Moji nastavnici

.

Bilo ih je mnogo: u osnovnoj školi, u gimnaziji, na dvama sveučilištima. Ne sjećam se nijednoga nastavnog sata ili predavanja ispod razine valjanosti. Imao sam sreću. Nastavnici su se razlikovali samo po tome što je, razumljivo, bilo profesora međunarodnog ugleda, ali i nastavnika koji se prema jezičnoj navici svrstavaju među takozvane male ljude, koji se pamte, prema Freudovim riječima, samo tako dugo dok su sadržaj nečije svijesti, najčešće u svijesti potomaka.

Nastavnik hrvatskoga Franta Burian

Držat ću se koliko je moguće kronologije. Nikad neću zaboraviti svoju slatinsku učiteljicu Ružicu Gorski, koja nas je kroz sve razrede vodila sigurnom rukom. Od nje smo naučili brojke, kamo teče Sava, a kamo Drava, gdje je Zagreb, a gdje Split i gdje se nalaze veći jadranski otoci. Ponekad nas je pozvala da zapjevamo Vrbniče nad morem. Nismo pjevali lijepo, ali jesmo glasno. Niže razrede gimnazije, tada osmogodišnje, pohađao sam u Virovitici, a više u Osijeku. U virovitičkim godinama najviše me zanimala povijest, pa posebno pamtim profesora Vjekoslava Kostelića, koji nam je tumačio, naprimjer, tko je bio Ljudevit Posavski, kako su vojevali Franci i kako je vladao papa Grgur Sedmi. Govorio je sigurno i sugestivno. Markantna ličnost bio je profesor Aleksandar Sonabend, ruski emigrant, koji se trudio uvesti nas u svijet brojeva i geometrijskih oblika. Na nastavu matematike donosio je različite sprave koje su mi još uvijek pred očima. Zaglavio je negdje godine 1944. Ne znam jesu li ga ubili ustaše ili partizani.

Sjećanja gimnazijalca vlakaša

Vrlo autoritativan bio je daruvarski Čeh Franta Burian, nastavnik hrvatskog jezika s književnošću. Naginjao je digresijama, do gramatike mu nije bilo mnogo stalo, više do književne građe iz takozvanih čitanki. Ne sjećam što su sadržavale jer su me zanimale druge knjige.

Profesor muzikologije W. Boetticher

Jedna me je oblikovala za cijeli život: Povijest glazbe (1942) profesora Josipa Andreisa, koji je tada bio nastavnik u drugim gradovima.

Andreis je bio utemeljitelj moderne hrvatske muzikologije. Kako sam od djetinjstva bio očaran glazbom, čitao sam njegovu knjigu tako intenzivno da mi se jednom dogodio zanimljiv promašaj. Kao virovitički gimnazijalac od 1941. do 1943. bio sam takozvani vlakaš, poput nekih drugih razrednih drugova. Vozio sam se danomice ujutro iz Slatine u Viroviticu, a nakon nastave, poslijepodne, opet natrag. Negdje u proljeće 1943. zadubio sam se u čitanje Povijesti glazbe tako zaneseno da mi je zbog nepažnje promaknula Slatina. Najednom sam se trgnuo i opazio da se nalazim na prvoj sljedećoj postaji u smjeru Našica. S knjigom u školskoj torbi morao sam čekati vlak koji će me vratiti u Slatinu. Roditelji nisu bili zabrinuti jer su tada vlakovi često kasnili.

Profesora Andreisa upoznao sam godine 1960. osobno i surađivao u prvom izdanju Muzičke enciklopedije Leksikografskog zavoda. Nezaboravni su susreti s njim u prostorijama uredništva, gdje sam postao svjestan toga koliko mu zahvaljujem.

