Inkluzijo, dobrodošla u Maticu i Vijenac

Sasvim iskreno, kada sam prvi put vidio Inkluziju u Vijencu, bio sam iznenađen misleći, što ovi rade u Vijencu i Matici? Ali kada sam malo bolje razmislio, pa i porazgovarao s nekim dobro obaviještenim članovima Matice, promijenio sam mišljenje i sada kažem: Inkluzijo, dobrodošla u Maticu i Vijenac!

Dugogodišnji sam član Matice, a k tome sam i dvadeset godina profesionalac u sustavu socijalne skrbi, pa mi to pomaže da shvatim ova „nova vremena“ te poslovnu i svaku drugu problematiku pravnih osoba i „udrugaša“ u svakoj pa i socijalnoj branši.

Mnogi i ne znaju što je to inkluzija, a pogotovo ne što je inkluzija u sustavu socijalne skrbi, pa na samu početku treba reći da je to uključenje, odnosno uključivanje jednog od elemenata reforme socijalne skrbi osoba s invaliditetom u tzv. redovito socijalno okruženje, zapravo uključivanje osoba s posebnim potrebama u socijalno okruženje svijeta rada, svijeta obrazovanja i školovanja – njihova punopravnog i jednakopravnog življenja u svim porama društvenog života zajednice čiji su oni – barem bi trebali biti – redoviti i ravnopravni članovi. I to bez barijera, fizičkih i mentalnih i svakih drugih oblika hendikepa za invalidnu osobu.

Naslovnica Inkluzije br. 2 od
19. studenoga 2020.

Do 90-ih sustav socijalne skrbi bio je mastodont s golemim subjektima: ustanovama i centrima za socijalnu skrb koje je imala svaka od općina bez obzira na veličinu ili druge okolnosti. Rekao bih da ih je bilo i tamo gdje su bili potrebni, ali i tamo gdje su bili suvišni i prepušteni neradu jer je naprosto stanje stvari na terenu bilo takvo. Sve smo to naslijedili i u slobodnoj i neovisnoj državi Hrvatskoj.

U tom sam sustavu kao profesionalac radio više od dvadeset godina te bio aktivni sudionik svih reformi sustava socijalne skrbi, mnogo puta bio domaćin raznoraznim konzultantima iz cijeloga svijeta, organizirao i sudjelovao na brojnim konferencijama, seminarima, panelima i svim mogućim edukacijskim oblicima rada, uključujući i dva studijska putovanja: u London te Vilnius i Rigu.

Možda pomalo drsko, ali svakako kvalificirano mogu tvrditi da Hrvatska ima jednako dobar, pa i bolji sustav socijalne skrbi od mnogo razvijenijih zemalja, čak i od Velike Britanije. Možda taj sustav i nije bolji kao cjelina, ali po svojim sastavnicama sigurno jest. To što mi imamo a oni nemaju jesu prije svega visokoobrazovani, na sveučilištima specijalizirani stručnjaci (npr. defektolozi i socijalni radnici), ali oni imaju (recimo) bolju socijalnu politiku, koju efikasnije i jeftinije provode kroz druge javne sektore i servise: financije, školstvo i još štošta drugo. A mi tapkamo i lutamo tražeći pomoć inozemnih stručnjaka, konzultanata pa i svjetskih foliranata koji se koriste našim, navodno povoljnim aranžmanom Svjetske banke i EU-fondova. (Ne znam koji je to kredit, osim onoga bespovratnoga, povoljan.)

Naše lutanje i potvrda lutanja u problemu što ćemo sa socijalnom skrbi najbolje se vidi po činjenici da smo najprije imali Ministarstvo rada i socijalne skrbi, pa Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, pa Ministarstvo socijalne politike i mladih, pa Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Konačno danas imamo opet Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. U posljednjih tridesetak godina imali smo najmanje dvije javne reforme s tzv. master-planovima na koje smo potrošili barem sto milijuna eura navodno vrlo povoljnih kredita i subvencija – i još smo na početku. Reforme su se najčešće zasnivale baš na načelu inkluzije, ali inkluzije na silu, preko koljena, u čemu je prednjačila administracija u vrijeme ministrice Opačić, koja je na princip inkluzije izravno vezala rigidnu politiku i poteze deinstitucionalizacije, prepuštajući taj za korisnike osjetljiv proces udrugama koje su, zahvaljujući „sposobnim“ i nekompetentnim ljudima u centrima za socijalnu skrb, brzopletim i nestručnim potezima ljude iz npr. ustanova za rehabilitaciju osoba s mentalnim oštećenjima „pobrkali“ s onima iz domova za psihički bolesne starije osobe. Npr. osobu s teškim mentalnim oštećenjem i pridruženim višekratnim epileptičkim napadajima i tjelesnim invaliditetom smjestili su u trosoban stan na devetom katu Mamutice u Zagrebu ili neboder u Šibeniku, doslovno su ukinuli dom za psihički bolesne osobe u Osijeku – napravljeni su dakle stručni propusti koji su uništili i minimalne „normalne“ okolnosti života teško invalidnih osoba. Uredbom o zabrani novog zapošljavanja i oduzimanjem prava na višemjesečne zamjene radnika na dužim odsustvima dokrajčeno je ili dovedeno u pitanje normalno funkcioniranje pojedinih ustanova, a sve izravno preko leđa osoba s invaliditetom, korisnika kvalitetnih ustanova.

I što sad, pitate vi mene? Kako nastaviti i kako popraviti sustav koji je već toliko razmontiran da jedva funkcionira? Što s Malom Terezijom u Vinkovcima i Centrom za rehabilitaciju MIR u Kaštelima, koji bi da su u Britaniji imali status kraljevskih instituta za osobe s invaliditetom, a sada su postale ustanove ubožnice kao ona u okolici Oxforda koju su nam pokazivali kao primjere dobre prakse, a u kojima je medicinska sestra iz Ukrajine nespretno glumila socijalnu radnicu, i gdje su „na hrpi“ u objektima bez osnovnih uvjeta smještene osobe s alzheimerom, osobe s tjelesnim invaliditetom, duševno bolesne osobe, osobe na rehabilitaciji odvikavanja od teških droga.

Moglo bi se o problematici inkluzije još nadugo i naširoko pisati i raspravljati, što će, nadam se, Inkluzija činiti u svom dvogodišnjem „podstanarstvu“ u Vijencu i Matici. U svakom slučaju, dobrodošli u Vijenac i Maticu, majku hrvatske kulture.