Vrijeme je da hrvatski jezik napokon izađe „iz ladice“

Vre i svoj jezik zabit Horvati
Hote, ter drugi narod postati...

Pavao Štoos
Kip domovine vu početku leta 1831

Hrvatski jezik odnosno hrvatski književni jezici, a potom i hrvatski standardni književni jezik dijelili su povijesnu sudbinu borbe hrvatskoga naroda za vlastito ime, slobodu, dostojanstvo i ravnopravnost među narodima. Otpori germanizaciji, mađarizaciji, talijanizaciji i srbizaciji hrvatskih domovinskih prostora vođeni su i motivirani uvelike jezikom, po jeziku i kroz jezik. Tako je prianjanje uza svoj jezik ili pak nebriga za nj vazda bilo lakmus-papir hrvatske identitetske svijesti.

Prianjanje uza svoj jezik ili pak nebriga za nj vazda je bilo lakmus-papir hrvatske identitetske svijesti

Jugoslavensko državno razdoblje hrvatske povijesne egzistencije u tom je pogledu bilo najzahtjevnije, što zbog političkog nametanja srpskog jezika u javnoj, pa i u službenoj uporabi na hrvatskim jezičnim prostorima tijekom dviju Jugoslavija, što zbog hrvatske političke naivnosti, kojoj je uporište, uz već notoran hrvatski historiozofski idealizam, bilo i do danas ostalo u naravi stvari – djelomičnoj sličnosti ili podudarnosti hrvatskoga i srpskoga jezika. Govorilo se (i danas se govori), o jednom jeziku u dvjema varijantama, što je bilo pokriće za nametanje tzv. istočne varijante u svim segmentima javnoga života u bivšim zajedničkim državama.

Nakon više pokušaja hrvatskih jezikoslovaca i književnika da se takvim hegemonističkim ambicijama stane na kraj, dolazi godine 1967. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika kao izraz jasne svijesti hrvatskoga naroda o jedinstvenosti, samobitnosti i dostojanstvu hrvatskoga jezika. Deklaraciju su 1971. slijedili „otkazi“ Novosadskog dogovora s adresa više hrvatskih znanstvenih i strukovnih ustanova. Može se reći da je uz „devizno pitanje“ upravo jezično pitanje bilo srž Hrvatskoga proljeća.

Nakon njegova političkog sloma Ustav SRH 1974, na temelju ustavnih amandmana 1972, u članku 138. ipak je donekle uvažio taj iskaz hrvatske samosvijesti pitijskom formulacijom da je „u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj upotrebi hrvatski književni jezik – standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski“. Člankom 293. bilo je pak utvrđeno da se „autentični tekstovi saveznih zakona i drugih saveznih propisa i općih akata donose i objavljuju u službenom listu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na hrvatskom književnom jeziku, latinicom“.

Nije nam nakana pisati povijest borbe za očuvanje imena, samobitnosti i dostojanstva hrvatskoga (standardnog književnog) jezika, ali je bilo važno podsjetiti na „kip domovine“ u nedemokratskim vremenima, kada se skrb za hrvatski jezik nerijetko plaćala i robijom, ali se ipak u toj borbi nešto i postiglo.

Suverenost hrvatskoga jezika

A kako stojimo u demokratskim vremenima?

Iako se zakonska zaštita imena i javne uporabe hrvatskoga književnog jezika u počecima suvremene hrvatske demokracije isticala bitnom za očuvanje identiteta, samosvijesti, samobitnosti, afirmacije, ravnopravnosti, dostojanstva (itd.) hrvatskoga naroda (primjerice, Hrvatska demokratska zajednica od osnivanja do raskida s Jugoslavijom, kako u istoimenoj knjizi /2020/ argumentira Domagoj Knežević, imala je na popisu prioriteta „suverenost hrvatskoga jezika“), danas se (ostavimo li školstvo postrance), o kulturi javne uporabe hrvatskoga standardnog književnoga jezika na cijelom državnom ozemlju s razine tijela javne vlasti sustavno zakonodavno ni provedbeno ne skrbi nitko. Možda i stoga što hrvatskih književnika i jezikoslovaca, za razliku od devedesetih, u politici praktično i nema? Istina, hrvatski jezik ugrađen je u Ustav (čl. 12), no na tomu se stalo, a i ono malo organizirane državne skrbi o hrvatskome jeziku kao službenome u Republici Hrvatskoj ugaslo je ministarskom odlukom 2012. o (drugom) ukidanju Vijeća za normu hrvatskoga jezika, kojom je više simbolično nego sadržajno ogoljena činjenica da u Hrvatskoj od osamostaljenja ne postoji na zakonu utemeljena državna skrb o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Vijeće, naime, nije imalo ingerencije veće od savjeta i preporuka.

