Odlazak istinskoga patriota

Smrt nas je profesora Miroslava Tuđmana podsjetila da se još nismo izvukli iz ralja smrtonosnoga virusa. Premda dobar tenisač i nepušač, svejedno je prije nekog vremena završio na respiratoru u zagrebačkoj bolnici, gdje je i preminuo. Miroslav Tuđman rođen je 25. svibnja 1946, na dan kada su njegovi roditelji Franjo i Ankica slavili obljetnicu svog vjenčanja. Nakon povratka obitelji u Zagreb u tom je gradu završio gimnaziju, diplomirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu, a potom i doktorirao u području informacijskih znanosti. U Zagrebu je Tuđman potom počeo i akademsku karijeru u polju informacijskih znanosti. Na Filozofskom je fakultetu izabran najprije u zvanje docenta, potom izvanrednog profesora, a zatim i redovitog profesora informacijskih znanosti. Bio je najprije voditelj Zavoda za informacijske studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, potom predstojnik Katedre za dokumentaristiku, a zatim i Katedre za organizaciju znanja na odsjeku za informacijske znanosti. Osnivač je važnoga znanstvenog časopisa National Security and the Future, čiji je dugo bio glavni urednik. U toj je akademskoj disciplini Miroslav Tuđman ostvario mnogo pa ga treba nazvati jednim od naših istaknutijih znanstvenika u informacijskim znanostima.

Otac hrvatskoga
obavještajnog sustava

U politički je život suvremene Hrvatske Miroslav Tuđman ušao stazama koje još nisu dobile zasluženi historiografski osvrt. Nekako u jesen 1989, ili potkraj prve u nizu prijelomnih godina i zajedno s još jednim dobrim intelektualcem u politici Antunom Vujićem, utemeljio je Socijaldemokratsku stranku Hrvatske. U vrijeme kada su na ovim prostorima počele dominirati nacionalno-stranačke politike lijeva politička grupacija s ozbiljnim shvaćanjem nacionalnog trenutka nije međutim imala previše blistavu budućnost. Malobrojno članstvo i razumljiva polarizacija društva i birača na pristaše prevladanog te pristaše novoga nije dopuštala prostor nekom trećem rješenju. Hrvatski su glasači u proljeće 1990. na vlast doveli njegova oca Franju Tuđmana i njegovu Hrvatsku demokratsku zajednicu, tj. stranku koja im je tada obećala ono što su najviše tražili: nacionalnu slobodu, viziju državnosti i demokratske promjene. Bilo je mislim u predratnoj Hrvatskoj ipak prostora i za socijaldemokratsku državotvornu varijantu, posebno u kontekstu dramatičnog rasapa Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena, ali takve mogućnosti valja znati prepoznati, posebno u organizacijskom smislu.

Naravno, pred sve očitijom prijetnjom iz Beograda, moralo se razmišljati o važnijim stvarima. Miroslav će Tuđman istina još neko vrijeme tavoriti u redovima hrvatskih socijaldemokrata, ali će ubrzo sve svoje sposobnosti nesebično staviti na raspolaganje domovini. Pored vojnika nastajućoj je hrvatskoj državi naime ponajviše nedostajalo svakovrsnih stručnjaka. Stoga će znanje koje je još jučer prenosio studentima Filozofskog fakulteta sada upotrijebiti da bi Hrvatska dobila moderan sigurnosno-obavještajni sustav. O informacijama, a i njihovoj obavještajnoj važnosti, ipak je Miroslav Tuđman najviše znao. Najprije je utemeljio Upravu za informativno-političku djelatnost Ministarstva obrane, a 1993. preuzet će mjesto ravnatelja Hrvatske izvještajne službe. Tu će se zadržati nekoliko idućih godina, sve do 1998, dok ga otac nije smijenio. Premda se taj čin i tada i danas predstavlja na svakojake načine, zapravo je karakterističan za kasnu etapu tuđmanizma, kada su teška bolest njegova oca te bezbrojne frakcijske borbe unutar Hrvatske demokratske zajednice priječile formulaciju konzistentne i cjelovite državne politike u bilo čemu. Ponajmanje u delikatnom polju kao što je obavještajno-informativni sustav.

Kao jedan od naših istaknutijih znanstvenika u informacijskim znanostima Miroslav je Tuđman svoja teorijska znanja uspješno primijenio u praksi, čime je pridonio razvoju neovisne Hrvatske

Danas je naravno lako reći da Franjo Tuđman nije trebao sina imenovati ravnateljem Hrvatske izvještajne službe. Nasuprot tomu stoje nedvojbeni uspjesi koje su naši obavještajci postignuli u vrijeme Domovinskog rata. Ako je suditi prema informacijama koje je vidio autor ovih redaka, onda je hrvatski vrh (posebno 1994. i 1995) jako dobro znao mnogo o naoružanju i planovima pobunjenih Srba te stavovima i stanju njihovih bosanskohercegovačkih i srbijanskih pokrovitelja. Ali i o zakulisnim igrama brojnih predstavnika međunarodne zajednice, od visokih diplomata pa do vojnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda na terenu. Vrijedi također naglasiti da je Miroslav Tuđman posebno dobre odnose imao s pripadnicima obavještajne zajednice Sjedinjenih Američkih Država. Njihovu vrijednost ne treba naravno posebno naglašavati.

