Lirika puna radosti

Dobro da postoji ljubav. Ovo su stihovi koji dišu ljubavlju. Stihovi magnetizirani bojama, zvukovima i mirisima. Stihovi, otvoreni prema lijepom u svijetu, svijetu povjerenja i čistih snova i snohvatica. To je lirika imaginativnih afiniteta koji se artikuliraju ljepotom ljubavnih disanja i zanosnom, bezbrižnom ljuven-igrom. Kako, uostalom, može jedinka, procijepljena svim paradoksima svijeta, prebroditi ove životne smutnje i mučninu i prihvatiti katarzu očišćenja prijeko potrebne duhovne ravnoteže?

Već sam izbor ciklusa čudesno osmišljenih i posutih čarolijom slatkih bombica ljubavi otvara lepezu osjetilnih dodira i raspjevanih srodnosti: Yogice, Ranojutrica, Raskovnik, Udvaranje, Okorjeli pjesnik, Žene, žene, žene.

Izd. Grad Čakovec, Čakovec, 2019.

Doista, okorjeli se pjesnik prepušta ljuvenim impulsima poetskom lakoćom opuštanja i lakokrile vedrine. Pjesnik opisuje svoju dragu opasujući je slovima i taj ljuveni dodir kulminira u zagrljaju bez dodira. A samo pjesnik zna kako se grli bez dodira. I u tome je snaga liričnosti, a ona nije pohotna, ni egzaltirana, ni buntovna, ni nemilosrdna. Ona odbija psovku nazvati metaforom. Zato milostiv i suptilnošću obdaren čitatelj odahne u opuštanju: „U šalvarama naših tijela  guji se vjetrić mali“ (Zagrljeni); A gola joj se leđa / toče / kroz orošeno okno“ (Orošena pjesma). U ovoj lirici koja radosno pozdravlja ljubav intenzivirane su sve varijacije na tu temu. U njoj ljubav je i bitak i nezadrživa energija: „Htio bih ti napisati pjesmu / na leđima / Prstima, kao na pijesku / da je slušaš rebrima / Na jagodicama prstiju / trče stihovi / Kružno, treperavo / volim te slovima“ (Etida).

Zbirka Snovi i snohvatice neposredno je poimanje slika koje su same po sebi događaj, event, rekli bi danas na novohrvatskom: „Prispodobe / bez spodoba, ukus / bez sukusa / s puno elegantnog smisla od besmisla“ (Posljednji pjesnik). Duhovita igra riječi diskretno donosi pjesnikovu nesputanu komunikaciju u pjesmi koja istančanom kreativnom slikom doseže umišljaj svemirskih prostora: „o kako je lijepo biti čist, i nag / pod trepavicama / golih zvijezda u zimskoj noći“ (Nagna yoga 1). Pjesnikov gorko slatki svemir obećava oslobađajuće bivstvovanje: „I čitav vijek tako / tu sam, a nisam / nego sam tamo, gdje nisam / a jesam“ (Res cogitans).

Ova lirika nije za mrgude. Nije za one koji črno (škuro) gledaju. Nije za one koji bulje tražeći očima sintagme škandala kako bi optužili snujući pedepsu. Nije za one koji su se zaboravili smijati. Kojima je raskoš osmijeha nepoznanica: „Eh, i tad bih začuo tvoj / grleni smijeh / sav u smokvama / pa se sklupčao / u češku knedlu s brusnicama / Slatki toć / Samo zato / jer ti postojiš“ (Pjesma). Okorjeli pjesnik Zrinko Šimunić, inženjer (elektroprojektant), Riba po horoskopu, ne svjetluca zarobljen u akvariju, već se prepušta kreativnom moru svekolikih užitaka u pisanju. U liriku punu radosti. A tako je lijepo znati da u postojećem infernu od pandemije i halucinantnom podrhtavanju ove trusne zemlje postoji netko tko obožava svoju dragu: „Mladi je vitez kleknuo, cjelov / u nadlanicu utisnuo / contessi šuštave svilene oprave / Pogledom ga obgrliše / zjenice mjesečeva mlijeka, obrazi / zvjezdane / jabuke sjajne“ (San o Rimu).

U zbirci Snovi i snohvatice Zrinka Šimunića, uz dodano guštanje savršenih haiku-stihova, baš su „sve muze na broju“.