Novo plesanje Labuđeg jezera

Nastajanje dugo iščekivana novog Labuđeg jezera hrabro je preskočilo sve prepreke epidemiološki čudnog doba i u petak 29. siječnja konačno dočekalo premijernu večer u HNK-u u Splitu. Kao svojevrsna najava zanimljivog projekta kao i premošćivanje nevoljne kazališne šutnje dana 2. svibnja 2020. na Facebook-stranici i YouTube-kanalu HNK-a u Splitu premijerno je prikazana videopredstava u trajanju od 14 minuta. Prema motivima Labuđeg jezera i uz glazbu Čajkovskoga video je režirala i uz pomoć kolega plesača koreografirala prvakinja Baleta HNK-a Eva Karpilovska. U njezinu viđenju lik Rothbarta poput virusa remeti živote ostalih likova, a princ Siegfried mora birati svoju nevjestu putem društvenih mreža. Snimljen u blizini kompleksa Vile Dalmacija u kojoj većina plesača stanuje, video završava sloganom “Umjetnost se ne može zaustaviti”.

U koreografiji Daniela Cardosa odgledali smo višeslojnu plesnu priču koja s izvornim Labuđim jezerom ima zajedničke glavne likove i osnovnu nit radnje, dok u prvi plan izbija potpuno nov koreografski pristup, moderan, naoko improviziran, individualiziran i svakako mračniji.

Vjerujemo da bi najbolje bilo odmah na početku napustiti svako uspoređivanje izvornog i suvremenog čitanja, odnosno plesanja ovoga baleta, jer bi nas ono odvelo daleko od poruke koja je i u ovom potpuno drukčijem svjetlu jednako britka i jednostavna, premda s novim sadržajnim nitima mučnija i grublja, kao i svijet u kojem je nastajala.

Siegfried (Aaron Kok) i Odette (Irina Čaban Bilandžić) plesom zaljubljenih romantične note stvaraju malu bijelu oazu / Izvor službena stranica HNK u Splitu

Prvi se pojavljuje Rothbart, u invalidskim kolicima, kao neki čudovišni liječnik-znanstvenik, čudnih uzvika, uz pomoć dvije medicinske sestre kojima su kretnje simultano robotizirane, mrcvari beživotno tijelo bijeloga labuda. Iz svoje zlokobnosti može tek gledati nesputani bijeli let krilatih sjena daleko iznad, predaleko. Ovdje nema bajkovitosti kraljevskoga dvora, likovi su tek ljudi, u nejasnom prostoru azila/sirotišta/zatvora prepušteni svojim strepnjama, odmjeravajući se, s vremenom u približavanju i odmicanju ispitujući granice jedni drugima. Plešu zajedno, ali ne potpuno jednako, pokreti su im rasuti u trzajima, podsjećaju i na žive mrtvace, čemu pridonosi i siva odjeća prekrojena bijelim šavovima (ožiljcima?). Daleko od znanih skladnih krilatih kretnja, neka nam bude dopuštena samo ta usporedba, ovdje su pokreti ruku izlomljeni, namjerno nezgrapni, ponavljajući u grču. Pokatkad taj ples zadobije obrise igre, razonode, davne nevinosti, da bi se ubrzo vratio skupnom trzanju i neskladu. Jedan od likova izdvaja se, Siegfried (Aaron Kok) svojom srčanošću i bezazlenošću pokazuje da poznaje Dobro i spreman je suprotstaviti se trojcu tamničara, a pušta ostale dok se obrušavaju na njega neprijateljstvom i porugom. Donosi sa sobom bijeli balon koji poput tračka nade u plesu pomiče scenom dok mu ga ne oduzmu medicinske sestre. Poslije, u susretu s Odette (Irina Čaban Bilandžić), bjelinom sjaji njezin kostim i maska koja prekriva pola lica.

Ples zaljubljenih svojom romantičnom notom stvara malu bijelu oazu poput pukotine u bešćutnosti svijeta iz kojeg su potekli. Smjenjuju se plesne figure sjajnih bijelih likova s polumaskama s onim likova u ugaslim sivim kostimima (rječita kostimografija Liliane Mendonçe), ples nepokorene želje za slobodnim letom i tmurni pokreti onih koji su možda već odustali od traženja boljega, uvjereni da je nemoguće suprotstaviti se. Kao posljednja zamka pojavljuje se u besprijekornoj crnini Odile, hladno, plešući sa crnim balonom, vabeći Siegfrieda u zaborav bjeline, dobrote i slobode, potpuna suprotnost bijeloj Odette, što možda on u svojoj boli ne zapaža. Na trenutak čini se da joj to i uspijeva. U završnom odmjeravanju snaga i Rothbart, nakon što je uspio neko vrijeme hodati/plesati snagom koju je oduzimao drugima, napokon poražen pada u svoja kolica i kao da mu se pomračuje um.

U jasnoj opreci mračnije današnjice i lijepe zanosne glazbe Čajkovskoga, balet je otplesan uz snimku Simfonijskoga orkestra Marijanskog kazališta, pod ravnanjem dirigenta Viktora Fedotova, a Daniel Cardoso osmislio je i dizajn svjetla, koje dočarava i razlikuje modrozeleno zrcaljenje jezera, bjelinu zime, zaleđenost, dubinu šume, razletjelo perje... Scenografska su rješenja (Daniel Cardoso, Hugo Matos) jednostavna, ostvarena snopovima svjetla različite jačine i raspona, u bijeloj, žutoj, crvenoj boji, ponekad plavičastoledenoj, u sjenama koje plesači bacaju na jedini rekvizit, predimenzionirani napuhani madrac, s vanjske strane modre, a s unutarnje bijele boje, po kojem se kotrljaju, u koji se zalijeću, u kojem su zatočeni i iz kojega nastoje/uspijevaju pobjeći. Mnoštvo je poruka, opomena, svjedočanstava svijenih na obalama nekoga drukčijeg jezera. Njih će nakon ove premijere gledatelji, ljubitelji baleta, tek iščitati, a mi ćemo im poželjeti da uskoro potpuno ispune prostor kazališta i uzvrate ansamblu pljeskom koji se pamti.