Proces detuđmanizacije

Kad je njegov otac bio na samu kraju životnog puta, opet je pozvao sina na čelo Hrvatske izvještajne službe. Na tom je mjestu Miroslav Tuđman dočekao dolazak na vlast široke koalicije predvođene Strankom demokratskih promjena. Ali i dolazak Stjepana Mesića na državnu dužnost koju je u utemeljiteljskim godinama Republike Hrvatske obnašao njegov otac. Kao i svaki politički renegat Mesić je odlučio osvetiti se svom prethodniku. Ubrzo je postao uporišnom točkom široke fronte koja je opsesivno i slijepo počela napadati sve što je imalo bilo kakve veze s Franjom Tuđmanom te njegovim djelom. Nakon što je novi hrvatski predsjednik (karakteristično) jednim francuskim novinama ispričao krajnje neugodan vic o Franji Tuđman, njegov je sin očekivano odlučio da s takvima ne želi imati posla.

Miroslav je Tuđman tada svojoj javnoj karijeri odlučio dati nov impuls. Manje je kvalitetan njegov aspekt politički angažman koji ga je odveo u položaj desne opozicije Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Pod vodstvom je dinamičnoga novog vođe Hrvatska demokratska zajednica ipak počela polako vraćati izgubljene pozicije. Krenuo je dobro, osnivanjem platforme Udruga Hrvatski istinski preporod, koja je djelovala kao neka vrsta (današnjim rječnikom) trusta mozgova, usmjerena k istraživačkom radu, utjecaju na aktualni politički smjer i javnih prezentacija svoje politike. Ubrzo je iz svega izrasla politička stranka nazvana Hrvatski istinski preporod, daleko većih ambicija.

Ozbiljnim knjigama
protiv lažnih optužbi

Dok stranačku kritiku detuđmanizacijskih akcija Mesića i drugih valja pohvaliti, dotle su Hrvatski istinski preporod često istovjetne primjedbe upućivane Hrvatskoj demokratskoj zajednici odvele najprije u slijepu ulicu, a potom i u nestanak. Stvarna su meta naravno trebale biti ozbiljne optužbe nekih čelnika Hrvatske demokratske zajednice zbog korupcije i nepotizma. Tuđman će i sam doći do iste ocjene pa će se nakon odlaska Ive Sanadera pridružiti stranci koju je utemeljio njegov otac, a poslije i snažno podupirati smjer njezine modernizacije.

Nemjerljivo je više u istom razdoblju postigao rijetko viđenim znanstvenim i publicističkim angažmanom. Na optužbe koje su se počele slijevati na račun njegova oca odlučio je uzvratiti argumentirano, tj. ozbiljnim knjigama. Dakle, nakon višestrukog čitanja mnogih njegovih knjiga ne bi trebalo više biti ikakve dileme da Republika Hrvatska nije počinila agresiju na susjednu BiH, da Franjo Tuđman nije bio na čelu zlonamjerne urotničke skupine (koja navodno usred rata u Hrvatskoj nije imala drugoga posla osim da sa Slobodanom Miloševićem dijeli BiH), da je konstrukt nazvan udruženi zločinački pothvat nastao u manje-više koordiniranoj operaciji zlobnih domaćih protivnika njegova oca (od kojih su brojni bili visoki dužnosnici Hrvatske demokratske zajednice), jednako zlobnih bivših diplomata međunarodne zajednice (koji su na taj način odlučili skrenuti pozornost s vlastitih promašaja, prosudbi i zakulisnih dogovora) i podjednako zlobnih te lijenih službenika haškog suda (kojima je nepostojeći entitet zločinačkog vrha poslužio da bi na prostore bivše države uveli ravnotežu krivnje), da je nekadašnji čelni čovjek Bošnjaka Alija Izetbegović imao svoju oportunu političku računicu tijekom rata u BiH (koja se sve više otkriva), da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna bila opravdani i legitimni oblik obrambenog organiziranja bosanskohercegovačkih Hrvata i, konačno, da je niz domaćih političkih protivnika Franje Tuđmana svjesno širio neistine o njemu i njegovu djelovanju. Kao što sam napisao, o informacijama je Miroslav Tuđman ipak najbolje znao.

Zadnjih je godina Miroslav Tuđman u javnosti u prvom redu prepoznat po smirenim i argumentiranim raspravama te drugim istupima u Hrvatskom saboru. Govorio je ponajviše o onome što je najbolje znao: Hrvatskoj i međunarodnim vojnim integracijama, sigurnosnoj problematici, znanosti i visokom obrazovanju te pravu na ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH. Miroslav je Tuđman najprije sudjelovao u stvaranju samostalne hrvatske države, a potom je do kraja uporno promicao istinu o njoj.