Virusna dimenzija slike

Slavonski se biennale u nekoliko posljednjih izdanja pokazao bitnom izložbenom manifestacijom kojoj nije cilj predstavljati isključivo lokalno umjetničko stvaralaštvo. Ambicije su kustosice Valentine Radoš pri preuzimanju vođenja projekta bile učiniti najdugovječniju osječku bijenalnu izložbu poželjnom referentnom točkom umjetnicima unutar i izvan granica Slavonije, Hrvatske i šire regije. Dvadeset i sedmo izdanje Slavonskoga biennala tradicionalno je otvoreno u Muzeju likovnih umjetnosti 10. prosinca 2020. I ovoga je puta zapažen izniman interes umjetnika za sudjelovanje, što potvrđuje veliki broj prijava – ovoga puta još veći nego prijašnjih godina. Zasigurno je tomu pridonijela i tema koja je igrom slučaja intrinzično imala inkorporiran duh vremena koji je obilježio 2020. godinu paralizirajući svijet pandemijom virusa COVID-19.

U natječajnom je tekstu predsjednik ocjenjivačkoga suda Krešimir Purgar istaknuo da je tema izložbe Slika kao virus te da je cilj takvim tematskim određenjem potaknuti umjetnike na promišljanje nove situacije u svijetu vizualnih fenomena u kojoj se „putovi nevidljivih neprijatelja (virusa) i hipervidljivih vizualnih komunikacija susreću i često razmjenjuju uloge“. Purgar dodaje da naslov umjetnicima može poslužiti kao „stilska figura vremena u kojem živimo, vremena pandemije koje je snažno uzdrmalo temelje demokratskog poretka, društva blagostanja i međuljudskih odnosa“.

Izraelski umjetnik Shir Handelsman s djelom Recitative ovogodišnji je laureat i dobitnik Grand Prixa / Snimila Ivana Škvorčević

Zadanu temu, međutim, ne treba tumačiti isključivo u ključu pandemijske krize jer je ona, kako je istaknula Valentina Radoš, najvećim dijelom bila definirana prije no što je COVID-19 stupio na svjetsku pozornicu oblikujući novo stanje življenja gotovo cijeloga čovječanstva. Pri određivanju tematske okosnice izložbe Purgar se oslonio na teoretičara vizualne kulture W. J. T. Mitchella, koji u knjizi What Do Pictures Want (2005) piše kako slike kojima smo okruženi posjeduju „začudnu vrstu životnosti, perverznog vitaliteta, nešto poput virusa koji prati čovjeka, definira njegove reakcije, ali i krucijalno ovisi o čovjekovoj životnoj energiji“. U određenju pojma slike Purgar se ne zaustavlja na klasičnom razumijevanju slike kao estetskoga predmeta koji prisvaja samo područje povijesti umjetnosti, nego je slika shvaćena u širem pojmovnom opsegu. Prošlo je već dosta vremena otkako su teoretičari medija shvatili da se u kontekstu suvremene umjetnosti ne može govoriti samo kroz kategoriju likovnosti zato što je suvremena umjetnost dobila pojmovno proširenje te je pojam likovnoga odavno zamijenjen pojmom vizualnog.

Fatalna vizualnost

Pišući o vizualnim komunikacijama, Žarko Paić ističe kako je potkraj prošloga stoljeća teorijsko razmatranje slike u interdisciplinarnom području znanosti o slici utjecalo na promjenu paradigme u shvaćanju pojma slike te je ona napustila ograničeno područje umjetnosti i postala jedan od temeljnih pojmova suvremene kulture kojom dominiraju slike. Paić navodi kako su u današnjoj vizualnoj kulturi slike „postale sveprisutne, a vizualnost fatalnom. Kao da se sve u svijetu nužno mora vizualizirati.“ U sveopćoj navezanosti na sliku, promijenio se i ontološki temelj naše kulture koja je stvorila, kako Baudrillard kaže, „integralnu stvarnost“ kao zamjenu za onu objektivnu.