Profesor germanistike Zdenko Škreb / Izvor Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb

U Zagrebu sam studirao germanistiku kod profesora Zdenka Škreba, kojemu među mojim nastavnicima pripada središnje mjesto. Glavno mu je usmjerenje bila povijest njemačke književnosti od srednjeg vijeka do dvadesetog stoljeća, ali je jednako superiorno vladao poviješću jezika i komparativnom lingvistikom. Bio je prvi koji je našu sredinu upoznao s teorijom fonologije uspoređujući tu tekovinu praške i bečke škole strukturalnog jezikoslovlja s modelima fonetike, koja je bila udomaćena akademska disciplina. Bio je najveći erudit kojega sam ikad upoznao, usto poliglot: vladao je, uz njemački, francuskim, engleskim, ruskim, španjolskim i talijanskim. Njegov sam učenik, a kasnije i prijatelj i nasljednik na Odsjeku za germanistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Posredovao je kad sam se godine 1952. natjecao za njemačku stipendiju u okviru kulturne suradnje između Savezne Republike Njemačke i Jugoslavije. Navedene godine stigao sam u Göttingen, elitno sveučilište na području prirodnih znanosti, s nekoliko nobelovaca, nagrađenih za fiziku. Upisao sam dakako germanistiku, ali i muzikologiju, koje tada u Zagrebu kao akademske discipline nije bilo.

Vrsni muzikološki nastavnici

Pohađao sam predavanja i seminare profesora Wolfganga Kaysera, koji je svjetski ugled stekao fundamentalnom knjigom o teoriji književnosti (Jezična umjetnina – Das sprachliche Kunstwerk, 1948). Djelo je prevedeno na nekoliko jezika, a ističe se komparativnom orijentacijom, s primjerima na francuskom, engleskom i portugalskom. Gostovao je na stranim sveučilištima, a godine 1959. i u Zagrebu. Upoznao sam ga u Göttingenu i osobno. Primio je studenta iz Zagreba neobično srdačno, čak me i pozvao u stan da s njim sviram klavir četveroručno.

Povijest glazbe Josipa Andreisa

Glazba je natuknica za osvrt na moje muzikološke nastavnike, profesora Wolfganga Boettichera i Rudolfa Gerbera. Na Gerberovim predavanjima o Bachu i o suvremenoj glazbi upoznao sam jedno od ključnih djela neoklasičnog simfonizma dvadesetog stoljeća, velebnu simfoniju Mathis der Maler (Slikar Mathis, 1933) Paula Hindemi­tha. To je djelo izazvao sukob između Berlinske filharmonije i nacističkih vlasti, koje su zabranile izvođenje majstorovih djela. Kod profesora Boettichera posjećivao sam i seminare. Bio je specijalist za glazbu šesnaestog stoljeća i njemački romantizam (­­Schumann). Postao je međunarodni autoritet kritičkim izdanjem sveukupnih djela Orlanda i Lassa, nizozemskoga skladatelja šesnaestog stoljeća, koji je svojim vokalnim opusom jedan od glavnih majstora epohe. U Boetticherovim seminarima mnogo sam naučio. Nije nas mnogo zamarao biografskim podacima; usredotočio se na analizu djela. Bilo je često govora o glazbenim oblicima. Osobito dobro pamtim seminarski sat na kojemu je tumačio strukturne odnose u primjeni raznih oblika. Sjećam se jednog od njegovih upozorenja posebno živo stoga što sam mnogo kasnije u razgovoru s jednim našim skladateljem čuo da upotrebljava naziv „sporedna tema“ sonatne forme. Odmah sam se sjetio Boetticherovih riječi da je posve pogrešno rabiti taj naziv. Na istaknutom je primjeru pokazao da nema „sporednih tema“ nego samo prve teme i druge teme u sonatnom obliku. Obje su teme posve ravnopravne; inače ne bi bilo kontrasta na kojemu se gradi osnovna zamisao strukture. Odabrao je je jedno od veličanstvenih djela svjetske komorne glazbe, Schubertov gudački kvintet u C-duru. U prvom stavku čak dominira druga tema, koja je u ekspoziciji i provedbi zapravo glavna. U Göttingenu sam poslije boravio nekoliko godina kao nastavnik (lektor). Nisam više imao prilike pratiti rad nastavnika iz svojih studentskih dana. No sjećanje je duboko, trajno.