Izniman spoj poljske i meksičke kulture

Malo se koje hrvatsko nacionalno kazalište odlučuje uprizoriti djelo nekog predstavnika teatra apsurda. Taj hrabri potez učinilo je Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku premijerno, 6. veljače, na velikoj pozornici izvevši u hrvatskim profesionalnim kazalištima dosad nikad prikazanu dramu Słavomira Mrożeka Wdowy, u izvrsnom prijevodu na hrvatski, s naslovom Udovice, Pere Mioča. Drame tzv. avangardnoga kazališta, najviše one Eugènea Ionesca i Samuela Becketta, najčešće su, zbog specifičnosti davno označenih antiaristotelijanskim, i zbog svojevrsna straha od gledateljske recepcije, rezervirane za manje profesionalne pozornice, za avangardna, eksperimentalna kazališta, ali i za vizionare redatelje koji vode amaterska kazališta.

Ansambl predstave / Snimio KRISTIJAN CIMER

Poljak Słavomir Mrożek, dramatičar i prozaist (1930–2013), najčešće se povezuje s tradicijom avangardne poljske književnosti (Gombrowicz, Brandys, Rożewicz) i s poljskim, francuskim, engleskim... teatrom apsurda, premda već Tomislav Sabljak u knjizi Nova drama (Split, 1976) uočava njegovu različitost u odnosu na tzv. klasičnu avangardu: „Njegovi likovi imaju nešto od klasičnih likova apsurdne drame, ali oni su istovremeno nešto specifično poljsko: oni vrlo malo znaju što se oko njih događa, oni stoički podnose život, ali s nemirom očekuju neki događaj.“

To specifično poljsko, ali i arhetipsko i univerzalno, na scenu je maestralno, lucidno, ludistički i precizno, pedantno, minuciozno i širokom gestom prenio i donio glumac i redatelj Jasmin Novljaković, prevoditelj i sveučilišni nastavnik na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, docent na kolegiju glume, jedan od najvećih stručnjaka za poljski teatar, svojevremeno stipendist poljskoga Ministarstva kulture, s diplomom režije stečenom na varšavskoj Kazališnoj akademiji, i voditelj neovisnoga kazališta Teatr Jarmarczny, prije boravka u Poljskoj od 1988. do 1998. promicatelj alternativnoga kazališnog izraza s grupom DASKA iz Siska, posljednjih dvadesetak godina izgradivši specifičan redateljski rukopis u profesionalnim kazalištima diljem Hrvatske.

Drama Udovice, žanrovski određena kao crna komedija, specifična je i za Mrożekov dramski rukopis, poveziv s poljskom dramskom groteskom (Witkiewicz, Gombrowitz), ali se slojevitošću i prividno zabavnim, a zapravo tragičnim silnicama naslanjajući i na meksičku tradiciju i na Mrożekovo životno iskustvo (dolazak u Meksiko 1989. sa suprugom Meksikankom, Susanom Osorio, život na gorskom ranču La Epifania, teška kardiološka operacija, pisanje drame nakon oporavka, 1992).

Prvi dio predstave Jasmin Novljaković režira u spoju joneskovskoga, beketovskoga i poljskoga teatra apsurda, slijedeći preciznost i simetričnost dramaturgije i egzistencijalnu zagonetnost. Dvije udovice sjede na lijevoj i desnoj strani pozornice, en face okrenute publici, u realno-fiktivnoj kavani-slastičarnici i razmjenjuju tužna iskustva nedavno umrlih muževa.

„S desne strane ulazi Konobar, noseći na poslužavniku dvije čaše ružičastog pića. Stavlja ružičasto piće pred svaku Udovicu i izlazi desno.“ Konobar prenosi sadašnjost u prošlost i obratno, zbunjen zamjenama identiteta i događanjima. Promjenom lijeve i desne strane, mjesta udovica, počinje se naslućivati obrnut, a ponovno simetričan preljubnički odnos.

U drugom dijelu predstave Novljaković zadržava simetrični kod, ali ga razigrava okomicama i drukčijim odnosom između dvaju muškaraca i tajanstvene žene. Završni dvoboj asocijacija je na imena ljubavnika i muževa, na Romea i Tristana, slavne svjetske ljubavnike, i na poetiku njihovih autora.

Mimo simetrije predstave javlja se habitus i kretanje Konobara, glasnika i posredovatelja erosa i thanatosa, i sat koji postaje sedma dramska osoba. I kao redatelj i kao scenograf Novljaković stavlja događanje u mehanizam velike ure, koji se projicira na pozadini pozornice, ali čini i sjedalice triju dama, povezujući unatražni vremenski hod s Trećom udovicom, ključonošom radnje i predstave, stopljenom sa satnim i mehanizmom protoka života.

Izvrsne kostime napravila je Jasminka Petek Krapljan, dominantan crni ton kombinirajući s bojama životinja koje se spominju u tekstu, od krokodila do ptice i majmuna, te s bojom hrđe na prsluku Konobara, znakom dekadentnosti. Ista autorica potpisuje i scenski pokret, sjajnu sintezu meksičkoga plesa, kazaljki na satu, legendarnih filmova i serija te meksičke kulture, istaknutu maskom koja naglašava meksički odnos prema smrti kao prema svakodnevici i radosti. Glazba Igora Valerija decentna je, mistična i radosna, ovisno o situaciji, stopljena s redateljskim i vizualnim kodom predstave te sa zapamtljivim oblikovanjem svjetla (Tomislav Kobia).

Iznimnosti predstave snažno pridonose glumci. Matea Grabić Ćaćić suptilno i duhovito prikazuje Udovicu prvu, puno istovremene nježnosti i licemjerstva. Ivana Soldo Čabraja minijaturnom mimikom i gestualnošću postiže zapamtljivu karakterizaciju „pomaknute“ Udovice druge. Ivana Gudelj Tešija blistava je u nijemoj ulozi Udovice treće, žestoke i sramežljive, s iznimno svladanim scenskim pokretom. Antonio Jakupčević dinamičan je, energičan i „naljućen“ Gospodin prvi. Aljoša Čepl kao Gospodin drugi ostvaruje pogođenu sintezu teatra apsurda i filmskoga „klizanja“ po sceni. Napokon, Miroslav Čabraja kao Konobar, suptilno dijalogizirajući istodobno s publikom i osobama na sceni, donosi slojevitu, začudnu i stvarnu dvojbu o pitanju je li moguće prikazati smrt kao zbunjujući život.

Udovice su gotovo savršena predstava, spoj izvrsnoga teksta, režije, glume, pokreta, scenografije, kostimografije, glazbe. Mislim da će dugo živjeti na sceni osječkoga HNK-a i na gostovanjima.