Zaštita hrvatskoga književnog jezika i latiničnog pisma (za) sada je propisana nekim „tehničkim“ zakonima i podzakonskim aktima, ali ono što bismo mogli nazvati „organskim jezičnim zakonom“ nemamo. Pohvaliti je Hrvatski sabor što je 2015. donio Jedinstvena metodološko-nomotehnička pravila za izradu akata koje donosi Hrvatski sabor, u kojima se u Drugome dijelu, Poglavlju III. uređuje uporaba hrvatskoga jezika kao službenog, no to je za „kućnu uporabu“. Poticaji Hrvatskih laburista, koji su 2010. i 2012. uputili u saborsku proceduru Nacrt Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, nisu urodili plodom. I HDZ-ova i SDP-ova vlada odbile su ih argumentacijom da „nije potrebno regulirati uporabu hrvatskoga jezika ovakvim općim propisom, a posebno uzimajući u obzir da će hrvatski jezik postati jednim od službenih jezika Europske unije, kako je to i utvrđeno u pravnoj stečevini Europske unije“, i to unatoč tomu što HAZU još 2005. u svojoj Izjavi o položaju hrvatskog jezika ističe: „Pitanje o položaju (statusu) hrvatskoga jezika u prvome je redu pravno pitanje“ te „hrvatski je književni ili standardni jezik, a redovito se samo za standardni jezik uspostavlja pravna regulativa“. Pritom treba imati na umu da pravna „službenost imena“ hrvatskoga jezika u Europskoj Uniji ne znači automatski zaštitu „položaja“, što su u višejezičnom jugoslavenskom okviru pisci Deklaracije 1967. jako dobro znali, pa bi u višejezičnom europskom okviru trebalo znati i danas. O svemu tome već je, uostalom, stručno vrlo argumentirano pisano, ali bez političkog učinka.

Deklaracija – izraz samobitnosti hrvatskog jezika

Stihija marginalizacije i podcjenjivanja

Danas „kip domovine“ obilježavaju drugi prioriteti i mentaliteti i hrvatsko jezično pitanje smatra se apsolviranim. No obratimo li makar malo više pozornosti na ono što bismo mogli nazvati životom jezika, brzo ćemo uvidjeti da nam je državna skrb o hrvatskome jeziku sve potrebnija. Dnevice se možemo uvjeriti u to čitajući i slušajući medije, koji griješe u pravopisu, pravogovoru, gramatici i leksiku. Svaki dan slušamo riječi kao lockdown i compliance, sudjelujemo u webinarima, trgovine su pune sale i sconto umjesto popusta ili sniženja, da i ne govorimo o stranim nazivima hrvatskih tvrtki, proizvoda proizvedenih u Hrvatskoj, restorana i kafića, o deklaracijama na proizvodima, o tome da poslodavci stranih kompanija sa zaposlenicima službeno komuniciraju isključivo na engleskom, njemačkom ili kojem drugom jeziku, i sl. Jezični bastardi poput shopping-centara (a i to se piše bez crtice!?) toliko su se udomaćili da nitko i ne razmišlja o mogućim hrvatskim zamjenama. Ako bismo predložili riječ trgodvor, mnogi bi se sažalno nasmijali, iako je riječ načinjena prema kolodvoru (uspješno „prekovanoj“ s njemačkoga), a svima je uobičajena u značenju većeg čvorišnog postajnog mjesta vlakova i autobusa. Zašto veće čvorište trgovina ne bi moglo biti trgodvor ili što drugo, pametnije smišljeno!?

Solidan Matičin nacrt Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, predočen javnosti 2013, u tome smislu, uz potrebne dorade, o čemu nam ovdje nije razlagati, može i danas imati vrijednost i važnost pokretača zakonodavnog procesa

Osim bujice „noviteta“, i dalje slušamo i čitamo nepotrebne nam (iskrivljene) većinom rusizme poput predostrožan, trezven, blagovremen, iako imamo hrvatske oblike oprezan, trijezan, pravodoban ili bar pravovremen. Dobru hrvatsku riječ lučica potpuno je istisnula marina. Itd., itd. Isto tako slušamo i čitamo domaće iskrivizme o „značaju zakona“ (u značenju „važnosti zakona“) jer mnogi ne znaju da „značajan“ znači „karakteran“; uobičajeni su Zagreb film festival i Pula film festival umjesto Zagrebačkog i Pulskog filmskog festivala; dalikanje na početku upitne rečenice preuzelo je sve ostale upitne oblike, emisije započinju pozdravom „dobro vam dan“, da i ne govorimo o učestalom naglašavanju riječi na posljednjem slogu. Ne razlikuju se i dalje riječi poput nazočan i prisutan, što me podsjeća na lektorsko iskustvo u jednim novinama „iz onog vremena“, kada sam dobio uredničke packe jer sam propustio „ustašku“ riječ „nazočan“ – iako je riječ zabilježena u Vukovu rječniku! – no nisu pomogla nikakva objašnjenja da ona ne znači isto što i „prisutan“. Osim toga, i struke nameću svoje pojmovlje, većinom „povučeno“ iz engleskoga, ali ne bi li se tu stihiju moglo makar nadzirati i usmjeravati ako se već ne može potpuno zaustaviti!?

Quod licet Iovi...?

Pred takvom stihijom podcjenjivanja hrvatskoga jezika u javnom prostoru Štoosovi stihovi nisu ništa manje aktualni nego prije dvjestotinjak godina, kao što nam nisu manje potrebna nova šulekovska rješenja (iako ni starog Šuleka nismo još iskoristili, primjerice njegov Rječnik znanstvenoga nazivlja). No što vrijedi ako tko vokacijom svojega zvanja i struke ili, jednostavno, domoljubnoga osjećaja i stane u zaštitu hrvatskoga jezika u javnom prostoru pa predloži dobra jezična rješenja kada nemamo odgovarajući državni propis na temelju kojega se to može provesti!? Nikakvi pojedinačni interventi ni kampanje ne mogu zamijeniti zakon.

A kada smo već kod zakona, Republika Hrvatska pripadnicima svojih nacionalnih manjina zajamčila je zaštitu i afirmaciju njihovih jezika Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. I neka je, ali ne bi li onda dosljedno bilo i nacionalnoj većini u hrvatskoj državi dati ono što ima svaka nacionalna manjina – zakonsku zaštitu svojega jezika u javnoj uporabi? Nije naodmet podsjetiti na to da zakone o jeziku imaju brojne europske države: Slovenija Zakon o javni rabi slovenščine, Srbija Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma, Slovačka Zakon o državnom jeziku, Estonija Jezični zakon, a slične zakone imaju Litva, Latvija, Ukrajina, Sjeverna Makedonija, Poljska, Rumunjska, Švedska, Mađarska, Malta, Rusija, Francuska... Posebnim zakonom Welsh Language Act zaštićen je 1993. velški jezik, a škotski parlament donio je 2005. Achd na Gàidhlig radi zaštite škotskoga gaelskoga (keltskoga) jezika. Irci se u Sjevernoj Irskoj još bore za Acht na Gaeilge, koji bi irskome gaelskome dao status jednak engleskome.

Zašto je u Hrvatskoj tako teško provesti ono što je u drugim državama, katkad unatoč otporima, bilo moguće? Vrijedi li samo za Hrvate quod licet Iovi, non licet bovi – ako nismo telci...

Hrvatski jezik je „organsko“ pitanje

Jezično pitanje ne može biti izdvojeno iz ukupne problematike nacionalnog života. Ako nam narod izumire, a izumire, onda jeziku u tom narodu ne može biti bolje. I ne samo što riječi izumiru s ljudima, nego se, slikovito rečeno, tuđice u nj useljavaju razmjerno brzini našeg iseljavanja. No u konačnici to nije kvantitativno nego kvalitativno pitanje – zakonska zaštita hrvatskoga književnog standarda pitanje je našeg stava prema onomu što jesmo, a samim time prema svemu što jest i ima biti vrijednost, sastavnica i označnica hrvatske nacionalne samobitnosti te nacionalnog i državnog identiteta. Jezik je, uz tlo na kojemu živimo, naš prvi zaštitni znak. On čuva ime i duh nacije i nacija živi u njemu. Nije li ga onda i važnije zakonom zaštititi od neprijeporno potrebna certificiranja kulina, pršuta i maslina?

Zakonska zaštita hrvatskoga književnog jezika u Hrvatskoj nužna je stoga upravo kao „organska“. To je važnije stoga da nacionalne kulturno-znanstvene ustanove djeluju u jezičnoj politici, odnosno da je pomognu stvoriti – jer je sada nema – i ne dopuste da to pitanje padne u političku „zastaru“.

Matica hrvatska kao, kako joj ime kaže, životvorna jezgra nacionalne kulture, ustanova čiji su članovi u gotovo sto osamdeset godina po(d)nijeli najveći teret i žrtve zarad očuvanja i afirmacije imena i položaja hrvatskoga književnog jezika, posebice je pozvana pridonijeti tomu. Solidan Matičin nacrt Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, predočen javnosti 2013, u tome smislu, uz potrebne dorade, o čemu nam ovdje nije razlagati, može i danas imati vrijednost i važnost pokretača zakonodavnog procesa.

Takav poticaj ima dva zaglavišta. Prvi je potreba da se odgovori „izazovu“ globalno svenadiruće engleštine. Hrvati imaju bogat rječnik i plodnu tvorbenost pa svakoj tuđici ili posuđenici mogu naći dobru domaću istoznačnicu. (Mnoge imamo, a ne rabimo, npr. „zaslon“ umjesto „ekrana“.) To ne znači promicati apsolutni purizam – nepotreban i nemoguć – uostalom, tuđ hrvatskom osjećaju europejstva i univerzalizma. No rabiti u javnome prostoru hrvatsku riječ umjesto strane kada god je to moguće, paziti na ispravan pisani i usmeni izričaj ekvivalent je svemu što jesmo kada pjevamo svoju himnu, podižemo svoju zastavu i donosimo zakone u svom Saboru.

Uz „devizno”, jezično pitanje bilo je srž Hrvatskog proljeća

Tomu srodna je potreba odgovoriti „izazovu“ ponovnog stvaranja nekog hibridnog „jezika regiona“, na što još HAZU upozorava u spomenutoj Izjavi. Naravno, susjedi smo pa se, Bogu hvala, razumijemo bez prevoditelja, ali to nipošto ne znači da dopustimo „skuhati“ se u nekom novom balkanskom jezičnom „loncu“, kako smo se prvi put skuhali Bečkim književnim dogovorom 1850.

Drugo zaglavište je osnutak ili imenovanje ustanove koja će imati zadaću standardizacije i normizacije hrvatskoga književnog jezika vodeći se duhom in necessariis unitas, in dubiis libertas..., a i ljubavi bi povrh toga za hrvatsku riječ trebalo da bude. No i tijekom ovoga prešutno prihvaćena književnostandardnog provizorija, s najmanje tri pravopisne „filozofije“ u uporabi i tko zna koliko pravogovornih, zakon bi omogućio veću skrb o hrvatskome jeziku u javnoj uporabi i postavio pravno-politički temelj njegovoj afirmaciji na unutarnjem i međunarodnom planu. Očitovao bi političku svijest hrvatskoga naroda o važnosti i vrijednosti vlastitoga jezika kao sadržaja i sredstva iskaza nacionalnog identiteta, europejstva i univerzalne čovječnosti – ako europejci i humanisti želimo biti – to više što je hrvatski jezik itekako štitio europejstvo u iskazima ljudskih ideala slobode i dostojanstva osobe i naroda, ljudskih odnosa i socijalnih ustanova, odnosno, kako se to danas voli reći, našeg načina života, koji baštinimo iz temelja antičko-judeokršćanske duhovne sinteze.

Hrvatski narod danas ne mora nijednom jeziku više govoriti „ne“, ali mora svojemu, materinjem jeziku napokon reći „da!“. Iako zakon o jeziku neće automatski riješiti sve probleme vezane uz normizaciju, standardizaciju i javnu uporabu hrvatskoga jezika, dat će pravni okvir svemu što mora učiniti jezikoslovna znanost i što mogu učiniti i treba da učine svi koji hrvatski književni jezik razumiju, poštuju i, iznad svega, vole.

Neki će reći da „duh vremena“, a i recentni problemi, ne pogoduje takvu nastojanju. No hrvatski jezik nije zaslužio da leži „u ladici“. Povlasticom svojega imena i poslanja Matica hrvatska može svoj prijedlog nacrta Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika iz 2013. ponovno staviti na stol, doraditi ga i potaknuti ozbiljan razgovor s Vladom i Hrvatskim saborom radi njegova donošenja.