Antički recept za dobar vic

Danski pijanist Viktor Borge bio je jedinstven među svjetskim zabavljačima po tome što je svoje komične točke izvodio dok je svirao klavir – odnosno, on je prostor klasične glazbe pretvorio u neizmjerno zabavno mjesto, oduševljavajući milijune ludorijama s crno-bijelim tipkama. No i bez klavira bio je vrstan stand up-komičar; dovoljno je samo podsjetiti na to da je izumio zvučne i gestovne signale za interpunkciju pa bi njegovo čitanje i najsuhoparnijeg teksta izazivalo salve smijeha. Jednom je bio zamoljen da ispriča najsmješniji vic koji je čuo. Ispričao je kako ga je nedavno, dok se u rodnom Kopenhagenu pripremao za koncert, susreo stariji znanac i rekao mu: „Baš sam čitao osmrtnice, ali nisam siguran – jesi li to umro ti ili tvoj brat?“

Izd. Institut Latina et Graeca, Zagreb, 2020.

I baš taj isti vic nađem u knjizi Filogel ili smjeholjubac koji je ovoga prosinca, u prijevodu i s komentarima Tamare Tvrtković, objavio zagrebački nakladnik Latina et Graeca. Riječ je o antičkoj zbirci šala, sačuvanoj u rukopisima iz 10. stoljeća, nastaloj potkraj 4. ili početkom 5. stoljeća – premda sadrži i starije dosjetke. Tradicija sastavljanje Filogela pripisuje aleksandrijskom neoplatonističkom filozofu Hijeroklu i gramatičaru Filagriju; građu su crpli iz dvije tisuće godina stare zbirke mimografa Filisteona, koji je šaljive anegdote zabilježio u jampskim trimetrima. Zapisivanje duhovitosti, kako u uvodu napominje Tamara Tvrtković, riskantan je posao jer gube na zabavnosti – nastaje nešto što se oksimoronski zove dosadni vic. „Vic je prvenstveno usmena forma“, kaže ona ispravno, „koja umnogome ovisi i o onome koji ga pripovijeda i o načinu izvedbe te osobe, ali i o trenutku ili situaciji u kojoj se iznosi, a naposljetku i o publici pred kojom se priča.“

Pa ipak, Filogel je zabavan i neobično mnogo u njemu ima poznatog. „Smušenjak je želio naučiti svojeg magarca da ne jede, pa mu nije davao hrane. Kad je magarac umro od gladi, rekao je: ‘Veliku sam štetu pretrpio. Baš kad sam ga naučio da ne jede, on umre’“ – iz osnovne škole zapamtio sam tu šalu iz čitanke, kao narodnu priču, samo je umro konj. „Smušenjak se spremao na put, pa ga prijatelj zamoli: ‘Molim te da mi kupiš dva roba, svakog od petnaest godina.’ A on će na to: ‘Ako ne budem našao takve, kupit ću ti jednog od trideset’“ – to je varijanta šaljivog oglasa u kojem muž ženu od 38 godina mijenja za dvije od 19. „Smušenjak je htio spavati, ali nije imao jastuk i naredio je robu da mu pod glavu podmetne keramičku vazu. A kad je rob rekao da je vaza tvrda, zapovjedi mu da je napuni perjem“ – i to je narodna priča, samo se pripisuje Nasrudin-hodži.

Gotovo svaki vic iz Filogela mogao bi udomiti Bobija i Rudija, Muju i Hasu ili malog Ivicu. Da pokušamo: Mujo stoji pred ogledalom zatvorenih očiju, a Haso ga pita zašto to radi – „Želim se vidjeti kako izgledam dok spavam“, kaže Mujo (vic br. 11 u Filogelu); Bobi dođe kod Rudija na ručak, ali ništa ne jede, pa ga ovaj pita zašto – „Da ne bi netko mislio da sam došao radi jela“, kaže Bobi (vic. br. 32 u Filogelu); pitao učitelj malog Ivicu kako se zvala Prijamova majka, a on odgovara – „Mi smo je zvali gospođa“ (vic br. 197 u Filogelu). Žrtve antičkih viceva iste su kao i danas: lijenčine, ispičuture i proždrljivci; smiješno je kad netko smrdi ili prdne; ruga se liječnicima, učiteljima, prorocima i horoskobdžijama; na sprdnju su neznalice i strašljivci. Vječne su šale o lošim đacima – recimo ona o propalom studentu koji prodaje knjige, pa mu posprdno dobacuju da ga knjige, eto, već hrane.

Nema mnogo cenzure u Filogelu. Ono što je smiješno, ne može biti politički korektno. Ja sam siguran da stanovnici Abdere, Sidona i Kima nisu bili u prosjeku gluplji od žitelja drugih antičkih gradova, ali tako ih je zapalo da svima budu na sprdnju. Iako, po nadrealnim odgovorima, čovjek se pita jesu li zbilja bili bedasti: Stranac je prolazio kroz Kim i vidio sprovod, pa je upitao domaćeg čovjeka tko je pokojnik – „Ovaj na odru“, dobio je odgovor; mušterija je pitala mesara u Sidonu da joj posudi nož do Smirne – „Nijedan nije tako dugačak“, bilo mu je kazano. Zatim, tu su vicevi o incestu, prostituciji i smrti, što znači da se i nekad cijenio crni humor kao i danas. Nemilosrdni su prema škrcima, recimo prema onom koji će svu svoju imovinu nakon smrti – ostaviti sebi! Tamna strana ljudske naravi vidi se i u razgovoru dvojice koji mrze svoje očeve, ali ne žele da ih se smatra ocoubojicama – pa odluče zamijeniti zločine, da svaki ubije oca onog drugog; sad znamo odakle je Patricia Highsmith dobila ideju za svoj prvi roman Stranci u vlaku iz 1950, po kojem je Alfred Hitch­cock godinu poslije snimio isto­imeni film, kod nas preveden kao Nepoznati iz Nord Expressa.

Ili nije? Očito ideje, a i humor, lebde u zraku, i ljudska narav stoljećima traži isto – olakšanje u smijehu, suprotstavljanje neskladnog, iskazivanje nadmoći, suočavanje s apsurdom, kako već ne tumače sve moguće teorije o smiješnom, koje u uvodu prevoditeljica Tamara Tvrtković razlaže zainteresiranom čitatelju. Gurmani kažu da nema novih recepata, da samo ima ljudi koji ne poznaju stare. Čini se da isto vrijedi i za viceve. Viktora Borgea, koji je umro prije dva desetljeća, u 91. godini života, sjetio sam se tijekom lockdowna i više puta uživao u njegovim ludorijama na YouTubeu. Tako sam čuo i anegdotu o zamjeni mrtvog i živog, i nekoliko je puta ispričao prijateljima, izazvavši smijeh. Vic radi i nakon dva milenija.