Objektivna je stvarnost prepustila mjesto virtualnom, a ta je stvarnost ovisna o slikama koje ju konstruiraju dajući ontološki i epistemološki temelj razumijevanju današnjega svijeta. Mitchell je svjestan snage koju slike u sebi posjeduju, životnosti koja ih krasi, ali i njihove ovisnosti o čovjekovoj energiji budući da im on osigurava postojanje, kao što je i virusu potreban domaćin da bi živio. Virologija nas uči da su virusi bića na granici živoga i neživog. Oni posjeduju obilježja svojstvena živim bićima poput umnožavanja, nasljeđivanja, razvijanja i prilagođavanja, ali je umnažanje virusa moguće samo u živoj stanici domaćina jer ti organizmi ne posjeduju vlastiti metabolizam.

Slika, također, ne živi bez čovjekova pogleda; svi su predmeti vizualne kulture bez čovjeka mrtvi budući da im je za življenje potreban primatelj. Jedan od pokazatelja vitalnosti slika je i njihova mogućnost promjene našega načina razmišljanja i načina na koji gledamo i doživljavamo stvarnost oko sebe, što na ovoj izložbi problematizira Ivana Tkalčić u djelu Twilight zone, snapchat, camera, text to speech. To je magijska moć slike, alkemijski segment na temelju kojega nas slika može nagovoriti na nešto, ali i učiniti prisutnim ono što je fizički odsutno. O toj prisutnosti odsutnoga piše Derrida analizirajući pismo. Potpis, ističe francuski poststrukturalist „implicira aktualnu ili empirijsku ne-prisutnost potpisnika. Ali, reći će netko, on također označava i čuva njegovo ‘bio-prisutan’ u nekom prošlom ‘sada’, koje će ostati buduće ‘sada’, dakle u određenom ‘sada’ općenito, u transcendentalnoj formi sadašnjosti.“ Na sličan način slike čine prisutnima stvari kojih nema pred nama, a zbog svoje reprezentacijske moći čovjeku daju priliku da u njima vidi ono što on želi vidjeti jer oblik, kako nam pokazuju metaslike poput Patka-zeca, ne mora uvijek nalikovati isključivo onomu što reprezentira.

Purgarovo ukazivanje na metonimijsko shvaćanje slike kao osnove vizualne komunikacije i nositelja poruke potaknulo je brojne umjetnike da se kroz razne medije uhvate ukoštac s natječajnim zadatkom. Potvrđuju to čak 182 prijavljena rada. Za izložbu je odabrano 35 djela, na što su nedvojbeno utjecali prostorni kapaciteti izložbenoga prostora. S obzirom na pristup temi, izložbene je radove generalno moguće podijeliti u dvije skupine – djela u kojima su umjetnici pojam slike kao virusa tumačili u kontekstu Mitchellove teze te djela u kojima je termin virusa direktno povezan s prošlogodišnjom pandemijskom situacijom.

U prvu bi se skupinu mogli ubrojiti radovi Gilda Bavčevića i Tanje Vujasinović, Boba Bicknella-Knighta, Mirana Blažeka, Duške Boban, Ene Gilih, Shira Handelsmana, Hong Ji-Young, Alema Korkuta, Kristine Marić, Tetsuye Maruyame, Tonija Meštrovića, Ane Muščet, Predraga Pavića, Ane Petrović, Nenada Robana, Nevena Tudića ili Ivane Tkalčić, dok se kao predstavnici druge skupine mogu izdvojiti djela Taeyoung Ahn, Erica Del Castilla, Ive Džaje, Luane Lojić, Marija Matokovića ili Tee Todorović.

Odgovori na temu

Za otvaranja dodijeljene su nagrade umjetnicima za koje je ocjenjivački sud smatrao da su na adekvatniji način od drugih izlagača odgovorili na temu izložbe. Laureat i dobitnik Grand Prixa mladi je izraelski umjetnik Shir Handelsman s djelom Recitative. Nagradu Vlastimir Kusik, koja uključuje samostalnu izložbu u idućoj godini, dobio je Miran Blažek za Izloženi zid, a tri jednakovrijedna Ex Aequo dobili su Predrag Pavić (Paraplan), Viktor Popović (Bez naziva / Arhiv Zenišće) i Toni Meštrović (Krug). Priznanjima su nagrađeni Ana Petrović (Rezanje), Luana Lojić (Bit of real: for development purposes only) te dvojac Gildo Bavčević i Tanja Vujasinović (Izvoditi/reflektirati/promatrati). Handelsman je potaknut idejom vizualizacije Kristova uzašašća nastojao oblikovati nebeski glazbeni spektakl premjestivši univerzalnu religijsku temu iz nekadašnjeg Jeruzalema u suvremeno tehnološko doba propitujući se na koji način ta religijska dogma kao (povijesna) činjenica živi u današnjem vremenu.

