ŽMIGAVAC

Lako je moguće da nevolje sa žmigavcem – a ima tih nevolja doista mnogo – počinju već od njegova imena. Službeno se, naime, on ne zove tako, nego pokazivač smjera. Ali raja neće tako, nego po svome, pa kaže žmigavac. To jest, tako kaže u svakodnevnom životu i u opuštenom raspoloženju, ali čim stvar postane ozbiljna – kad, recimo, dođe do sudara, pa se piše izvješće za osiguravajuće društvo – u uporabu dođe onaj službeni naziv. Tako tu traje nekakva dvostrukost, pa taj narančasti treptač što postoji na svakome vozilu znači jedno onda kad se radi o praktičnim stvarima – o vožnji – a drugo onda kad se o tim praktičnim stvarima službeno razgovara i kad se povlače pravne konzekvence.

To možda i ne bi bio nikakav problem, da se ta dvojnost nije onda nekako uvukla i u upotrebu samoga žmigavca, odnosno pokazivača smjera: on je u isto vrijeme i važan i nevažan, u isto se vrijeme i koristi i ne koristi, poštuje i ne poštuje. Za neke ljude, reklo bi se, on u isto vrijeme i postoji i ne postoji. A to je, priznat ćete, i pomalo filozofski problem, koliko god nevažan.

Da kažemo sasvim precizno i izravno: mnogi vozači imaju osjećaj da je taj blaženi pokazivač smjera nekakva puka formalnost, nešto što zakon i policija od nas traže – pa nas mogu i kazniti ako se pokaže da smo nešto krivo uradili paleći ili ne paleći taj treptač – ali da žmigavac inače zapravo ničemu ne služi i da nema nikakve praktične svrhe. Još više, u tome našem odnosu prema žmigavcu mogu se zamijetiti i nekakve nijanse, pa se čak jedna od mogućih klasifikacija stilova vožnje – a i samih vozača – može utemeljiti u načinu na koji se oni odnose prema žmigavcu i njegovoj uporabi. Ukratko ću skicirati tu podjelu.

Žmigavac služi tomu da vas upozori na namjere drugoga vozača, a može štošta reći i o njegovu stilu vožnje

Ponajprije, postoje oni vozači koji žmigavac rabe rijetko ili nikako. Među njima su najbrojniji oni koji jednostavno zaborave na žmigavac. Kad se idu prestrojiti iz trake u traku, kad žele skrenuti desno ili lijevo, oni to naprosto učine, a žmigavac ne upale. Čini im se, naime, da je pri takvoj operaciji najvažnija provjera situacije u jednom i u drugom retrovizoru, da je bitno pravilno okrenuti volan i načiniti lijep luk, a što bi pritom i nekakva žarulja morala svjetlucati, to im izgleda kao sasvim sporedna stvar. Teorijski oni doduše znaju da je žmigavac važan, ali što to vrijedi, kad na to stalno zaboravljaju; nije tu presudan razum, nego osjećaj ili instinkt. Za to je najbolji dokaz činjenica da ti vozači, ako ipak upale žmigavac, poslije zaborave da ga treba ugasiti, pa se onda voze preko cijeloga grada s upaljenim pokazivačem smjera i zbunjuju ostale vozače gdje god prođu i gdje god se zateknu.

Nešto slično događa se i s drugom skupinom vozača, a to su oni koji, doduše, pale žmigavac, ali to redovito čine prekasno. Evo na što mislim: vozite se, recimo iza takva nekakva osobnog automobila, i on odjednom počne skretati ulijevo. I kad je već započeo tu radnju – kad je volan već dobrano zaokrenut – vozač odjednom pali žmigavac. Postupio je on, dakle, po propisu, ali što to vama, kao drugom sudioniku u prometu, uopće vrijedi? Žmigavac služi tomu da vas upozori na namjere drugoga vozača, a ovdje to upozorenje dobivate onda kad je namjera već provedena u djelo. A to jasno svjedoči da i takvi vozači zapravo smatraju paljenje žmigavca pukom formalnošću, činom koji je tek udovoljavanje glupim cestoredarstvenim propisima, a inače sam po sebi nema nikakva smisla ni svrhe. I bez neke namjere, oni to svoje mišljenje – takav svoj pogled na promet i njegovu sigurnost – stavljaju drugima do znanja.

