Gdje je zapelo s obnovom glavnoga grada?

Profesor Dean Duda sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, govoreći studentima prve godine kulturologije na riječkom Filozofskom fakultetu o izgradnji urbanog identiteta i stvaranju slike o gradu, kazao je da ništa ne ide bez – krovova. „Jeste li primijetili da turisti uvijek bolje poznaju vrhove zgrada u gradovima koje posjećuju od njihovih stanovnika? Njima je to blisko i poznato pa ne podižu pogled. Vide samo ono što je u razini očiju.“ Zgodna se crtica, nažalost, od 22. ožujka prošle godine više ne može primjenjivati na hrvatski glavni grad, njegove stanovnike i, zbog pandemijom i potresom uzrokovane situacije ne više toliko brojne, posjetitelje. Gradsko je središte, posebno područje Gornjeg i Donjeg grada, izgrađeno mahom prije 1964, kada su doneseni prvi ozbiljniji propisi o važnosti procjene seizmičke otpornosti kod gradnje, i samim su time pomaknuti dimnjaci, odlomljeni crepovi, zabatni zidovi i odvaljene fasade u danima nakon snažnoga potresa bili opasnost za njegove stanovnike.

Bez promjena 11 mjeseci
od potresa

Problem je što se ni gotovo jedanaest mjeseci nakon potresa stanje nije bitno izmijenilo. Središte grada, kao i neke druge gradske četvrti (pa i epicentralno markuševečko područje smješteno u podsljemenskoj zoni) dodatno je oštećen u razornom potresu što je lanjskog 29. prosinca pogodio područje Petrinje i Banovine pa su i negodovanja građana koji čekaju na obnovu svojih nekretnina sve glasnija. Hrvatski je sabor na sjednici 11. rujna 2020. izglasao Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije, potom je Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 29. listopada dala suglasnost za osnivanje Fonda za obnovu potresom pogođenih područja, a 26. je siječnja Ministarstvo kulture i medija uputilo Poziv za dodjelu bespovratnih financijskih sredstava za provedbu mjera zaštite kulturne baštine oštećene u potresu 22. ožujka 2020. na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske i Zagrebačke županije, za što je, iz Fonda solidarnosti Europske Unije, osigurano osamsto milijuna kuna.

Ta će se potpora dodjeljivati za pripremu projektne dokumentacije za provedbu mjera zaštite kulturne baštine oštećene u potresu 22. ožujka, kao i za provedbu mjera zaštite kulturne baštine, izvođenje radova osiguranja i stabiliziranja, a projekte u čijem će sufinanciranju Ministarstvo kulture i medija sudjelovati pokrivanjem do sto posto iznosa prihvatljivih troškova mogu prijavljivati tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne samouprave, ustanove kojima su osnivači ili suosnivači Republika Hrvatska i/ili jedinica lokalne samouprave upisane u sudski registar sa sjedištem u Gradu Zagrebu, Krapinsko-zagorskoj ili Zagrebačkoj županiji, vjerske zajednice, udruge i organizacije civilnog društva koje djeluju u području kulture, umjetnosti i medija te trgovačka društva u vlasništvu ili suvlasništvu Republike Hrvatske i/ili jedinica lokalne samouprave koje u kulturnom dobru obavljaju registriranu negospodarsku djelatnost.

Privatne osobe, vlasnici ili suvlasnici zgrada klasificiranih pojedinačnim zaštićenim kulturnim dobrom nisu obuhvaćeni tim pozivom. „Građani koji su vlasnici ili suvlasnici pojedinačnog kulturnog dobra potpadaju pod Zakon o obnovi i ne trebaju podnositi zahtjeve po tom pozivu“, u kratkoj nam je izjavi kazao Damir Vanđelić, predsjednik Fonda u čijim se rukama u ovom trenutku nalazi sudbina stotina tisuća Zagrepčana.

No kakvo je doista trenutno stanje povezano s obnovom Zagreba i ostalih, ožujskim potresom pogođenih područja? Već i kratkotrajan boravak u užem gradskom središtu i na području Markuševca ili samo letimičan pregled stanja u medijima jasno pokazuju; obnove gotovo i nema. Barem ne one planske i od institucija inicirane. Da su u privatnoj inicijativi izvršeni hitni zahvati, potvrđuje nam i Tomislav Antolović, predsjednik Mjesnog odbora Markuševec prisjećajući se kako su u prvim danima nakon 22. ožujka gotovo danonoćno na terenu dijelili nužni materijal za sanaciju privatnih stambenih objekata.

„Podijelili smo materijal u vrijednosti nekoliko milijuna kuna i tako pomogli da ljudi sami, uz pomoć volontera, obave hitne zahvate, poprave dimnjake, crepove i puknuća na krovovima te tako osiguraju sebe, ali i slučajne prolaznike. Mi smo na terenu bili veći dio proljeća, gotovo do lipnja, no istu inicijativu ne vidim i u gradskom centru, gdje mnogi hitni zahvati još nisu provedeni.“ S njegovom se procjenom slažu i predstavnik suvlasnika iz Palmotićeve ulice kao i vlasnik kuće u Vlaškoj ulici. Obojica su željela ostati anonimna, što, možda, dijelom razotkriva o kako je duboku i ozbiljnu problemu riječ. Nekretnine ni jednog od naših sugovornika nisu, inicijalno, pretrpjele veća oštećenja, za što obojica razlog vide u nedavnu provođenju cjelovite obnove, a posebno zamjeni krovova te osnaživanju krovišta. No stanarima zgrade iz Palmotićeve ulice štetu je nanio zabatni zid susjedne zgrade. On se u potresu odvojio, a s njega otkrhnuti komadi ponovno su oštetili obnovljeno krovište. „Ne želeći čekati, prve smo radnje na sanaciji krovišta obavili odmah, sami, kako ne bi došlo do curenja vode u zgradu. No nakon pregleda statičara, i premda je zgrada u početku dobila zelenu naljepnicu, sad uz nju nosi i crvenu.

Suvlasnici stanova
u centru ogorčeni

I stanje je takvo, nepromijenjeno, od ožujka“, prepričava nam predstavnik suvlasnika ogorčen što u svojem prostoru, kao ni većina stanara zgrade, ne može boraviti, a povratak u stan onemogućen mu je i zbog nesređenih suvlasničkih odnosa susjedne zgrade. Njih kao jedan od problema s kojima se suvlasnici najčešće susreću navodi i Vesna Blašković, novinarka i stanarka zgrade u središtu grada, osnivačica grupe Potres u Zagrebu – Svi mi u centru. Zakon koji je trenutno na snazi, pojašnjava, ne regulira jasno njihove odnose i obveze, što u praksi znači da nekoliko suvlasnika može zaustaviti radove u cijeloj zgradi. Osim toga, navodi, „građani se žale na konzervatore koji su im godinama stopirali mogućnost poboljšanja zgrada zbog strogih pravila, zahtijevajući rekonstrukciju s istovjetnim materijalima, a dobar primjer za to su dimnjaci na kojima su inzistirali, a sada su upravo te grdosije od nekoliko tona uništile Zagreb i bacile građane u nepotreban trošak“.

Hoće li, i kako, u predstojećem procesu obnove doći do pomirenja dviju struka, graditeljske i konzervatorske, i iznalaženja konsenzusa, nije poznato jer do zaključenja broja nismo dobili odgovore iz mjerodavnih ministarstava. No iz Fonda za obnovu u svojem su odgovoru bili prilično jasni: „Vlasnici nekretnina dužni su ukloniti sve što predstavlja prijetnju prolaznicima, a ako oni to sami ne urade, postoje komunalni redari koji bi trebali naložiti uklanjanje opasnih dijelova.“ Pred odgovornošću za nekretninu ne uzmiče ni predstavnik suvlasnika, no ističe kako bi znatno pomoglo kad bi država donijela zakonski okvir za konstrukcijsko osnaživanje svih, a ne samo zgrada s crvenom ili žutom naljepnicom, jer tako se neće, pogodi li grad doista razoran potres jednak onomu iz 1880, dogoditi potpuno urušavanje središta grada. Također, ističe, pomoglo bi kad bi se suvlasnicima ponudili uvjeti financiranja povoljniji od onih trenutno dostupnih na tržištu jer mnoge su zgrade već opterećene teretom prijašnjih obnova.

Isto smatra i Antolović. Markuševečko područje čine većinom obiteljske kuće, no neriješeni vlasnički odnosi i golema količina dokumentacije potrebne za obnovu i njih koči. „Obnovljena je škola, zgrada Hrvatskog doma je upravo u posljednjoj fazi obnove, ali privatne se kuće ne obnavljaju. Ljudi su zbunjeni, riječ je većinom o starijem stanovništvu i sva im je dokumentacija nerazumljiva. Mislim da se država prema njima ne bi trebala odnositi maćehinski nego majčinski i pomoći im u tom procesu. Olakšati ga, a ne zaustavljati nedostaje li jedan papir ili slično.“ Oba se sugovornika, nadalje, slažu da je i proces izrade projekta obnove i pripadnog elaborata financijski teško dohvatljiv većini suvlasnika, što će, uvjeren je Antolović, stvoriti dodatne probleme.

„Osim što je većina projektantskih ureda zakrčena poslom i na njihove se usluge dugo čeka, sama je izrada projekta skupa pa se bojim da će mnogi, umjesto za izradu elaborata, novac potrošiti na nabavu materijala i popravak.“ Uvjeren je, kao i predstavnik suvlasnika zgrade u Palmotićevoj, u korisnost prenamjene dijela dobivenih sredstava za potporu u izradi dokumentacije i elaborata seizmičke otpornosti. Njegova bi izrada na seizmički aktivnu području trebala biti obavezna poput izrade energetskog certifikata. Jer u slučaju razornog potresa, sve se troje sugovornika složilo, nikakva „zelena naljepnica“ neće konstrukcijski neosnaženu zgradu spasiti od fatalnog ishoda.

A premda su nam na pitanje o sigurnosti zgrada iz Fonda za obnovu poručili da je „veći dio zgrada davno izgrađen i bez dinamičke otpornosti pa nije bio siguran ni prije potresa, a nesigurnost dijelom proizlazi i iz neodržavanja fasada i nekonstrukcijskih elemenata“, statički će sigurn(ij)e zgrade zasigurno vratiti život u središte grada koje se, premda još nema preciznih podataka o broju iseljenih, prazni naočigled, što izaziva nelagodu i kod preostalog dijela stanovništva. „Mi imamo jedan život, ograničeni smo rokom trajanja i ne možemo čekati idućih dvadeset godina da se obnova pokrene“, odlučan je predstavnik stanara. Ne može ni Europska Unija, pa sva sredstva moraju biti utrošena i opravdana unutar osamnaest mjeseci od dana njihove uplate. Sat otkucava, a obnova se ne pomiče s mjesta pa je logično i ispravno pitanje – hoćemo li stići ili smo već zakasnili?