Element translacije prisutan je i u Blažekovu djelu. On fotografira zidni panel Galerije Kazamat, otiskuje print na platno koje razapinje na drveni podokvir te ga premješta u drugi galerijski prostor, onaj MLU-a. Blažek se tako spretno poigrava odnosom tehničke i klasične slike naglašavajući krhkost njihovih ontoloških i reprezentacijskih dimenzija. Pavićev Paraplan imaginarna je kartografska skica koja označava plan putovanja u kojem plan u načelu ne postoji nego je tek fikcija, a putovanje oslonjeno na njega samo je kontingentno lutanje od jedne do druge geografske točke.

Djelo Viktora Popovića naslonjeno je na retoriku arhiviranja prošlosti te u svojoj koncepciji robuje analizi sudbine zapuštenih socijalističkih graditeljskih kompleksa – u ovom je slučaju riječ o beogradskom odmaralištu i rehabilitacijskom centru za djecu u zaljevu Zenčišće na otoku Hvaru. Na izložbi se sličnom temom – ali iz pozicije pojedinca, a ne u okviru državnopravnih odnosa – bavio Mario Matoković ukazujući na povijesno-politički kontekst industrije u postratovskom tranzicijskom razdoblju te sličnostima koje se mogu naći u današnjem pandemijskom mentalitetu našega društva.

Meštrovićeva video/zvučna instalacija u kojoj se vide muško i žensko tijelo kako plivaju u vodi može se shvatiti kao metafora kružnoga gibanja u prirodi, ali i umjetnikovo promišljanje teze da povijest – uronjena u fluidnu supstanciju vječnosti koju u ovom slučaju može simbolizirati voda – ima iterativan karakter. Ana Petrović u svom se djelu bavi tehničkom komponentom pokretne slike, što na drukčiji, ali vrlo zanimljiv način čini i Maruyama u Pokretnoj slici. Bacajući loptu koja se odbija od gornji rub kadra natrag prema umjetnici, ona ističe ograničenja koja posjeduje kadar te ih povezuje sa psihološkim sputanosti pojedinca koji živi i radi zarobljen u statičnom i zadanom kadriranom prostoru.

Iskušavanje nepoznatih stvarnosti

Luana Lojić analizira virtualnu stvarnost u vremenu stambene zatvorenosti i ograničenja kretanja. Njezina su propitivanja utemeljena na pokušaju iskušavanja nepoznatih stvarnosti putem virtualnih pomagala kao što je google-ov Street View. Iako je njezino iskustvo utemeljeno u pandemijskom vremenu, pitanja kojih se dotiče već su duže vremena dio suvremene virtualne paradigme. U videoinstalaciji temeljenoj na performansu Gildo Bavčević i Tanja Vujasinović prikazani su kako na osječkim ulica drže zrcalo reflektirajući postojeće stanje grada. Premda je simbolika zrcala civilizacijski višeznačna, u ovom se slučaju razabire kako se umjetničkom intervencijom sa zrcalom nastoji ukazati na mogućnost promjene perspektive unutar zatečene stvarnosti. No svjesni smo da je slika u zrcalu odraz stvarnosti koja u suvremenom vremenu gubi objektivnost te ju je kao virtualnu konstrukciju sve teže ontološki i epistemološki utemeljiti.

Prema dodijeljenim se nagradama može zaključiti da su članovi žirija uspjelijima smatrali djela u kojima naglasak nije bio stavljen na koketiranje s trenutnom pandemijskom situacijom, nego ona u kojima su umjetnici virusnu dimenziju slike kao vizualne činjenice tražili u univerzalnom segmentu koji svako umjetničko djelo u sebi treba posjedovati (u tom kontekstu odudara tek Popovićevo nagrađeno djelo). Djelo koje umjetnik shvaća kao kroniku današnjice možda može doticati bezvremenske impulse koji vibriraju u svim epohama povijesti, no ako ono u koncepciji ostaje na potki dnevnopolitičkih analiza današnjice i situacije u društvu, postaje novinarska kolumna ispisana vizualnim jezikom. Zaključno se može reći da je ovu tematsku, no gledajući po umjetničkim poetikama i pristupima vrlo raznoliku, izložbu moguće pogledati do kraja veljače u izložbenom prostoru Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku.