Odlazak majstora realističnih špijunskih trilera

U proljeće prošle godine, tijekom dvomjesečnog zaključavanja praktički čitavog društva, na Drugom programu Hrvatske televizije prikazana je šestodijelna dramska serija Mala bubnjarica, temeljena na istoimenom trajno popularnom romanu Johna le Carréa. Projekt realiziran 2018. u britansko-američkoj suprodukciji kao redatelj i jedan od izvršnih producenata potpisao je glasoviti južnokorejski filmaš Chan-wook Park, autor remek-djela Oldboy, Simpatija za gospođu Osvetu, Žeđ i Sluškinja. Već ta činjenica bila bi dovoljna za osvrt na maestralno režiranu, dojmljivo stiliziranu i raskošno produciranu seriju koju osim minuciozne scenografske, kostimografske i općenito ikonografske rekonstrukcije vremena zbivanja, a riječ je o kraju 70-ih godina prošlog stoljeća, odlikuju i iznimno raspoložene i sugestivne interpretacije čitave glumačke postave predvođene mladom i sve traženijom Florence Pugh te u ulogama psihotičnih tipova i likova manijakalno posvećenih nekom cilju savršenog Michaela Shannona.

John le Carré najpoznatiji je po romanu
Dečko, dama, kralj, špijun (1974)

Serija precizne dramaturgije i naracije koja otkucava točno poput švicarskog sata funkcionira i kao intrigantna moralka, a riječ je o pretposljednjem ostvarenju koje je pisac proznog predloška John le Carré realizirao i kao producent. Makar će njegov producentski potpis stajati i ispod za ovu godinu najavljene adaptacije njegova romana Špijun koji se sklonio u zavjetrinu, koja će prema predlošku Oscarom ovjenčana scenarista Simona Beaufoyja također zaživjeti u formatu televizijske miniserije, nedavno u 90. godini preminuo John le Carré nažalost neće doživjeti premijeru još jednog ambiciozno zamišljena projekta.

Ne samo njegov najpoznatiji i eponimni roman Dečko, dama, kralj, špijun, objavljen 1974, nego i ostala prozna djela britanskog književnika Davida Johna Moorea Cornwella, koji je slavu stekao pod umjetničkim pseudonimom John le Carré, odlično odolijevaju zubu vremena i pri svakom novom iščitavanju recipijentima nude nove intrigantne detalje i slojeve. To podjednako vrijedi za piščeve starije romane, od Špijuna koji se sklonio u zavjetrinu, čiju je prilagodbu 1965. režirao Martin Ritt, a s Richardom Burtonom i Oscarom Wernerom u glavnim ulogama, preko spomenutog Dečka, dame... i Smileyjevih ljudi, u serijalnim prilagodbama kojih je protagonista Georgea Smileyja maestralno utjelovio Alec Guinness, do Savršenog špijuna, čiju je TV-adaptaciju u obliku miniserije 1987. režirao Peter Smith, kao i za novije prozne naslove kakvi su Krojač Paname, koji je 2001. s priličnim uspjehom ekranizirao John Boorman, ili pak Brižni vrtlar, koji je četiri godine poslije na velikom ekranu zaživio pod redateljskom palicom Fernanda Meireillesa. U dobroj mjeri isto se može reći i za Najtraženijeg čovjeka, čiju je adaptaciju 2014. režirao Anton Corbijn, te za Izdajnika po našem ukusu, koji je filmsku prilagodbu dobio 2016. u režiji Susanne White.

Za trajnu aktualnost i potentnost Le Carréove proze najzaslužniji su ponajprije naglašeno realističan prikaz međunarodnoga špijunskog miljea iz vremena hladnog rata podjednako kao i u desetljećima koja su uslijedila, potom u stvaranju atraktivnih zapleta koji su tematski aktualni te manjim ili većim dijelom povezani sa stvarnim događajima ili kontekstom, baš kao i u sjajno profiliranim, iznijansiranim i također izrazito realistički predočenim likovima obilježenima profesionalnim dvojbama, ali i onima intimno-egzistencijalnima. Le Carréovim romanima trajnu čitateljsku naklonost jamče i njihove snažno izražene moralističke dimenzije, koje su ponekad očitije i istaknutije u prvom planu, kao što je primjerice slučaj u Krojaču Paname, protagonist kojeg je cinični, dekadentni i u svakom smislu besprizorni agent Andy Osnard, a gdjekad više sugerirane i smještene u pozadinu. Upravo etička dimenzija njegove proze, s likovima koji u moralnom smislu nisu jednodimenzionalni i u čijim karakterizacijama dominira siva boja, pokazuje se ključnom u njezinim filmskim ili TV-prilagodbama.

John le Carré bio je majstor u kreiranju mračnog, ciničnog te manipulacijama i potpunim nepovjerenjem zagušena svijeta kojim se kreću prijetvorni likovi, svakako ne samo špijuni, u kojem altruizmu nema mjesta i u kojem savjest može biti samo otegotni čimbenik. I u slučajevima u kojima je afirmirao pojedince koji se izdvajaju u takvu svijetu Le Carré je time samo dodatno podcrtavao svoj pesimizam i gotovo mizantropski nedostatak povjerenja u ljude. No i u tome se krije dio razloga trajne popularnosti njegovih romana.