebljiva u vremenu koje dolazi nakon potresa. Naprotiv, sa svojih 3.750 m², fleksibilnim praznim prostorom između stupova, rastera 10 x 10 m, može nakon manje sanacije i većeg uređenja pokriti dio nasušnih potreba grada u gradskom poslovnom centru.

3. Rušenje snažne armirano-betonske strukture velik je trošak. U ekonomskoj „transakciji“ pretvaranja gotovine (zgrade) u veresiju (prazan prostor na Trgu) trošak rušenja tek su dodatne kamate te štetne transakcije.

4. Rušenjem uporabljive konstruktivne strukture građevine u gradskom poslovnom centru gubi se dragocjeno vrijeme do izgradnje nasušno potrebna novoga poslovnog prostora.

5. Uklanjanjem građevine koja korpusom definira južno pročelje Trga hrvatskih branitelja taj poslovni trg, na čijem su formiranju svojedobno participirali vrhunski hrvatski arhitekti/urbanisti: Marijan Hržić, Velimir Neidhardt, Zvonimir Krznarić i Davor Mance, prestaje biti trg.

Upozorenje grupe inženjera nije shvaćeno ozbiljno i ubrzanim postupkom, radilo se i preko vikenda, čvrsta armiranobetonska struktura, koja je pružila „neočekivano“ jak otpor, pomalo se pretvara u konglomerat betona i čelika. Osim pogrešna i nerazumna izbora tog objekta za rušenje, krivo je provedeno i razbijanje visećih fasada s eternitnom oblogom. Eternitne pločice, koje sadrže azbestna vlakanca, trebalo je pažljivo skinuti i zbrinuti na odgovarajući deponij, a čelični kostur viseće fasade sačuvati za novo fasadno ruho.

Rušenje stare robne kuće Petrinjka/ Snimio Robert AniĆ / PIXSELL

Dok pišem ove retke, rušenje još traje. Zanima me što će se dogoditi s atomskim skloništem u suhom podrumu površine 956 m². Posebno je znakovita perverzna podvala Braniteljskoj građevinskoj zadruzi iz Osijeka, da obavi taj ekonomski i urbanistički delikt, tu neslavnu ulogu rušenja zdrave uporabljive zgrade, upravo na Trgu hrvatskih branitelja.

Obnoviti i revitalizirati

Pristup obnovi Petrinje rušenjem zdravih građevina ne sluti na dobro. Takav pristup svjedoči o nedostatku elementarnih kriterija za rušenje, i ako takva neosjetljivost na argumente zdrava razuma potraje, možemo očekivati najgore scenarije u neposrednoj budućnosti, osobito u središnjem povijesnom prostoru grada.

 Ophođenje s povijesnim prostorom identiteta Petrinje traži pažljiv pristup i ne smije uključivati nasilne postupke. Posebno je osjetljiv pristup uklanjanju konzervatorski zaštićenih objekata u staroj jezgri Petrinje, gdje su razorne sile potresa urušile veći dio zgrada, oblikom ključnih za identitet prostora. Sasvim sigurno, rušenju se ne smije prići neselektivno, kao što je bio slučaj s armiranobetonskom novovjekovnom građevinom robne kuće Petrinjka.

Uklanjanje urušenog materijala povijesnih građevina treba izvesti pažljivo, s izabiranjem i pohranom svih povijesno relevantnih dijelova građevine (dijelova plastike pročelja, portala, kamenih dovratnika, kamenih lučnih nadvratnika, kamenih doprozornika, metalnih vrata, kamenih stuba, spomen-ploča i slično). Koliko je poznato, za povijesne zgrade koje omeđuju Trg dr. Franje Tuđmana postoji dosta kvalitetna dokumentacija, arhitektonske snimke tlocrta, presjeka i pročelja te fotografije građevina, čak iz ranijih razdoblja njihove povijesti, od kada ih je bilo moguće fotografski zabilježiti.

Zalažem se za pažljivu analizu i valorizaciju svih građevina, koje su svjedoci kulturno-povijesne, urbanističko-arhitektonske i ambijentalne vrijednosti u urbanom ili ruralnom prostoru. To se u prvom redu odnosi na dosad registriranu arhitektonsku baštinu, ali i na druge neregistrirane građevine, za koje arhitektonska i konzervatorska struka utvrdi da su vrijedne posebna tretmana u obnovi. Ta valorizacija treba se provesti bez obzira na stupanj oštećenja, kroz postojeće nacrte ili snimkama na terenu. Nakon valorizacije treba utvrditi modalitete obnove pojedine građevine, od faksimilne obnove (za valorizacijom visoko rangirane građevine), koja uključuje obnovu geometrije prostora, koju građevina formira prema svojoj nutrini i prema okolišu, obnovu teksture površine te uključivanje protupotresnog ojačanja u konstruktivnu strukturu, do obnove povijesne memorije (za valorizacijom niže rangirane građevine) na pročeljima i silueti građevina, s mogućnošću građenja u dubinu parcele, zasnovanu na novim potrebama i tome primjerenim projektnim rješenjima. Kad je riječ o namjeni prostora u svim tim građevinama, zalažem se za revitalizaciju, koja će omogućiti život u prostorima zgrade prema suvremenim i budućim potrebama. Znamo da postoje načini kako se oblikovnim postupkom mogu iskazati razlike između autentične strukture i suvremenog segmenta građevine. Taj postupak pripada u temu govora prostora, i omogućava nam pomirenje povijesne strukture s novom budućom životnom namjenom pojedinog prostora, odnosno građevine.

