Kad se sudi Kafki

Kafkina Procesa prihvatili su se mnogi inscenatori, ali čini mi se da se nitko dosad nije sjetio invertirati mjesto autora i naslov djela te predstavu nasloviti Proces Kafka. Upravo ta inverzija omogućava autoru istoimene adaptacije i redatelju predstave Ivanu Penoviću da sa svojom ekipom iz KunstTeatra u zagrebačkom Teatru &TD premijerno prikaže suđenje društvu i čovječanstvu, uzaludnost kojega naglašava apsurdnost života i djela Franza Kafke, simbola crnoga postojanja i egzistencije.

Naslovnu ulogu K.-a nosi Matija Čigir, a kukcoliku Karlo Mrkša / Snimio Luka Dobroja

Rođen 3. srpnja 1883. u Pragu, Franz Kafka pravo je doktorirao 1906. pa u gotovo svim svojim djelima prikazuje sastavnicu suda, sudskih procesa i žrtava, a najviše u romanu Proces, koji počinje pisati 1914, s trideset i jednom godinom, kad je razvrgnuo zaruke, ali i kad je počeo Prvi svjetski rat, pa ga piše i 1915, kad počinje živjeti u vlastitoj sobi u Pragu te putuje u Mađarsku sa sestrom Eli i dobiva nagradu Fontana.

Njegov danas kanonski roman zagonetka je koja se prostire između fragmentarnosti, uvjetovane i činjenicom što je Proces nakon smrti Franza Kafke u nedovršenu i fragmentarnu obliku objavio njegov prijatelj Max Brod, mimo Kafkine oporučne želje, i hermetičnosti, uvjetovane spojem zagonetke, vizionarstva i apsurda koji onemogućava jednoznačno čitanje alegorijskih amblema i „amblematike“ djela.

Neobičnost fabularnoga događanja u tom se Kafkinu djelu, spojena s višeznačnošću vremena i prostora, kontrapunktira s relativnom lakoćom i jasnoćom pripovijedanja i iskaza u trećoj osobi jednine, ali s punktuacijom na figuraciji Jozefa K.-a. Za adaptaciju u kazalištu problem je što naizgledna preglednost fabularne strukture nerijetko izmiče pripovjedačevu nadzoru, a time i gledateljskom obzoru, jer na trenutke biva razorena unutarnjom logikom situacije. U te „rupe“ u Kafkinoj naraciji u Penovićevoj adaptaciji ulaze razna djela njemačko-židovsko-češkoga autora, npr. Preobrazba, ali i fragmenti sadašnjega narcisoidna, korumpirana i nepotističkoga društva te svakotrenutne primitivizacije.

Budući da objektivistička naracija u jasnom i preglednom stilu prevladava nad logikom obzora protagonistove svijesti, niz nepovezanih scena može se tumačiti kao tragikomedijski dvoboj malena bankarskoga činovnika bez prezimena s beskrajnom snagom imaginarnoga suda i u kanonskoga pisca i u Penovića, koji u sudski, tj. kazališni proces stavlja Kafku, i to u ruhu teatra apsurda i groteskne satire.

Autori i izvođači predstave naglašavaju strukturaciju prostora kao osobnoga prostora Jozefa K.-a kao konkretizirane sinegdohe društva. Povezujući se sa strukturom suda i procesa, ističe se arhetipsko mapiranje ljudskih progona u užem smislu, nerijetkih psihoza, i u širem smislu – društvenih progona, uz poigravanje mehanizmima straha i represije u trenutku kad caruju procesi u tvrtkama, gospodarski kriminal, sprega suda i vlasti, tragične posljedice za nevina pojedinca.

Tko je kriv? – pita se Kafkin roman. Uništava li sudstvo maloga čovjeka? Je li protagonist upravo proces koji kao neočekivan, koban usud kuca na vrata K.-ove podstanarske sobe i nadvija se nad život, dok Jozef K. postaje žrtva i objekt nefunkconiranja pravde u sudnicama i na sudovima koji se iznenada sazivaju u mračnim hodnicima i u tamnim tavanima na obrubu grada? Navodna krivnja optuženoga K.-a ne dokazuje se na neobičnu, imaginarnu sudu koji želi dokazati opravdanost postupka bez dokaza i indicija i pokrenuti optuženika na kajanje. Jozef K. uzalud pokušava prodrijeti u bit suda, a sud zaludu pokušava prodrijeti u svijest svoje žrtve. Ti su punktovi u itedeovskoj predstavi satirizirani pojavama Kukca, drukčijeg Istražitelja, K.-ova Strica, pomaknuta Poduzetnika....

Scenograf Filip Triplat prostoru daje sivu dimenziju otuđenosti, hladnoće, smještanja života u zadane kabine, kaveze i zatvore, a mogućnost lakše manipulacije scenskim elementima uprizoruje i takovrsnu lakoću manipuliranja društva nad pojedincem. Glumačka ekipa sama odabire kostime pa ta dimenzija naglašava sudbinu neovisne scene osuđene na apsurd trajanja jednako kao i maštovitost izvođača.

Naslovnu ulogu K.-a disciplinirano, samozatajno i točno nosi Matija Čigir rijetko viđenom koncentracijom i govornom disciplinom, uz samo poneki smiješak koji rastvara namrgođenu egzistencijalnu situaciju. Bernard Tomić drugi je, opozitni stup predstave, koji u ulozi odvjetnika invalida preokreće predstavu u groteskno-komičarske vode, posebno kad je riječ o naglašenu ruralnome govoru. Karlo Mrkša osim pjevačkih pokazuje i suptilne glumačke silnice, glumeći niz manjih i bizarnih uloga, osim kukcolike i onu lutkoliku. Pavle Vrkljan i Domagoj Janković ističu se u poduzetničkom i stričevskom te u burlesknom prikazivanju Kafkinih i K.-ovih čuvara i stražara. Lana Barić kao jedina glumica, u ulozi malograđanke, otkriva nove, komičarske dimenzije (i podcrtava začudan glumački talent) drukčije od onih u domicilnome Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Redatelj predstave Ivan Penović u predstavi se pojavljuje kao nijemi svjedok i promatrač događanja, pridonoseći prikazu shizofrenizacije i ludizacije svijeta.

Premda se ansambl i prijatelji u svim svojim predstavama rugaju nekim predstavnicima i skupinama, većinom hrvatske stvarnosti, ovaj put čine to stvaralački motivirano i angažirano u trosatnoj predstavi koja zaslužuje pozornost kao njihova dosad najbolja i najzrelija predstava unatoč tome što je na nekim mjestima razvučena i što bi se trebala kratiti tako da traje najviše dva sata. Unatoč dugotrajnu Kafkinu Procesu, apsurdnom uhićenju K.-a, dugim namještenim sudskim procesima i presudama iz naše svakodnevice. Kazalište ipak nije samo odraz životnih kaveza i bezizlaza. Pokazuje to i golem trud ovih generacijskih zaljubljenika u teatar.