Takav stav – uvjerenje o besmislenosti žmigavca kao prometnog fenomena – odlučno zastupa sljedeća skupina vozača. To su oni koji tvrdoglavo i načelno nikad ne pale žmigavac, koliko god da su zacijelo svjesni da time ugrožavaju i sebe i druge. Često sam se pitao odakle dolazi takvo ponašanje, i zaključio sam da postoje dva moguća odgovora. Jedan se zasniva na nesavršenosti vozačke obuke: u autoškoli su nas, naime, tako žestoko tupili s tim žmigavcima – govoreći kako ih treba paliti i onda kad okrećeš volan u praznome dvorištu – pa su neki vozači jedva dočekali da dobiju dozvolu i tako steknu pravo – ili barem mogućnost – da više ne pale žmigavce. Drugi je mogući odgovor još radikalniji, a polazi od pretpostavke da postoje ljudi koji u vožnju ulaze cjelinom svoje osobe i u nju ulažu sav svoj osobni i društveni integritet, svoj ponos i samopoštovanje. Pa, kao da kažu: što imam ja komu javljati kamo namjeravam ići? Tko si ti, koji voziš iza mene, pa da ja tebe informiram o svojim namjerama? To je samo moja stvar, ja sam slobodan čovjek, idem kamo hoću, a ne pitam ni druge kamo su oni namjerili.

E tu, vidite, stil vožnje izravno graniči sa svjetonazorom. Jer onaj tko na prometne propise – pa i na one o žmigavcu – gleda kao na smetnju i gnjavažu, pa čak i kao na uvredu, taj će se vrlo vjerojatno slično odnositi i prema ostalim društvenim pravilima, pa i prema zakonima. Od takva vozača onda možete očekivati da vam napravi svaku moguću nepodopštinu ako mu se za to pruži prilika, i takvih se ja, iskreno ću priznati, najviše bojim. Jer za njih su drugi sudionici u prometu posve nevažni, ako ih čak ne doživljavaju i kao neprijatelje, prema kojima se kao prema neprijateljima treba i odnositi.

Premda među onima koji ne pale žmigavac vidim i neke koji su mi prije svega smiješni. Ne jednom sam, naime, slušao teoriju o tome kako treba izbjegavati da se prečesto pali žmigavac, jer da od toga ona žaruljica u njemu lakše pregori i postane neupotrebljiva. Pa sam se pitao koliko ti vozači prištede takvom politikom, a pogotovo na što će taj prišteđeni novac potrošiti i koliko će se bolje zbog toga osjećati. A najviše od svega, je li im ikad palo na pamet da šteta može i mora biti mnogo veća ako se s nekim sudare samo zato što nisu upalili žmigavac.

Ima cijela stvar, dakle, i svoju veselu stranu, pa me je upravo ona navela da se prisjetim kako žmigavci nisu oduvijek. U doba mojega djetinjstva, naime, još su postojali znakovi sirenom, pa se pred križanjem trubilo jednom ako ideš ravno, dvaput ako ideš desno, a triput ako ideš lijevo. Pa mi je palo na um da bi to trebalo opet uvesti, jer vozače bi sigurno zabavljalo da mogu trumbetati do mile volje.

Kako bi bilo stanarima obližnjih kuća, to je drugo pitanje, i to me pitanje i navelo da od takva prijedloga odustanem i da se pomirim s činjenicom da će to sa žmigavcima još dugo biti ovako žalosno kako je sada. Jeste li ikad čuli za nekoga koga je policija kaznila zato što je skrenuo, ili se prestrojio, a da nije upalio žmigavac? Niste, naravno, kao što nisam ni ja.

A s druge strane, ta ista policija kažnjava upotrebu krivoga termina, pa uvijek inzistira na nazivu pokazivač smjera. Odnosno, nije baš da kažnjava, ali ne voli kad se kaže žmigavac, jer joj to valjda zvuči neozbiljno. Pa zato mislim: možda sve te naše nevolje u vezi s uporabom toga uređaja dolaze odatle što se nismo navikli na njegov naziv, što se nismo s njim intimizirali? Pa zato dajem konstruktivan prijedlog: tolike smo žargonske izraze – pa čak i psovke – pripustili u standardni jezik i u javnu komunikaciju, pa zašto da to onda ne učinimo i s tim blaženim žmigavcem? Počnimo ga, dakle, nazivati njegovim pravim imenom, možda će tada i njegova upotreba biti češća i pravilnija!