Kultura – jak magnet u Petrinji

I ovaj je potres pokazao da su drvene građevine tradicijskoga graditeljstva, građene u ruralnom području, redovito dobro izdržale potrese. Iznimke se odnose na drvene katnice s kamenim podnožjima, gdje se kamen loše držao, ili na vrlo trošne drvene građevine, na kojima su dugogodišnji utjecaji atmosferilija ostavili opsežna oštećenja, kojima je potres bio točka na „i“. Zalažem se za sanaciju potresom pogođenih korablji i njihovu revitalizaciju, a uključit ću se kao arhitekt praktičar u interakciji s Arhitektonskim fakultetom u Zagrebu u projektiranje suvremene (budućnosne) drvene stambene građevine, koja će izrasti na tragu tradicije i uključivati u sebi razvojnu komponentu prostora za stambene i komplementarne pomoćne ili gospodarske prostore.

Kad je riječ o gospodarskom i društvenom preporodu u prostoru Petrinje i Banovine, koja je preduvjet za prostornu revitalizaciju i obnovu cjelokupnog života u tom dijelu Hrvatske, očekujemo kvalitetna rješenja od Ekspertne skupine stručnjaka, koju su formirali Ministarstvo gospodarstva i Ministarstvo regionalnog razvoja i na njima zasnovane gospodarske planove i poticajne zakonske i financijske poteze. Revitalizaciji prostora sigurno će pridonijeti i odluka Vlade RH o povezivanju sa Zagrebom i ostalim hrvatskim regijama završnom dionicom autoceste. Očekujemo potporu svim gospodarskim subjektima, od najmanjih do najvećih, svako je radno mjesto dragocjeno. Jednako tako očekujemo potporu kulturnim institucijama i društvima, koja njeguju kulturne aktivnosti. Kultura je, uz vjerska okupljanja, u prošlosti Petrinje bila jak magnet, koji nas je vezivao uza zavičajno tlo.

Matica hrvatska u Petrinji nastavit će nakon zadnjeg broja Zbornika za povijest i obnovu zavičaja (2008) s novom serijom toga časopisa, u kojoj će obnova zavičaja ponovno naći dominantno mjesto. Upadljivo je da tekst uvodnika, kojim smo 1998, tri godine nakon ratnih razaranja, odredili orijentaciju časopisa Petrinjski zbornik za povijest i obnovu zavičaja, danas, 2021, 23 godine poslije, nakon razornoga zemljotresa, nije nimalo izgubio na aktualnosti. Podsjećam:

„Ovaj časopis pokrećemo u vremenu kristaliziranih spoznaja, da put hrvatskog društva u budućnost neće biti posut samo ružama. Samostalnost obvezuje i opterećuje. (…) Široko rasprostranjen naslijeđeni birokratski mentalitet s manijom ograničavanja života propisima, koji daje alibi za nekreativnost i nepoduzetnost, podložnička jednopartijnost i s njome povezana negativna kadrovska selekcija s olakim odbacivanjem intelektualnih potencijala, s jedne strane; narcisoidna opsjednutost pojedinaca vlašću i instrumentalizacija vlasti za osobne ili grupne probitke, s druge strane; obuzdavaju razmah svekolikog nacionalnog preporoda, za koji su stvoreni i državni i politički preduvjeti. (…) Osnovni pristupni kriterij (časopisa) neka bude traženje istine o zavičaju u njegovoj sadašnjosti i njegovoj povijesti. Taj pristup trebao bi nas voditi utvrđivanju identiteta zavičaja, njegove jedinstvenosti, neponovljivosti kao specifičnog životnog prostora, to bi bio doprinos naše kockice mozaiku općehrvatskih i općeljudskih vrijednosti. Bila bi to konačno i pretpostavka za obnovu zavičaja i njegov razvoj, sukladan utvrđenom identitetu, u sklopu hrvatske strategije razvoja. (…) Otvarajući stranice zbornika širokom krugu autora, nastojat ćemo raširiti mrežu tema i pristupa, koja će bez uredničke isključivosti obuhvatiti raznorodne priloge, na kraju ipak zajedničkog nazivnika. Taj zajednički nazivnik bila bi povijest ovoga vjekovno burnog prostora i sveobuhvatna obnova ovoga temeljito razorena zavičaja.“